Najbolju utakmicu koju sam gledao u životu odigrali su PPK i Kako je zelena bila moja dolina. Nemam pojma koje je godine to bilo, negdje u osamdesetima prošlog stoljeća, bili smo skupa Toni Rosandić iz “B” razreda i ja i umirali smo od smijeha.
Dvorana je bila prepuna, vani je snijeg bio do koljena, a utakmice su trajale od ranog jutra do mraka. Bili su školski praznici i ja bih se, kao i uvijek za vrijeme malonogometnog turnira, iz Novog centra preselio baki na Rakovac kako bih mogao provesti u dvorani cijeli dan, uz pauzu za ručak. Negdje kasno navečer, bio bih istinski tužan kada bi se posljednja utakmica bližila kraju, iako sam ih tog dana odgledao već 20. Posebno tužna bila je posljednja minuta i očajnička želja da vidim još barem jedan gol. Krajevi mi nikada nisu ležali, još otkako sam kao mali klinac neutješno plakao i zavijao po koranskom mostu kad bi završio cirkus.
Mali nogomet cijelog je siječnja bio središte svih karlovačkih priča i zbivanja. Društveni život cijelog grada selio se na tribine sportske dvorane, u vremenima koja su nekima bila bolja, nekima gora, a u svakom slučaju ćemo se svi složiti da su bila drugačija. Nismo imali kompjutere, laptope, mobitele, a niti 100 kablovskih programa na kojima je u svakom trenutku barem pet utakmica. Imali smo zato prijatelje, društveni život i sposobnost da uživamo u uzbudljivim ogledima seoskih birtija, mjesnih zajednica i vojnih pošti.
Ovih dana u tijeku je 49. karlovački malonogometni turnir, najstariji u Hrvatskoj, a malo koga je uopće briga. Često se mogu čuti prigovori na račun organizatora, no zapravo bi bilo lako da je problem samo u tome. No, razlog u tome što na turniru, na kojem je nekad sudjelovalo i po 300 momčadi, danas sudjeluje 45, a što su tribine više prazne nego pune, još je više u promjeni svih nas, promjeni društva koje je, opet, nekome bolje, nekome gore, ali u svakom slučaju manje jednostavno.
Klinci će danas, većinom, radije provesti cijeli dan uz TV ili internet strimove, gledajući sve utakmice Liga petice, nego izaći na ulicu ili livadu i odigrati partiju nogometa s frendovima, a pomisao da će ih zanimati utakmica ekipe iz birtije u Veljunu i mesnice iz Oštarija – jednostavno je suluda.
Ili možda ipak nije? Karlovac nipošto nije usamljen primjer, i čuvena Kutija šibica spala je s 800 na sto ekipa godišnje, no ima i suprotnih primjera kao onaj iz Pule, gdje je turnir “Moja ulica, moj kvart” u kratkom roku dosegao posjećenost kakvu su malonogometni turniri imali u osamdesetima i ranih devedesetih.
Zato, kada već polako ulazimo u razdoblje kada će se trebati početi pripremati jubilarni 50. karlovački malonogometni turnir, treba naznačiti da ni organizatori nisu bez krivnje. Uz sve mogućnosti koje danas nude društvene mreže, turnir je slabije najavljivan i reklamiran nego što je to bilo u vrijeme kada je jedina reklama bio plakat na ulici. Turniri se natječu u bogatim nagradnim fondovima, što onda povisuje kotizaciju – to, paralelno, dovodi do manjeg broja malih ekipa pa taj pad postaje i strmoglav, jer se više nitko ne želi prijaviti i “baciti” 600 kuna kako bi ga neka momčad “napucala” sa 10:0 ili 15:1.
Problem nije lako rješiv, ali to nije opravdanje za prepuštanje “sudbini”. Prijatelj je neki dan prokomentirao kako su nekad prva kola turnira bila najzanimljivija i najzabavnija, a danas su najdosadnija, jer igraju momčadi koje nisu niti dobre niti zabavne. Sve manje klinaca provodi dane na livadi ili na parkiralištu uz nogomet “na dva mala” pa se prijavljuju samo oni koji nešto znaju, nema više legendi kao vratar momčadi iz, čini mi se, Brođanaca, koji je na parket istrčao u bijeloj potkošulji, trapericama i crnim cipelama. S druge strane, mnogi, razumljivo, nisu ni dovoljno dobri da bi svojim malonogometnim umijećem privukli publiku.
Primjer Pule, ma koliko god bio usamljen, možda je put kojim bi se moglo krenuti. Trebat će, dakako, i organizatori shvatiti da je potrebno više od samo objave plakata i poziva na prijavu, mogu se uključiti i gradske četvrti i mjesni odbori, ovako na prvu loptu (yes pun intended) čini mi se da bi moglo biti zanimljivo pogledati utakmice Tuškanova-Vrazova ili Krležina-Domobranska, dakako, u slučaju da za te ekipe zaista igraju ljudi iz tih ulica. Kotizaciju treba smanjiti do minimuma, pobjednik zato neće imati bogatu novčanu nagradu, ali biti prvak s ekipom iz zgrade vjerojatno bi mnogima moglo biti primamljivo i bez debelog honorara, za razliku od nastupa za ekipu sastavljenu od deset random odabranih solidnih haklera.
Iz turnira momčadi ulica, uličnih kafića, raznih firmi (ali za koje će igrati zaista radnici tih firmi, kao što igraju na Rekreativnoj malonogometnoj ligi, a zanimljivo, većina tih momčadi ne prijavljuje se na zimski turnir) može se stvoriti novi veliki siječanjski turnir.
Neki novi klinci mogu osjetiti pripadnost svojoj ulici, kvartu…a ne samo svom Facebook profilu.
A, golman iz Brođanaca možda ponovno osjeti da prijava na turnir ima smisla, barem kako bi nasmijao ljude.
