Idealizirana slika Karlovca na silosu Žitoproizvoda

"Izblijedjela reklama, na kojoj su još vidljive samo dječje oči, sama je za sebe snažna poetska slika temporalnosti i nestajanja koja se briše pomoću svjetlosti sunca. Kao takva je medijski i simbolično posve suprotna filmskoj projekciji koju na nju dodajem. Na projekciji su dijelovi veduta Karlovca s 8 milimetarskih filmova iz obiteljske arhive", kaže autorica umjetničke instalacije Nive Sertić

Autor: Denis Mikšić

Pogled koji nestaje

Pogled mi teče.
Sa strane, u prolazu,
Ugledam pogled.

Pogled mi teče.
Sa strane u prolazu,
Ulovim pogled.

Pogled mi teče.
Sa strane, u prolazu,
Prodajem stan.

Ovim stihovima je diplomirana filmska animatorica Nives Sertić najavila svoju filmsku instalaciju na silosu Žitoproizvoda u Karlovcu. U srijedu je na tom silosu sat puštala obiteljske video zapise koje je u Karlovcu početkom 1970-ih uradio njezin djed Tomislav Vidaković, nekadašnji profesor na Tehničkoj školi u Karlovcu. N. Sertić je to učinila u sklopu projekta “Grad na drugi pogled” na kojemu, osim kao autorica, djeluje kao mentorica na radionici pokreta i plesa.

  • Inspirirana pogledom na jedan izblijedjeli plakat vidljiv s autoceste pri ulasku u grad, vedutama i životom tog grada iz obiteljske filmske arhive i vlastitim životnim putanjama pričam priču o gradu koji ostaje u zoni pogleda putnika-prolaznika, kako svakodnevnih, koji putuju na posao ili nekud dalje, tako i onih generacijskih ― poput mene, koja spletom obiteljskih okolnosti dolazim tu privremeno živjeti. Upravo se putnika-prolaznika pokušava podsjetiti na ovaj grad; koji je promjenom prometnih tokova te slijedom ostalih društveno-gospodarskih promjena ostao u svakom smislu u perifernom vidu – kaže N. Sertić.

“Izblijedjela reklama, na kojoj su još vidljive samo dječje oči, sama je za sebe snažna poetska slika temporalnosti i nestajanja koja se briše pomoću svjetlosti sunca. Kao takva je medijski i simbolično posve suprotna filmskoj projekciji koju na nju dodajem. Na projekciji su dijelovi veduta Karlovca s 8 milimetarskih filmova iz obiteljske arhive, koji za mene predstavljaju nostalgičnu, idealiziranu sliku grada kakvog se sjećam iz djetinjstva – grada koji se punim plućima razvija i raste u sinergiji s bujnom prirodom koja ga okružuje. To je ona slika grada koju uporno i dalje želim vidjeti i koju svakodnevno tražim u samom gradu, te je u fragmentima slojeva prošlosti i ponekim recentnim zbivanjima i nalazim”, nastavlja 33-godišnja N. Sertić.

  • No, što unutar svakodnevnih osobnih, pa i sveukupnih, velikih migracija može jednu mladu osobu držati na lokaciji neizvjesne budućnosti? U kom smjeru teče moj pogled? U kom smjeru teče pogled mladih? U kojem smjeru teče pogled grada? Kamo će usmjeriti svoj pogled bez bojazni da i on u potpunosti izblijedi – pita se N. Sertić.

foto: Dinko Neskusil