Nakon što je Mara Tomašević, supruga požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, povukla optužbe za obiteljsko nasilje, ministrica Nada Murganić šokirala je javnost lakonski bešćutnim komentarom. Bilo je to dovoljno da se skoro svi mediji zgražaju nad skandaloznom izjavom, čak je i apolitični Otvoreni radio gotovo cijelu jutarnju šihtu u petak posvetio toj sramoti. Skoro svi, ali ne svi. Hrvatska televizija je nastavila dobro uhodanom ulizivačkom politikom – njima to nije bilo ništa vrijedno spomena, „Tema dana“, emisija koja se emitira nakon središnjeg dnevnika, se bavila novim pravilnikom o registraciji vozila, a u Otvorenom se važno raspravljalo o zagrebačkoj areni i europskom rukometnom prvenstvu.
Spletom okolnosti, istog dana se u hrvatskim gradovima koji imaju kino počeo prikazivati novi film Stevena Spielberga, „Novine“ (The Post). Novinarstvo prikazano u tom filmu beskompromisno je, doprinosi razvoju društva, slobodi govora i pravu na drugačije mišljenje, miljama daleko onome čemu svaki dan svjedočimo na Hrvatskoj radioteleviziji. Prikaz je to u Americi dobro poznatog događaja s početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je The Washington Post objavio takozvane Pentagonske dokumente, neoborive dokaze da su vlasti znale već sredinom 1960-ih da je rat u Vijetnamu izgubljen, ali su nastavili slati vojnike u rat da odgode sramotni osjećaj poraza. To je bilo dovoljno jednom operativcu Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency) da papire dostavi javnosti. Mjesecima je kopirao preko četiri tisuće stranica i dostavio ih The New York Timesu. Nakon trećeg nastavka morali su prekinuti objavljivanje zbog prijetnje s najviše sudske instance. Vašingtonski novinari ljubomorno su pratili što objavljuje Times, a kad su ovi prekinuli serijal, Ben Bradlee, urednik u Postu, nanjušio je priliku, u skladu s motom vašingtonskih novina – demokracija umire u mraku.
Post je u to vrijeme prolazio kroz period tranzicije – par godina ranije Kay Graham postala je vlasnica novina nakon suprugove smrti premda o novinarstvu nema pojma. Washington Post su lokalne novine malog značaja i grcaju u financijskim problemima. Na početku zatičemo Kay kako štreba odgovore na eventualna pitanja budućih investitora u novine. Mora usvojiti kompleksni financijsko-novinarski žargon i to joj baš ne polazi za rukom. Na sastanak nosi bilješke, ali kad ju bankar pita nešto previše složeno, žena se jednostavno izgubi premda odgovor ima na papiru. K. Graham izvanredno glumi Meryl Streep, prizor stida i zbunjenosti dočarala je bez suvišnih grimasa, ali tako uvjerljivo da je svim gledateljima kristalno jasno poniženje kroz koje prolazi. Junakinji nije lako, u to vrijeme smatralo se da žene nemaju što tražiti u novinarstvu te su je, iako je bila vlasnica novina, manje-više otvoreno prezirali muškarci koji su smatrali da je vođenje novina isključivo muški posao. Njena tjeskoba, nedostatak samopouzdanja i uglavnom katastrofalan izbor odjeće samo su pogoršavali situaciju.
Sve će se to promijeniti kad se jednom Bradlee domogne Pentagonskih dokumenata nakon odustajanja konkurentskog lista. Počinje velika bitka s vremenom, ali i s vladinim strukturama te predsjednikom Richardom Nixonom, koji žele jednom za svagda zaustaviti objavljivanje papira koji im ne idu na ruku. Bradlee okuplja cijelu redakciju u svojoj kući jer je redakcija preopasna za takav posao, počinju sortirati papire i vaditi najzanimljivije dijelove. Unajmio je i advokate koji su isprva zgranuti onim što Bradlee želi napraviti, ali pokušavaju pronaći rupu u zakonu. To nije jednostavno i netom prije roka za slanje novina u rotaciju, advokat obavještava Bradleeja kako postoji realna mogućnost da svi, urednik, novinari i vlasnica, završe u zatvoru, ako objave dokumente.
Bradlee zove Kay da ona odluči što će napraviti. On je za objavljivanje, bez obzira na posljedice, ali Kay mora donijeti odluku. Kay je upravo na rođendanskoj proslavi kad joj Bradlee objasni situaciju. Bradlee strastveno tumači zašto moraju objaviti dokumente, Kay je preneražena, ali opet, lice M. Streep sasvim je nepomično, a strah i neizvjesnost vidimo tek u njenim očima. Kad nakon duge šutnje napokon progovori, glas joj je preplavljen pravom olujom emocija.
Već su ove dvije opisane scene dovoljne da Streep dobije još jednog Oscara, no dobrih ženskih uloga prošle godine bilo je puno, a s 20 dosadašnjih nominacija i tri Oscara možda je već dosadila glasačima. Ima u Novinama još velikih glumačkih ostvarenja. Bradleeja igra Tom Hanks, i on zaslužuje barem nominaciju, no ovdje je ženski lik Spielbergu važniji i draži. Dramaturška struktura Novina odgovara onoj viđenoj u ranijem Spielbergovom filmu „Lincoln“ – red povijesne rekonstrukcije, pa red osobne introspekcije glavnog junaka, u ovom slučaju junakinje. Bradlee u filmu nema ni jedan trenutak preispitivanja, jer točno zna što radi i bez zadrške je odan svom poslu, no Kay često u osami dvoji i kontemplira nad svojim odlukama. Treću veliku ulogu odigrao je Bob Odenkirk koji glumi Bena Bagdikiana, novinara koji je Postu priskrbio dokumente nakon odustajanja konkurencije. Odenkirkova gluma sličnog je stila kao i Marka Rylancea u Spielbergovom Mostu špijuna. Rylance je dobio Oscara za sporednu mušku ulogu, istu nagradu trebao bi dobiti i Odenkirk.
A hoće li Novine dobiti Oscara za najbolji film? Vjerojatno neće. Prije dvije godine Oscara je dobio Spotlight, još jedan snažan novinarski film, i možda je prerano da glasači opet nagrade film o sličnoj temi. Od šest nominacija za Zlatni globus, Novine ni jednu nisu potvrdile, što je prilično dobar pokazatelj onog što će se događati na Oscarima.
Još je jedan razlog koji možda najbolje sažima zašto Novine neće dobiti Oscara za najbolji film. Novine, one klasične na papiru, već godinama su u krizi. Novinarstvo, ono zaista nezavisno i pošteno, više nema ulogu, važnost ni povjerenje koju je imalo u vrijeme radnje filma. Tajni dokumenti danas se čitaju na internetu, Bradleeja su zamijenili Julian Assange i Edward Snowden. I što se promijenilo? Fake news, lažne vijesti, proizvodnja alternativne istine, ili tek prešućivanje stvarno važnih događaja, postali su najlukrativnija industrija novog „novinarstva“, barem ako je suditi po rezultatima izbora i referenduma širom svijeta.
U filmu možemo vidjeti kako su nastajale fake news prije Twittera i Facebooka, jer, naravno, ni to nisu izmislili pobočnici američkog predsjednika Donalda Trumpa. Oni su samo – blažena bila tehnologija – unaprijedili proces. U avionu pri povratku iz Vijetnama senator traži da ga brifiraju o američkom položaju u ratu. Ostao je isti, govori operativac. „Znači,“ zaključuje senator, „poslali smo još sto tisuća vojnika u rat, a situacija je ista. To ja zovem pogoršanjem situacije.“ Pri slijetanju aviona, novinari traže izjavu. „Situacija se jako dobro razvija, uvjeren sam da ćemo dobiti taj rat,“ bez krzmanja izjavljuje senator. A onda je Washington Post objavio istinu i ljudi su progledali. Demokracija umire u mraku, kaže moto tih novina, a novinarska najsvetija dužnost je upaliti svjetlo. Kad smo već kod svjetla, HTV svakodnevno vrti najavu za Zimske olimpijske igre u kojoj se kaže: „Svijetu danas više nego ikad ranije treba svjetlo,“ te nastavlja, „slavimo donositelje svjetla.“ Sve je točno, ali ako te riječi usporedimo s na početku opisanim izborom vijesti, ta reklama je vrhunac licemjerja i vrlo ljigav način zavaravanja vlastitih gledatelja.
Na kraju još samo ovo. Premda opasno riskiram da postanem dosadan, treba jasno napisati – ne, Novine ne možete gledati u Karlovcu. Nemamo kino, a ovaj film nije dovoljno spektakularan da zaigra u povremenoj kino dvorani. Ako ne želite gledati samo banalne sapunice i gadi vam se poltronsko kvazi-novinarstvo, ako želite malo svjetla, makar tek obojenu svjetlost filmskog ekrana, sigurno nećete požaliti odlazak na projekciju Novina u neku od zagrebačkih kino dvorana.
