Boris Magaš – hrvatski arhitekt ikoničnih zdanja

Jako je slabo istražen arhitekt, iako je možda i najbolji hrvatski arhitekt uopće – kaže 29-godišnji arhitekt i istraživač Alen Žunić koji je u četvrtak u Knjižnici za mlade u Karlovcu u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac održao predavanje

Autor: Marin Bakić

Alen Žunić. Knjižnica za mlade, Karlovac, 18. 1. 2018. Predavanje "Ikonična arhitektura Borisa Magaša". Foto: Marinko Polović

U doba masovne izgradnje Boris Magaš projektira ikonične zgrade, ne samo da obilježe grad, nego i da učine pomake u arhitekturi – kaže znanstvenik i arhitekt doktor Alen Žunić koji je u Knjižnici za mlade u Karlovcu, u organizaciji Društva arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac, u četvrtak održao predavanje „Ikonična arhitektura Borisa Magaša“.

Hrvatski arhitekt akademik Magaš, rođeni Karlovčanin koji je preminuo u listopadu 2013. godine, autor je niza značajnih arhitektonskih ostvarenja, a najpoznatiji je stadion na Poljudu u Splitu. S Edom Šmidihenom i Radovanom Horvatom 1963. godine potpisuje projekt Muzeja revolucije u Sarajevu, danas Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, što biva nagrađeno Nagradom „Viktor Kovačić“. Potpisuje zatim projekt turističkog kompleksa „Solaris“ pokraj Šibenika, za što dobiva Saveznu nagradu lista „Borba“ 1968. Dvije godine kasnije projektira hotelski sklop „Haludovo“ u Malinskoj. Autor je i projekta vrtića na zagrebačkom Mihaljevcu za što prima Republičku nagradu „Borbe“. Za projekt stadiona na Poljudu dobiva 1979. ponovno Saveznu nagradu „Borbe“, ali i Nagradu „Vladimir Nazor“, te godinu kasnije Veliku nagradu Zagrebačkog salona.

  • Magaš je jako slabo istražen arhitekt, iako je možda i najznačajniji hrvatski arhitekt uopće – kaže 28-godišnji Žunić, najbolji student u povijesti Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

„Ikonična je arhitektura tema aktualna još od vremena piramida i antičkih civilizacija – vladari i elite društva htjeli su arhitekturom naznačiti važnost i uspješnost svojih država, gradova ili zajednica. Međutim, u 20. i 21. stoljeću tema ikonične arhitekture je postala simbol talenta i kreativnosti i samih arhitekata, koji više nisu ostajali anonimni iza mecena što su ih financirali, nego je i njihovo ime raslo svakom novom zapaženom, često i ekstravagantnom zgradom. Vrhunac toga novog vala arhitekata koji su počeli obilježavati gradove i stavljati ih na mapu svijeta – takozvani starhitekti – obilježen je prijelazom u 21. stoljeće muzejskom zgradom Franka Gehrya. ‘Bilbao efekt’ pokazao je kako arhitektura može stvoriti turističku atrakciju od gotovo nepoznatoga grada i svojom neuobičajenom formom postati tema svih svjetskih medija“, objašnjava pojam ikonične arhitekture Žunić, koji je na Harvardu magistrirao i stekao prvu znanstvenu titulu s područja povijesti i filozofije arhitekture, a potom i doktorirao u Zagrebu.

  • Do 20. stoljeća arhitekti su rijetko bili osobno isticani, jer su zgrade same za sebe ponajviše predstavljale moć investitora, a tek u prošlom stoljeću arhitekt postaje ‘nositelj’ autorske atribucije. Isprva se taj trend pojavljuje u Americi, a kasnije i drugdje – nastavlja Žunić, inače utemeljitelj i prvi pročelnik Odjela za arhitekturu Matice hrvatske.

„Le Corbusierova kapela Notre-Dame-du-Haut u Ronchampu iz prve polovice 1950-ih godina je ikonična, jer određuje prepoznatljivi identitet mjesta. Njujorški tornjevi ‘blizanci’ arhitekta Minoru Yamasakija također su ikonična arhitektura, pri čemu i sudbina tih zdanja određuje njihovu dvojaku ikoničnost. Gehryjev Guggenheim muzej stvara takozvani ‘Bilbao efekt’, nakon čega i drugi gradovi traže usluge velikih arhitekata kako bi se prepoznatljivo istaknuli na polju kulture i arhitekture. Ghery je ponudio nove mogućnosti u arhitekturi. Pozivaju se arhitekti da svojim potpisom ili autorskim izričajem obilježe grad“, pojašnjava Žunić.

  • Ikonična arhitektura ne nudi samo nove oblike, nego i inovacije u tipologiji. Kod Magaša se vide kreativni elementi i raznolikost arhitektonskih djela koja govore da je bio svestran, što nije nevažno – veli Žunić, koji djeluje i kao kritičar te teoretičar arhitekture s oko 250 objavljenih znanstvenih i stručnih radova, za što je prije dvije godine dobio najviše priznanje za teoriju arhitekture u Srbiji – Nagradu „Ranko Radović“.

„Magaša je u konstitutivnim godinama obilježila suradnja s dva znamenita arhitekta, ujedno i njegova profesora – Androm. Mohorovičićem i Vladimirom Turinom. Prilika za projektantsko djelovanje pružila mu se u suradnji s Turinom, autorom stadiona u zagrebačkom Maksimiru, gdje zajednički potpisuju elegantnu istočnu tribinu. Također s Turinom izradio je i natječajni projekt Narodnog pozorišta u Zenici koji ipak nije ostvaren, a da jest, po smjelosti svoga rješenja i impostaciji u prostoru zasigurno bi imao status ikone“ – kaže Žunić, urednik teorijske knjige „Boris Magaš – misli o arhitekturi“.

  • Magaš projekt hotelskog kompleksa „Haludovo“ radi na prijelazu u 1970-e godine kada je na Jadranu masovni turizam u zamahu, a izdvaja se posebnošću rješenja od ostalih realizacija toga vremena. Magašev projekt je originalan, a upravo je odlika ikoničnosti da ne podilazi prolaznim trendovima. Zanimljivo je da se u interijeru tog hotela javljaju prve naznake postmodernizma u našoj arhitekturi. U konačnici slika Haludova u prostoru bila je dovoljno atraktivna da vlasnik ‘Penthousea’ dođe u onodobnu socijalističku Jugoslaviju i da tamo razvije svoju oazu elitnog turizma. Na taj način „Haludovo“ je kroz časopisnu promociju Malinsku signiralo na karti Europe. No, nakon neuspjele privatizacije taj je kompleks danas potpuno zapušten – kaže Žunić, koji je svoje kolumne sabrao u knjizi „Kontekst arhitekture“.

Na isti način Magaš je nekoliko godina ranije i od zapuštene šibenske periferije napravio atraktivno mjesto novog turističkog standarda projektiranjem kompleksa „Solaris“, „…jednostavne i čiste mondrijanovske arhitekture“.

  • Danas je gotovo cijela zona „Solarisa“ uređena poput Las Vegasa – ‘diznifikacija’ je uništila modernističku arhitekturu – kaže Žunić.

„S druge strane, stadion na Poljudu je prilično dobro očuvan. Magaš je ondje pokušao projektirati zdanje po uzoru na rimski amfiteatar, a siluetom ‘školjke’ sjedinio je arhitekturu s prirodom. Osim unikatnog oblika stadion je zanimljiv i zbog primjene tada inovativne sferične mero-konstrukcije, po čemu postaje prepoznatljiva ikona u prostoru. Danas je sklopu adiran niz programa koji nadopunjuju izvornu funkciju stadiona, a koji na sreću ne ugrožavaju Magaševu inicijalnu zamisao“, ocjenjuje Žunić.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest