Lani, s početkom vlastitog istraživanja procesa stvaranja grada odnosno javnih politika prostora i korištenja javnih prostora u Karlovcu, odlučio sam istraživački pratiti prvi Advent u Karlovcu. Tekst nema pretenziju znanstvenog rada, nego osvrta u kojem se, kao etnolog, upirem na analitičko oruđe suvremene etnologije i kulturne antropologije.
Karlovačkom Adventu pristupam kao festivalu. Prema etnologinjama Petri Kelemen i Neveni Škrbić Alempijević, festivali su javna događanja s upisanim ciljem slavlja. Svojim prostornim, vremenskim i programskim okvirom, ciljem i pričom koju javno predstavlja i želi iskazati, festival može na raznolike načine biti važan čimbenik gradnje odnosa prema gradu, odnosno stvaranja i konceptualiziranja grada. Gledan kroz prizmu festivala, grad postaje „grad kakav bi trebao biti“, nasuprot svakodnevnom „gradu kakav jest“.
Transformacija svakodnevice
U kontekstu karlovačkog društvenog života, Advent 2017. godine predstavlja još jedan u rastućem broju festivala u gradu, odnosno aktualnim procesima festivalizacije javnih prostora, mada je jedino javno događanje koje se održalo ovog prosinca. Nastao je iz projektnog prijedloga Udruge za medijsko stvaralaštvo i kulturne aktivnosti „Izvan fokusa“, odgovora na javni poziv Grada Karlovca za organizaciju „božićno-novogodišnjih događanja 2017./2018.“, objavljenog još u lipnju 2017. godine. Svojom formom, prvi karlovački Advent zamijenio je dosadašnji Božićni sajam i doček Nove godine u organizaciji upravnih službi Grada. Već je javni natječaj Grada, donekle, usmjeravao oblikovanje željenih događanja u formu Adventa.
Odluka organizatora da ovo javno događanje nazovu „Advent“ i oblikuju prema parametrima ovog tipa festivala predstavlja jasan raskid s dosadašnjim karlovačkim „božićno-novogodišnjim događanjima“. O „tradicionalnom“ Božićnom sajmu na početku Radićeve ulice, kod kafića Papas, se već duže vrijeme govorilo kao neatraktivnom događanju kojem treba udahnuti novi sadržaj i koncepciju. Ispostavit će se, Božićni sajam je bio ogledalo društvenog života grada „kakav ne bi trebao biti“. Odluka govori i o samom Adventu kao formi – kao bitnom društvenom, ekonomskom i političkom resursu na „užim“ (lokalnim) i „širim“ (regionalnim, nacionalnim) razinama, kojeg se doživljava kao agens promjene u lokalnoj zajednici. Odmah po predstavljanju, u lokalnim je medijima Advent opisan kao „primjereniji“ i „atraktivniji“ za grad od dosadašnjeg Božićnog sajma. Na svojevrstan način, u medijima pa svakodnevnim razgovorima, Advent je postao iskaz karlovačke urbanosti, kulturnosti i suvremenosti, kojim je grad sudjelovao u suvremenim trendovima, iskaz i adut atraktivnosti grada njime pozicioniranog na „adventsku kartu“ Hrvatske. Prisvojen je u karlovački društveni život i urbano tkivo. Postao je prostor javnog predstavljanja grada i njegovih građana, kako izvođača tako i publike. Štoviše, sudjelovanje u Adventu postalo je, barem prema govoru gradonačelnika Damira Mandića na otvorenju, stvaranje „karlovačke obitelji“. U tom smislu, Advent je postao nešto daleko više od festivala – mjesto stvaranja „grada kakav bi trebao biti“. Da je Advent, osobito s ovakvim konotacijama, bitan politički resurs govori i to da je u lokalnim i nacionalnim medijima postao primjer uspjeha novog gradskog vodstva, odnosno suradnje Grada i mladih (reportaža na vijesti.hrt.hr); u njega je bio upisan cilj da „zajedno stvaramo Bolji Karlovac“ (sic; tekst na karlovac.hr), koji evocira slogane predizborne kampanju za gradsku upravu, pa je u tom smislu bio i politički simbol „grada kakav bi trebao biti“.
Advent je oblikovao/preoblikovao svakodnevno iskustvo javnog prostora, korištenje slobodnog vremena i ponašanje sudionika. Privremeno je obustavio i transformirao „svakodnevicu“ u posebno „festivalsko“, odnosno „adventsko“ vrijeme i mjesto. Organizatori su uspješno prepoznali i primijenili osnovne parametre Adventa kao forme – stvaranje i usmjeravanje posebnog iskustva mjesta, vremena i događanja, odnosno stvaranje posebne atmosfere i osjećaja mjesta. „Adventski duh“ u tom smislu stvarao se ukrašavanjem prostora i usmjeravanjem afekta sudionika, a sudjelovati i iskusiti „adventski duh“ nije značilo samo biti ondje, već sudjelovati svim osjetilima, piti i jesti „tradicionalnu“ adventsku ponudu, dijeliti afekte dobrog raspoloženja, zabave i zajedništva, čak se i ponašati na određen način.
„Počeo“ je i osjećao se u prostoru i prije samog službenog vremenskog okvira od 15. do 30. prosinca, a koji je naknadno proširen i na 31. prosinca. I prije službenog otvorenja Adventa, intervencije organizatora i gradskih komunalnih službi u prostor Velike promenade promijenile su svakodnevnicu. Kao i prethodnih godina, taj perivoj je bio jedan od javnih gradskih prostora kojeg su gradske službe ukrašavale lampicama. Postupno je ukrašavana svjetlećim girlandama nad asfaltiranim šetnicama (na Promenadi i kod košarkaškog igrališta u šancu), ukrasima u krošnjama, „božićnim kuglicama“ u šancu, siluetama dama i gospode uz šetnice, portalima kod Papas bara i na ulazu na otvoreno igralište/klizalište Sokola. Lampice su postale atrakcija, te su mnogi građani ciljano posjećivali Veliku promenadu u večernjim satima radnim danom i vikendom. Razgovori o lampicama postali su razgovori o društvenom životu Karlovca, koji se uspoređivao s prethodnim godinama odnosno neodređenom prošlosti – komentiralo se kako je napokon „lijepo okićeno“, dobro da se „napokon netko sjetio“ i potrudio oko ukrašavanja Promenade, odnosno da se „napokon nešto događa u Karlovcu“. Lampice su već same po sebi nagovijestile posve novo festivalsko viđenje grada, „onog koji bi trebao biti“, aktualizirale stav građana da već dugo vremena, čak i u blagdanskom ukrašavanju, u društvenom životu grada nedostaje dovoljno truda, što je evociralo i mnoge kritike upućene na račun dosadašnjeg Božićnog sajma.
Zanimljivo je kako je, prema razgovorima, većina ukrasa na Šetalištu doktora Franje Tuđmana, kako se službeno zove Velika promenada, bila „gradska“; Grad ih je već ranije kupio no gradske službe odlučile tek ove godine postaviti. Ukrašavanje javnih prostora lampicama i božićnim jelkama, k tome, nije nasumično; odabiru se bitne lokacije i prostori na karti grada koji se ukrasima onda i ističu kao bitni. Na samim ulicama privlače pažnju sudionika i usmjeravaju njihovo kretanje. Ukrasi u tom smislu, nisu samo ukrasi; oni transformiraju prostor, nude drugačije iskustvo prostora ili građevine, „svijetle“ priču koji su relevantni dijelovi grada, priču grada kakav bi trebao biti (ukrašen, slavljenički, zabavan). One ujedno i diktiraju imaginarij prostora – pa su dame i gospoda u sadašnjosti činili prisutnima imaginarij gradske i građanske dokoličarske prakse šetanja – ali i način korištenja prostora – strateški su sugerirale smjer šetnicama od Papa’sa prema okićenom glazbenom paviljonu, odnosno dalje Sokolu i do kraja njegovog igrališta. Međutim, u ovom ukrašavanju šetališta zanemarene su stvarne prakse korištenja promenade, odnosno da je ona otvoren prostor s mnogim manjim segmentima te više ulaznih i izlaznih točaka. K tome, bitno je imati u vidu da pojedini dijelovi perivoja, poput oronulog i napuštenog kina Edison, strateški nisu osvijetljeni, već su, štoviše, u obilju svjetlucajućih ukrasa gotovo potpuno zamračeni a time, namjerno ili nehotično, izmicani iz pažnje sudionika; neugledni, mogli su kvariti festivalsko iskustvo grada. Sudionici u gradskom prostoru su svejedno primjećivali oronulo stanje Edisona, a otužna građevina, takva kakva jest, poticala ih je na kratke opaske što je i kakav je Edison bio nekada, odnosno kakav bi i trebao biti.
Sami organizatori Adventa ispunili su središnji prostor Promenade nizom ukrasa koji su evocirali božićno-snježni imaginarij (okićenim božićnim jelkama, pravim ili od letvica; saonicama Djeda Mraza/Božićnjaka koje su izradili u Šumarskoj školi i bile izložene i 2016. godine kraj daleko osvjetljenije Coca-Coline kuće Djeda Mraza; snjegovićima od drveta i automobilskih guma; girlandama na kučicama), ali i karakterističan urbani imaginarij (primjerice metalnim bačvama pretvorenim u stolove).
Odraz percepcije javnih prostora
Javni poziv za „božićno-novogodišnja događanja“ odredio je prostorne parametre – da se moraju održavati na javnim površinama unutar opsega Zvijezde, identitetski najrelevantnijeg dijela Karlovca. Advent je smješten u javni, otvoreni prostor u užem i povijesnom središtu grada, koji je reprezentativan, estetski privlačan i – lokalno i šire – prepoznatljiv, te koji se općenito smatra najposjećenijim u gradu, koji već sada predstavlja idealnu viziju grada, „grad kakav bi trebao biti“. U prvim objavama o Adventu Promenada je opisana kao „najfrekventnija gradska šetnica“ i „najljepša kulisa uz povijesni karlovački šanac“. Odabir Promenade čini se kao „zdravorazumski“; utoliko, on odražava sustav predodžbi o javnim prostorima Karlovca, „lokalno znanje“ koje je „istinito“ jer je lokalno „očito“., te politike javnih prostora.
S jedne strane, pojednostavljena u idealni oblik šesterokutne zvijezde koja odražava njen tlocrt promatran „odozgo“ Zvijezda je ključni simbol i amblem identiteta Karlovca, te je kao takva upisana u vizualni identitet Adventa na njegovim plakatima (šesterokutna zvijezda na bijeloj božićnoj kuglici). Sam fizički prostor Zvijezde, njezine ulice i trgovi („odozdo“), smatra se ružnim i nereprezentativnim. Idealizirana predodžba Zvijezde u oštrom je kontrastu s „gradom kakav jest“. U takvom pristupu, javni gradski prostori nisu akteri, njihova značenja, društveni život i svakodnevno korištenje od strane građana tek su djelomično angažirani, u njima se biraju tek neki njihovi elementi – oni su, zapravo, „kulisa“, prostor koje se preobražava u mjesto, i to „novo mjesto“, kako su na otvorenju nazvali Veliku romenadu/Advent.
S druge strane, javne gradske prostore doživljava se kroz metafore, kroz statične i fiksne predodžbe, a koje pojednostavljuju njihovu kompleksnost i društveni život kao i suodnos s drugim gradskim prostorima. U tom smislu, odabir Promenade kao lokacije za Advent dio je širih tendencija u kontinuiranom stvaranju tog šetališta kao reprezentativnog i središnjeg gradskog prostora, kao središta društvenog života u kojem će građani dokoličarski provoditi svoje slobodno vrijeme time potvrđujući svoje pripadanje „zajednici“ Karlovčana – u oba smisla Promenada je primjer „grada kakav bi trebao biti“. Stvara ju se kako fizičkim intervencijama poput redovitog održavanja šetnica i parkova ili izgradnje glazbenog paviljona, što je stajalo 1,3 milijuna kuna, tako i nizom društvenih događanja na Velikoj promenadi. Rad koji usmjerava iskustvo Promenade, a koji izostaje drugdje u gradu, zapravo je nevidljiv. Promenada je „živa“ jer je se dosljedno odabire kao lokaciju društvenih događanja, ona je „lijepa“ jer se dosljedno uređuje i održava. Većina građana se ne šeće Crnom promenadom ili šetnicama između Džafera i Doma za starije i nemoćne „Sveti Antun“ jer su već godinama slabo osvijetljene blatne kaljuže, bez ukrasa, bez službenog imena i jedvice ucrtane u karte, bez ikakvih „odozgo“ uvedenih događanja. Zato što su te šetnice takve „kakve jesu“, one postaju oprimjerenje grada „kakav ne bi trebao biti“.
Štoviše, ove statične i pojednostavljene predodžbe različitih gradskih prostora reproduciraju se u javnom životu na različite načine. Nedaleko od „žive“ Velike promenade je „mrtva“ Radićeva u „mrtvoj“ Zvijezdi. U prevlasti Adventa/Promenade i „adventskog duha“ u karlovačkim medijima u drugi su plan pala nastojanja franjevaca u Radićevoj: izložba jaslica i ukrašavanje prozora praznih poslovnih prostora te ukrašavanjem božićne jelke kod poslovnice Zagrebačke banke, za što su angažirali mlade, kulturno-umjetnička društva te umirovljenike. Događanja poput kada su djeca karlovačkih vrtića okitila jelku u Radićevoj, a kojima se nastojalo vratiti „blagdansko ozračje“ u ulicu iz koje je izmješteno, u karlovačkim medijima prenesena su s jedva sto riječi; o Adventu je napisano preko dvadesetak tekstova. Upravo jer se Radićeva smatra ružnom, nereprezentativnom i mrtvom, takva kakva jest nije onakva kakva bi trebala biti, propustio se potencijal da je se transformira. Dok je Velika promenada ukrašena do razine natrpanosti i svjetlosne zasićenosti – Radićeva ulica bila je ukrašena tek jednom jelkom, svjetlećim girlandama, a lampicama su okićene lipe na Starom placu gdje su franjevci postavili adventski vijenac. „Ružnoća“ Radićeve na taj je način dodatno podcrtana, kontrastirana „ljepoti“ festivalske Promenade. U popisivanju koliko je građana i unatoč kojim vremenskim prilikama posjetilo Advent, medijski su izvještaji propustili dokumentirati da su mnogi građani svoj boravak i šetnje na Promenadi produžili šetnjom kroz polutamu Radićeve ili prometnim Korzom. Jedan dan prije početka školskih praznika u prvom tjednu događanja na Adventu, u toku cijelog dana činilo mi se da su stotine srednjoškolaca i osnovnoškolaca prošetale Radićevom, ali i mlade obitelji u šetnji s djecom, umirovljenici, susjedi koji su se susretali, građani koji su išli u neke od preostalih dućana u šoping, posjetitelji Adventa s čašama kuhanog vina.
Mediji i organizatori su svojim izvještajima i fotografskim galerijama svakako stvarali predodžbu prvog karlovačkog Adventa, odnosno predodžbu Karlovčana na Adventu, „grada kakav bi trebao biti“ – mnoštvo nasmiješenih, uređenih i lijepo odjevenih građana. Ona nije bila daleko od stvarnosti. No, nije bilo nijedne fotografije iz bilo kojeg drugog dijela grada. Međutim, u općem oduševljenju, mnogi su građani utišavali i ublažavali svoje kritike – svi oni koji bi otvorenije kritizirali postali su „hejteri“, „pametnjakovići“, nikad zadovoljni, mutikaše, ljudi s problemom, problem u Karlovcu. Ovakvo javno „utišavanje“ kritike i disonantnih glasova, čini mi se, simptomatično je za Karlovac kao posttranzicijski grad – grad u kojem stalno postoji određen osjećaj iščekivanja, u kojem se naizgled ništa ne događa, a uvijek sve „napokon“ događa; u kojem se stvara duboko problematičan osjećaj moralne i društvene obaveze „šutnje“ i zahvalnosti što se „napokon nešto događa“; u kojima se u procesu društvene transformacije radikalno reorganiziraju odabrani javni prostori i urbana geografija, a na temelju stručnih i plaćenih analiza redizajniraju predodžba, identitet i osjećaj grada koji se ne upiru na postojeće identifikacije građana; u kojem se nekritički pristupa javnim prostorima i zanemaruju stvarni načini korištenja javnih prostora i potrebe građana; u kojem se stvara podijeljeni grad.
U tom smislu, Advent je ujedno pružio iskustvo podijeljenog grada. On jest bilo javno događanje u čijim su okvirima, pa i prije njegovog samog početka, Karlovčani vidjeli i doživjeli „grad kakav treba biti“. Uostalom, to je bio i cilj samog festivala. Međutim iskustvo „grada kakav treba biti“ u okvirima Adventa i „grada kakav jest“ u ostatku grada, izvan „adventskog duha“, predstavljaju točke loma mojeg doživljaja Adventa, a prema nekim razgovorima i drugim Karlovčanima. Gotovo me proganjaju riječi jedne Karlovčanke koja je u šetnji Promenadom neposredno prije početka Adventa prokomentirala „lijepo su uredili“, a potom „u biti, kako je ovaj Karlovac jadan“.
S jedne strane, određeni prostori poput Promenade biraju se i koriste kao prostori u kojima se stvara društveni život, u kojima se stvara grad („grad kakav bi trebao biti“). Advent je, kao i druga javna događanja, preobrazio Promenadu, prosinačku svakodnevicu građana te oblikovao karakterističnu atmosferu, osjećaj mjesta i iskustvo grada. Međutim, potencijal Adventa da „preobrazi“, „ukrasi“ i stvara mjesto, odnosno transformira naše iskustvo grada zaobišao je Radićevu ulicu, kojom se mnogobrojni građani kreću, te koja je u već višegodišnjim nastojanjima građana, civilnog sektora pa i samog Grada jedna od ključnih točaka i polazište revitalizacije Zvijezde. Zbog toga što nije dovoljno reprezentativna i lijepa, Radićeva je na kraju i bila neugledna, jedvice okićena ulica na prvi pogled bez događanja; drugi dijelovi grada bili su posve neokićeni. Kretanje Promenadom pa Radićevom bilo je kretanje kroz različite supostojeće stvarnosti grada – iz prostora posve osvijetljenog u polumrak, iz slavljeničkog prostora u tišinu. Nasuprot „gradu kakav bi trebao biti“ na Promenadi, u Radićevoj je „grad kakav jest“ postajao „grad kakav ne bi trebao biti“.
„Čarolija susreta“ Adventa bila je u tome da sada, kada je završen Advent, Promenada nalikuje Zvijezdi. Međutim, festivalska iskustva ostaju dio naše trajne percepcije prostora. Promenada i Advent trajno ostaju oprimjerenje „grada kakav bi trebao biti“, a koje je još više definiralo predodžbu ostatka grada. A što je s ostatkom grada kakav jest?
Naslovna fotografija: Advent u Karlovcu. Izvor: Advent u Karlovcu
