U kontekstu urbane revitalizacije često se susrećemo s kulturnom baštinom kao potencijalom za održivi rast. Zaštita kulturne baštine uz promišljanje njezine prenamjene u svrhu gospodarsko-društvenog napretka predstavlja jedan od glavnih segmenata razumijevanja kulture u kontekstu europskih razvojnih politika. Da će 2018. biti europska godina kulturne baštine (https://europa.eu/cultural-heritage/) na prijedlog Europske komisije odlučili su Europski parlament i Vijeće Europske unije. Namjera je skupno obilježavanje i doživljavanje europske kulturne baštine kao zajedničkog dobra, zajedničke povijesti i vrijednosti te pripadnosti europskom prostoru. Ove godine tako kroz partnerstvo institucija EU, država članica, regionalnih i lokalnih jedinica, civilnog društva i ostalih će se promovirati značaj, zaštita, prenamjena i vrednovanje kulturne baštine te njezina uluga u turizmu, sektoru kreativne ekonomije i inovacija te zapošljavanju, dakle u sektorima strateške razvojne orijentacije EU. Za tu svrhu u europskom proračunu na raspolaganju su sredstva koja će se dodeljivati kroz različite programe zajednice. Ova godina tako, barem na deklarativnoj razini, u fokus donosi promociju europske kulturne baštine.
U kontekstu zaštite kulturne baštine i njezine ponovne uporabe u svrhu održivog razvoja u ovom članku donosimo kratki osvrt na magistarski rad slovenskog arhitekta Aleša Kacina koji za predmet svog istraživanja postavlja vojničke objekte za obranu uz nekadašnju Rapalsku granicu stvorene nakon Prvog svjetskog rata kroz mirovni dogovor koji je odredio tadašnje razgraničenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije. Italji, koja je priznala Kraljevinu SHS, tada je pripala trećina slovenskog teritorija, Istra i dio Dalmacije. Radi se o objektima koji se protežu uz cijelu granicu i sastavljaju ga zgrade za vojničku stražu, različite u teren uklesane vojne tvrđave, teretne žičare, skladišta, ceste. Tridesetih godina prošlog stoljeća sustav su počeli graditi Talijani koji su objekte planirali i podizali u odnosu na teren i rasporedili ih dužinom cijele granice. Vojarne GAF (Guardia alla Frontiera) s armirobetonskom konstrukcijom ugrađene su u teren i okrenute prema zapadu tako da su bile zaštićene od jugoslovenskog topovskog udara. Njihova izvorna namjena bila je nuditi stanovanje vojnicima, posebice jedinicama za čuvanje granice. Na strateškim mjestima izgrađene su posebne zgrade za pripadnike fašističke milicije.
Što se danas događa s nezaštićenom kulturnom baštinom prostora uz nekadašnju granicu, s vojarnama, od kojih neke izgledaju kao kuće sa zelenim krovovima, nenametljivo smještene u prostor i usklađene s prirodom? Većinom su u privatnom vlastništvu, napuštene ili se koriste kao garaže za poljoprivrednu i drugu mehanizaciju te kao skladišta poljoprivrednih proizvoda. Vojarne GAF nisu dobro dokumentirane, zato je Kacinov rad koji detaljno dokumetira i mapira dvadeset od tih vojarni na području gdje se susreću tri slovenske regije Primorska, Notranjska i Gorenjska, veliki doprinos sjećanju na jedno povijesno razdoblje velikog utjecaja na život stanovnika i, naravno, razvoju stručne literature. Za četri od analiziranih vojarni Kacin izradio je idejna rješenja za njihovu revitalizaciju, za njihovu zaštitu kao kulturnu baštinu i njihovu novu suvremenu svrhu, koja bi doprinjela održivom razvoju konkretnog prostora. Za četiri od analiziranih vojarni predlaže transformaciju u sportski centar, galeriju s obrazovnim centrom i ugostiteljskom ponudom, socijalnu-ekološku farmu za uzgajanje poljoprivrednih proizvoda za ranjive društvene skupine te odmaralište za lokalno stanovništvo i turiste. Time nudi idejna rješenja koja se mogu koristiti i za ostale vojarne.
Navedeni primjer svakako predstavlja poticaj promišljanju vrijednosti povijesne baštine, njezine zaštite i korištenja u svrhu, koja daju poticaj održivom lokalnom razvoju. S obzirom da se radi o zajedničkoj povijesti dvije od današnjih država članica EU i o zajedničkoj povijesti europskog prostora otvorena su vrata za prekograničnu suradnju i partnerstva na području zaštite baštine. Nadamo se da će vrijednost danas nezaštićenih vojarni za održivi razvoj – pogotovo lokalni kulturni turizam, te povezivanje s ostalom turističkom ponudom prostora – prepoznati jedinice lokalne samouprave i kroz različita javno-privatna partnerstva realizirati obnovu i prenamjenu barem koje od tih vojarni u svrhu održivog razvoja i vrednovanja kulturne baštine. Privatni interes da se vojarne zaštite i uključe u lokalnu ponudu prostora svakako postoji, a hoće li se susresti s javnim pokazati će vrijeme.
Slogan europske godine kulturne baštine je jednostavan i jasan „Naša baština: susret prošlosti i budućnosti“. Usmjerava u promišljanje europske prošlosti ali i u to, da je ta integrativan dio naše sadašnjosti i da ju je mudro snažno uključiti u poboljšanje današnjih života lokalnih zajednica. Kroz snažno uključenje lokalnih stanovnika, lokalnih i nacionalnih vlasti te ostalih dionika, nekadašnje vojarne, danas skladišta, sutra svakako mogu postati jedan od bitnih lokalnih motora održivog razvoja, održivog turizma i bitna lokalna kulturno/socijalno/sportska infrastruktura. Možemo samo navijati da će i rad na kojeg smo se danas osvrnuli probuditi pažnju i interes za aktivnost u pravom smjeru, što je po riječima autora i bila njegova glavna namjera.
