Boris Magaš – hrvatski arhitekt ikoničnih zdanja

Jako je slabo istražen arhitekt, iako je možda i najbolji hrvatski arhitekt uopće – kaže 29-godišnji arhitekt i istraživač Alen Žunić koji je u četvrtak u Knjižnici za mlade u Karlovcu u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac održao predavanje

Autor: Marin Bakić

Alen Žunić. Knjižnica za mlade, Karlovac, 18. 1. 2018. Predavanje "Ikonična arhitektura Borisa Magaša". Foto: Marinko Polović

U doba masovne izgradnje Boris Magaš projektira ikonične zgrade, ne samo da obilježe grad, nego i da učine pomake u arhitekturi – kaže znanstvenik i arhitekt doktor Alen Žunić koji je u Knjižnici za mlade u Karlovcu, u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, u četvrtak održao predavanje „Ikonična arhitektura Borisa Magaša“.

Hrvatski arhitekt akademik Magaš, rođeni Karlovčanin koji je preminuo u listopadu 2013. godine, autor je niza značajnih arhitektonskih ostvarenja, a najpoznatiji je stadion na Poljudu u Splitu. S Edom Šmidihenom i Radovanom Horvatom 1963. godine potpisuje projekt Muzeja revolucije u Sarajevu, danas Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, što biva nagrađeno Nagradom „Viktor Kovačić“. Potpisuje zatim projekt turističkog kompleksa „Solaris“ pokraj Šibenika, za što dobiva Saveznu nagradu lista „Borba“ 1968. Dvije godine kasnije projektira hotelski sklop „Haludovo“ u Malinskoj. Autor je i projekta vrtića na zagrebačkom Mihaljevcu za što prima Republičku nagradu „Borbe“. Za projekt stadiona na Poljudu dobiva 1979. ponovno Saveznu nagradu „Borbe“, ali i Nagradu „Vladimir Nazor“, te godinu kasnije Veliku nagradu Zagrebačkog salona.

  • Magaš je jako slabo istražen arhitekt, iako je možda i najznačajniji hrvatski arhitekt uopće – kaže 28-godišnji Žunić, najbolji student u povijesti Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

„Ikonična je arhitektura tema aktualna još od vremena piramida i antičkih civilizacija – vladari i elite društva htjeli su arhitekturom naznačiti važnost i uspješnost svojih država, gradova ili zajednica. Međutim, u 20. i 21. stoljeću tema ikonične arhitekture je postala simbol talenta i kreativnosti i samih arhitekata, koji više nisu ostajali anonimni iza mecena što su ih financirali, nego je i njihovo ime raslo svakom novom zapaženom, često i ekstravagantnom zgradom. Vrhunac toga novog vala arhitekata koji su počeli obilježavati gradove i stavljati ih na mapu svijeta – takozvani starhitekti – obilježen je prijelazom u 21. stoljeće muzejskom zgradom Franka Gehrya. ‘Bilbao efekt’ pokazao je kako arhitektura može stvoriti turističku atrakciju od gotovo nepoznatoga grada i svojom neuobičajenom formom postati tema svih svjetskih medija“, objašnjava pojam ikonične arhitekture Žunić, koji je na Harvardu magistrirao i stekao prvu znanstvenu titulu s područja povijesti i filozofije arhitekture, a potom i doktorirao u Zagrebu.

  • Do 20. stoljeća arhitekti su rijetko bili osobno isticani, jer su zgrade same za sebe ponajviše predstavljale moć investitora, a tek u prošlom stoljeću arhitekt postaje ‘nositelj’ autorske atribucije. Isprva se taj trend pojavljuje u Americi, a kasnije i drugdje – nastavlja Žunić, inače utemeljitelj i prvi pročelnik Odjela za arhitekturu Matice hrvatske.

„Le Corbusierova kapela Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu iz prve polovice 1950-ih godina je ikonična, jer određuje prepoznatljivi identitet mjesta. Njujorški tornjevi ‘blizanci’ arhitekta Minoru Yamasakija također su ikonična arhitektura, pri čemu i sudbina tih zdanja određuje njihovu dvojaku ikoničnost. Gehryjev Guggenheim muzej stvara takozvani ‘Bilbao efekt’, nakon čega i drugi gradovi traže usluge velikih arhitekata kako bi se prepoznatljivo istaknuli na polju kulture i arhitekture. Ghery je ponudio nove mogućnosti u arhitekturi. Pozivaju se arhitekti da svojim potpisom ili autorskim izričajem obilježe grad“, pojašnjava Žunić.

  • Ikonična arhitektura ne nudi samo nove oblike, nego i inovacije u tipologiji. Kod Magaša se vide kreativni elementi i raznolikost arhitektonskih djela koja govore da je bio svestran, što nije nevažno – veli Žunić, koji djeluje i kao kritičar te teoretičar arhitekture s oko 250 objavljenih znanstvenih i stručnih radova, za što je prije dvije godine dobio najviše priznanje za teoriju arhitekture u Srbiji – Nagradu „Ranko Radović“.

„Magaša je u konstitutivnim godinama obilježila suradnja s dva znamenita arhitekta, ujedno i njegova profesora – Androm. Mohorovičićem i Vladimirom Turinom. Prilika za projektantsko djelovanje pružila mu se u suradnji s Turinom, autorom stadiona u zagrebačkom Maksimiru, gdje zajednički potpisuju elegantnu istočnu tribinu. Također s Turinom izradio je i natječajni projekt Narodnog pozorišta u Zenici koji ipak nije ostvaren, a da jest, po smjelosti svoga rješenja i impostaciji u prostoru zasigurno bi imao status ikone“ – kaže Žunić, urednik teorijske knjige „Boris Magaš – misli o arhitekturi“.

  • Magaš projekt hotelskog kompleksa „Haludovo“ radi na prijelazu u 1970-e godine kada je na Jadranu masovni turizam u zamahu, a izdvaja se posebnošću rješenja od ostalih realizacija toga vremena. Magašev projekt je originalan, a upravo je odlika ikoničnosti da ne podilazi prolaznim trendovima. Zanimljivo je da se u interijeru tog hotela javljaju prve naznake postmodernizma u našoj arhitekturi. U konačnici slika Haludova u prostoru bila je dovoljno atraktivna da vlasnik ‘Penthousea’ dođe u onodobnu socijalističku Jugoslaviju i da tamo razvije svoju oazu elitnog turizma. Na taj način „Haludovo“ je kroz časopisnu promociju Malinsku signiralo na karti Europe. No, nakon neuspjele privatizacije taj je kompleks danas potpuno zapušten – kaže Žunić, koji je svoje kolumne sabrao u knjizi „Kontekst arhitekture“.

Na isti način Magaš je nekoliko godina ranije i od zapuštene šibenske periferije napravio atraktivno mjesto novog turističkog standarda projektiranjem kompleksa „Solaris“, „…jednostavne i čiste mondrijanovske arhitekture“.

  • Danas je gotovo cijela zona „Solarisa“ uređena poput Las Vegasa – ‘diznifikacija’ je uništila modernističku arhitekturu – kaže Žunić.

„S druge strane, stadion na Poljudu je prilično dobro očuvan. Magaš je ondje pokušao projektirati zdanje po uzoru na rimski amfiteatar, a siluetom ‘školjke’ sjedinio je arhitekturu s prirodom. Osim unikatnog oblika stadion je zanimljiv i zbog primjene tada inovativne sferične mero-konstrukcije, po čemu postaje prepoznatljiva ikona u prostoru. Danas je sklopu adiran niz programa koji nadopunjuju izvornu funkciju stadiona, a koji na sreću ne ugrožavaju Magaševu inicijalnu zamisao“, ocjenjuje Žunić.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije