Nakon dugogodišnje stanke u predstavljanju prirodoslovnih sadržaja Gradski muzej Karlovac počastio nas je s dvije odlične izložbe u razmaku od godine dana. Prva, „Put u prošlost prirodoslovlja i obrazovanja“, trajala je od jeseni 2016. do proljeća 2017., a druga, „U potrazi za izgubljenim vremenom“ otvorena je u prosincu 2017. te traje do potkraj veljače ove godine. Za obje izložbe ova ustanova u kulturi zaslužuje iskrene čestitke, a prije svega ih zaslužuje mladi kustos prirodoslovne zbirke Luka Čorak. Izložbe su ogledalo njegove stručnosti, znanja, entuzijazma i želje za popularizacijom prirodoslovlja. U čestitkama ne smijemo propustiti ni gimnazijskog profesora Antuna Milinkovića koji je suautor na obje, a svojim dugogodišnjim predanim radom spasio je i dobrim dijelom obnovio prirodoslovnu zbirku Gimnazije Karlovac koja je predmet prve izložbe. Čestitke i svim ostalim suradnicima i pomoćnicima.
Povod izložbi „Put u prošlost“ bila je 250. godišnjica Gimnazije Karlovac, a predstavila je dvjestotinjak predmeta od njih ukupno 1153 preživjelih, koji čine gimnazijsku prirodoslovnu zbirku. Dijelom izloženi u originalnim altdeutsch vitrinama odlično su dočarali atmosferu gimnazijskog prirodoslovnog kabineta i dali naslutiti duh vremena u kojem je zbirka nastala. Kao gimnazijalac imao sam priliku nekoliko puta zaviriti u taj kabinet, koji je tada bio prašnjavo stovarište kurioziteta, no i takav je bio očaravajući. Tim više me oduševilo što sam na izložbi prepoznao neke od predmeta koji su mi se kao gimnazijalcu utisnuli u pamćenje, no sada su otprašeni, očišćeni, obnovljeni i oteti zaboravu. Prepoznao sam tu čudnovatog kljunaša koji mi je još tada dao misliti kojim čudnovatim putem je preparat te izuzetno rijetke životinje iz Australije stigao u devetnaestostoljetni Karlovac, zatim kompotirani ljudski fetus koji mi je djelovao pomalo strašno i ljudsku lubanju u koju smo gurali prst kako bismo napipali sella turcica, mjesto gdje se nalazi hipofiza. Nadalje, izloženi su bili dijelovi mineraloške zbirke, zbirke fosila, bogate zoološke zbirke koju uz preparirane životinje čine i mokri preparati, među kojima se posebno ističu anatomski preparati izvedeni zadivljujućom preciznošću i naravno, dijelovi (meni najdraže) botaničke zbirke, koju čine vrlo vrijedni modeli, kolorirane table, nastavne kutije, presjeci stabala i štošta drugog.
No, da se ne zaustavim na pukom nabrajanju izložaka, htio bih se osvrnuti na već spomenuti duh vremena nastanka zbirke. Radi se mahom o drugoj polovici 19. stoljeća, vremenu u kojem se Evropa ubrzano mijenja i koje danas nazivamo drugom industrijskom revolucijom. Niz izuma u znanosti, tehnici i energetici ubrzano mijenjaju stari svijet. Otkriva se postupak proizvodnje čelika, konstruira motor s unutrašnjim sagorijevanjem, telefon, počinje iskorištavanje nafte i električne struje, prokopan je Sueski kanal, otkrivaju se bakterije kao uzročnici bolesti, Louis Pasteur obavlja prvo cijepljenje, opisuju se poremećaji fizioloških procesa koje dovode do bolesti i tako dalje. Novi svijet traži i nova znanja. Stari školski sistem više ne obrazuje ljude koji su se kadri nositi s izazovima vremena. To je uočeno i u tada već pomalo umornoj i novotarijama ne suviše sklonoj Austro-Ugarskoj (odnosno Habsburškoj monarhiji do 1867.), te se kreće s osnivanjem mreže realnih škola (Realschule), koje bi nasuprot gimnazijama s tada dobrano zastarjelim programima iz feudalnih vremena trebale učenike obrazovati u novim znanjima koja odgovaraju duhu vremena. Zato je težište nastavnog programa na realnim predmetima – matematici, fizici, kemiji, strojarstvu, prirodopisu, graditeljstvu, tehničkom crtanju, gospodarstvu, živim stranim jezicima i tako dalje. Na tom valu škola u Rakovcu utemeljena 1819. postaje 1851. nižom realkom, 1863. višom ili velikom realkom, a 1871. punom sedmorazrednom realkom. I upravo je to ona škola koju je pohađao Nikola Tesla. Tehnički i znanstveni genij nije imao što tražiti u ustajaloj franjevačkoj gimnaziji u centru grada. O stanju u toj klasičnoj gimnaziji mnogo možemo saznati od Imbre Tkalca koji opisuje profesore-franjevce koji svojim znanjem jedva pokrivaju sadržaje udžbenika, a učenje se uglavnom svodi na učenje napamet, bez potrebe razumijevanja i propitivanja. Uz to su i stupovi germanizacije odnosno ungarizacije. No nakon razvojačenja Vojne krajine 1881. dolazi do postupnog spajanja dviju škola, tako da je od školske godine 1883./84. jedina gimnazija koja djeluje u Karlovcu Kraljevska velika realna gimnazija u Rakovcu. Time je današnja Gimnazija Karlovac u punom smislu nasljednica nekadašnje realke i gruba je krivotvorina tvrdnja da Tesla zapravo nije išao u karlovačku gimnaziju, što smo mogli čuti iz usta lokalnog establišmenta.
Dakle, Austro-Ugarska se znala nositi s izazovima novog vremena i osmisliti školski sustav koji će učenicima pružiti izazovima vremena primjerena znanja. U tom kontekstu treba promatrati prirodoslovnu zbirku prikazanu na ovoj izložbi, no valja imati na pameti da su u Realki uz prirodoslovni, osnovani još kemijski i fizikalni kabinet čime je doista omogućena cjelovitost modernog obrazovanja. A što je s nama danas? Živimo u vrijeme četvrte industrijske revolucije koja se zbiva nevjerojatnom brzinom. Donekle smo svjesni kojom se brzinom razvila kompjuterska tehnologija, no još ni izdaleka nismo dovoljno svjesni kojom, višestruko većom brzinom se razvija biotehnologija. Da li naš današnji obrazovni sustav i društvo u kojem važno, i u javnosti vrlo prisutno mjesto ima indoktrinacija nacionalno-religijskim mitomanijama (sjetimo se ovako nasumce stoljeća sedmog, višestoljetnih težnji, vjekovnog sna, predziđa, digniteta ratova, božjih naroda i njihovih nebeskih kraljica, bestruležnih trupala, suspektnih svetačkih kandidata, ukazanja, mesijanskih predsjednika, duhovnih obnova, zala ateizama, prijetnji rodnih ideologija…) imaju ikakve veze s informacijskim tehnologijama, nanotehnologijom, robotikom, umjetnom inteligencijom, biotehnologijom, svijetom u kojem će uskoro i do 70 posto današnjih zanimanja postati suvišno? Naravno, možemo reći da je to važan dio naše tradicije i folklora. No, tradicija i folklor također zahtijevaju da prema njima zauzmemo kritički odmak i sublimiramo ono što valja od povijesnih taloga. U protivnom ćemo izgubiti trku sa svijetom i vremenom, te završiti kao neki egzotični rezervat koji će služiti kao izvor nekvalificirane radne snage i poligon za antropološka istraživanja. Primjerice, nakon što odgledamo dokumentarac o posljednjim kanibalima na Novoj Gvineji, hoće li nam prva pomisao biti da su upravo to idealni zaposlenici za našu tvrtku koja se bavi razvojem umjetne inteligencije ili sekvencioniranjem bakterijskih genoma, iako su oni i te kako ponosni na svoju višestoljetnu ljudoždersku tradiciju i kostima probodene nosove.
Druga izložba, „U potrazi za izgubljenim vremenom“ svojim se nazivom zgodno poigrava naslovom središnjeg djela Marcela Prousta, a zajedničko im je da se bave vremenom, Proust individualnim, a ova izložba ukupnim, od Velikog praska do danas. Izložba daje pregled razvitka svemira kako ga opisuje suvremena fizika, no njen središnji dio čini pregled biološke evolucije, što je samo djelić vremena u ukupnom trajanju svemira. Izložba se temelji na panoima, na kojima su crtežima i kratkim, razumljivim i jasno napisanim tekstovima objašnjeni temeljni procesi i vremenski tok razvitka života na Zemlji. Takva je vrlo pogodna za seljenje, pa se nadam da će biti izložena na mnogim mjestima diljem Hrvatske. Također, prikazani su i ostaci izgubljenih svjetova koji se kao fosili mogu naći na širem području Karlovca, što izložbu smješta u lokalni kontekst i pokazuje da je evolucija proces koji se zbiva svuda oko nas. U prirodoslovno gotovo nepismenoj naciji, ova izložba je odličan prilog popularizaciji znanosti, odnosno prirodoslovlja.
Teorija evolucije jedna je od najvećih spoznaja do kojih je čovječanstvo došlo i ne može se dovoljno naglasiti njezin značaj. Tek je ona omogućila istinsko razumijevanje živog svijeta, procesa koji se u njemu zbivaju i zakonitosti koje ih određuju. Zahvaljujući njoj svjesni smo kontinuiteta života, duge neprekinute linije od prvih živih stanica do nas. Svjesni smo činjenice da su sva živa bića više ili manje srodna, te da su unatoč gotovo beskonačnoj različitosti njihovih oblika, veličina i načina života, čvrsto povezana istim načinom pohranjivanja nasljednih informacija i temeljnim metaboličkim procesima. Čovjek i hrast su izgledom vrlo različiti, no procesi koji se zbivaju u njihovim stanicama su zapanjujuće slični. Teorija evolucije nam je omogućila da i sebe promatramo kao dio prirode i rezultat dugog razvitka koji je uključivao i niz drugih ljudskih vrsta, koje su sve osim nas izumrle, ali neke od njih dijelom i dalje žive u nama zbog dijelova genoma koji smo od njih naslijedili u nekim davnim križanjima. Teorija evolucije nam je omogućila i da shvatimo da je različitost osnovno svojstvo živog svijeta. Naime, od Platona i Aristotela do Darwina malo se toga zbivalo na spoznajnoj razini u biologiji. Ljudi su naravno uočavali različitost među živim bićima, uočili su da ne postoje dvije potpuno iste koze, dvije potpuno iste jele ili dva potpuno ista čovjeka, no to su tumačili uglavnom u svjetlu Platonovog idealizma. Idealni predmeti postoje samo u svijetu ideja, a kad se oni ostvaruju u materijalnom svijetu to jest u konkretnim predmetima odstupaju više ili manje od svog ideala. Kao kad izrezujemo kekse kalupom. Iako je kalup pravilan i uvijek isti, svaki keks će ispasti malo drugačiji. Neki deblji, neki tanji, nekom ćemo nepažnjom odrezati neki komadić, nekog ćemo razvući i tako dalje. No te razlike nisu bitne, bitno je da oni odražavaju lik kalupa, pa možemo govoriti o keksima u obliku zvijezde, srca, polumjeseca, cvijeta i slično. I upravo se tako gledalo na živa bića. Na primjer, nije bilo bitno što je jedna mačka crnobijela, druga tigrasta, treća manja od prethodne dvije, a četvrta ima duži rep. Na to se gledalo kao na usputna odstupanja od vječne ideje mačke koja kao kalup svih mačaka prebiva u onostranom svijetu ideja, u svojoj punoj egzistenciji. Aristotel je svijet ideja zamijenio biti koja se ostvaruje u svakom pojedinom biću, s kršćanstvom se svijet ideja preselio u Božji um, a sve drugo je ostalo manje-više isto. I onda nakon dugih stoljeća dolazi Darwin s revolucionarnom idejom da ta različitost nije nebitno odstupanje od vječnih i nepromjenjivih ideja, nego sama bit života. Raspršuje svu magluštinu metafizike i biologiju čini pravom prirodnom znanošću, kauzalno zatvorenom, što znači da stvari u svijetu mogu biti samo učinci prirodnih uzroka. Nadalje, Darwin je shvatio da ta različitost omogućuje različitu prilagođenost okolišu, a ta prilagođenost uvjetuje nejednaku mogućnost preživljavanja, odnosno omogućuje veću stopu razmnožavanja bolje prilagođenih. I tako se iz generacije u generaciju živi svijet polako mijenja, diversificira i naseljava sve kutke Zemlje. Danas do u tančine znamo što uzrokuje tu različitost i kako se ona nasljeđuje. Naravno, neko detaljnije izlaganje teorije evolucije premašuje okvire ovog članka. No napominjem da je ona jedna od znanstvenih teorija s najviše dokaza, eksperimentalno provjeriva i potpuno konzistentna.
Tim više rastužuje što se i kod nas sve više i češće čuju glasovi onih, koji bi u svojoj neukosti, nedostatku želje ili sposobnosti da pokušaju razumjeti o čemu to teorija evolucije doista govori ili iz puke želje za društvenom moći i sitnim osobnim probicima željeli tu teoriju osporiti ili ju bar prikazati kao nešto što na krilima trenutne konzervativne revolucije treba obezvrijediti i predočiti kao stvar u neskladu s domoljubno-katoličkim i uglavnom licemjernim pogledom na svijet. Ide se dotle da se traži da roditelji odlučuju hoće li njihova djeca u školi učiti o evoluciji ili ne. Znači li to da roditelji mogu odlučivati i o tome hoće li djeca učiti tablicu množenja, razlomke, zakon gravitacije, formulu nuklearnog raspada? Međutim, kako se redom radi o nedostatno obrazovanim ljudima, kojima činjenice i onako nisu od osobitog značaja, osim što im promiče sadržaj evolucijske teorije, promiče im i činjenica da moderni kreacionizam nije nikakva stara katolička, pa time, po njihovu shvaćanju i hrvatska tradicija, nego moderna pojava koja se javlja 1920-ih na jugu Sjedinjenih Država u fundamentalističkim protestantsko-adventističkim krugovima. Taj fundamentalizam ponikao je pak iz strahota Prvog svjetskog rata i rascijepanim, doslovnim tumačenjem nekih dijelova Biblije bez uvida u cjelinu pokušao je objasniti užase se koji su se dogodili, te zbivanja u tadašnjem svijetu. Pritom mu se na putu našla i evolucija, no ni tadašnja Liga naroda nije bolje prošla… S druge strane tradicionalno kršćanstvo kako katoličko, tako i pravoslavno nikad nije osobito inzistiralo na doslovnom tumačenju Biblije jer bi time uglavnom potkopalo i većinu vlastitih dogmi. To nam kaže i jedan stari srednjovjekovni dvostih: Littera gesta docet, quid credas allegoria; Moralis quid agas, quo tendas anagogia (Slovo uči događaje, alegorija što vjerovati, moral što činiti, anagogija kamo težiti). Uostalom i sam Jean Calvin, kao radikalni protestant višestruko je ponavljao da Biblija nije znanstveni tekst i da onaj tko bi želio saznati nešto o astronomiji ili kozmologiji treba to negdje drugdje potražiti. Ali to je već druga priča… Krenite u muzej i razmišljajte o onome što ste vidjeli.
