Ako morate, obolite u Njemačkoj

Ne želim omalovažavati hrvatsko zdravstvo, imamo vrhunskih liječnika, vjerujem da prosječni njemački doktor je poput prosječnog našeg doktora, no kod nas je problem u tim čekanjima i odugovlačenjima pregleda, a sve zbog pomanjkanja doktora i kadrova. Kod Nijemaca sve ide brzo i nema čekanja

Autor: Jadranko Mrkalj

Vrijeme novogodišnjih praznika je iza nas, no i dalje svima želim puno zdravlja. Novac sreća i ostalo će valjda doći samo po sebi.

Što se zdravlja tiče tu nisam do sada imao baš prevelike sreće tako da sam se potepao po bolnicama u Njemačkoj. U Hrvatskoj nikako nisam mogao doći do bolnice, sve se rješava ambulantno i stvarno da bi se došlo do bolnice čovjek valjda mora biti samoubojica, da ga barem prime na psihijatriju.

Dugi niz godina bolujem od dijabetesa i psorijaze, i te boleštine su zajedno sa mnom došle i u Njemačku. Jedan od razloga zašto nisam išao u Sjedinjene Države, a mogao sam, jest i taj što tamo Elocom krema za psorijazu sto američkih dolara, a u Hrvatskoj 50 kuna preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a Elocoma sam trošio na tačke.

Prvo vrijeme sam se nadao da će mi europska zdravstvena iskaznica biti sve što mi treba do trenutka dok me nisu u Frankfurtu uhvatili bolovi na cesti, toliko jaki da sam se legao na cestu i povraćao, nisam znao što mi je i bolio me cijeli trbuh, i naprijed i otraga. Hitna me brzo pokupila, odvukla u bolnicu na odjel za hitnu medicinsku pomoć i za sat vremena sam doznao da imam pijesak u bubrezima koji su se počeli gibati i tako su mi uzrokovali bol. Ležao sam tri dana u bolnici i pio tekućinu za izbacivanje pijeska iz bubrežnih kanala, i kada su me malo pokrpali, dali mi otpusno pismo koje sam trebao predati svom liječniku opće prakse. No, liječnika opće prakse nisam imao u Frankfurtu. No, hajde, tu moju bolesničku putešestviju sam prošao s europskom zdravstvenom iskaznicom izdanoj u Hrvatskoj.

Kada sam stigao u Ulm, prioritet je bio riješiti zdravstveno osiguranje, jer me i dan danas znaju zaboljeti bubrezi, pa turnem u usta tableticu protiv bolova i bol nestane. Za zdravstveno sam se prijavio na burzu rada iliti Jobcenter, kako se tamo zove, kao nezaposleni stranac. Jobcenter je brzo reagirao pa sam za tjedan dana dobio od osiguranja papir na koji sam morao nalijepiti moju fotografiju i to im natrag poslati, što sam i učinio. Zdravstvena iskaznica je stigla poštom za tjedan dana. Dakle, osim šaltera u Jobcenteru nisam vidio nikakav drugi šalter niti sam čekao u nekom redu da obavim što treba.

Tako je neko vrijeme zdravstvena iskaznica mirovala dok nisam odlučio naći svog liječnika opće prakse. Svi liječnici se mogu naći sa svojim životopisima na internetu i shvatio sam da je jedna doktorica studirala u Tuzli, što je bio znak da ćemo se jako dobro razumjeti, ako budem njen pacijent. Nisam pogriješio u toj procjeni. Kod nje su valjda prijavljeni svi Balkanci. Na prvom pregledu je obavila sve pretrage koje je mogla napraviti da u računalo unese moje zdravstveno stanje. I tu smo se prestali družiti do trenutka kada mi se vratila diskus hernija.

Imao sam je i u Hrvatskoj prije devet godina. Otkazala mi je lijeva noga tada i tom prilikom sam zvao svoju doktoricu na što mi je ona odgovorila da mi nije ništa strašno te da dođem do nje u ambulantu da vidimo o čemu se radi. Sjećam se tada da sam lijevu nogu vukao za sobom kao neki invalid i trebao sam prijeći brzu cestu kod autobusnog kolodvora, a ja nisam mogao brzo hodati od bolova u lijevoj nozi. Kako sam prelazio cestu, brzo je došlo zeleno svjetlo za automobile i svi su trubili da se maknem sa ceste. Baš sam se tada jadno osjećao. Tek kada sam došao do doktorice, pozvala je hitnu medicinsku pomoć da me prebaci u bolnicu. I tako su me zaliječili uklanjajući pritisak sa živaca, no, tada nisam znao što mi je. “Zar mislite da Vam cijelo moje školovanje mogu objasniti u pet minuta a da Vi to shvatite“, odbrusio mi je liječnik kada sam ga pita što mi je. Otpušten sam kući u poboljšanom stanju, naravno uz preporuku za operaciju nakon učinjene magnetske rezonance. To je bilo u svibnju, a za magnetsku sam bio naručen u prosincu.

U Njemačkoj mi se dogodila ista stvar, ali bez bolova. Nisam mogao pomicati lijevu nogu. Otišao sam do liječnice, ona me je pregledala, pozvala još jednog doktora da dođe kao drugo mišljenje i uputila me u bolnicu. Tamo sam stigao oko 10 sati, a u podne sam imao riješen rendgen, CT, magnetsku rezonancu i sve ostale preglede koji su doveli do moje konačne dijagnoze. I tada kreću preporuke za operaciju uz konstantno objašnjavanje što mi je, uz plastične modele kralješnice na kojima se vrlo dobro vidi što mi se dogodilo. Doktor mi je pokazao  i fotografije magnetske rezonance gdje sam točno shvatio o čemu se radi. Bit će da je ovaj doktor toliko malo studirao da mi je to mogao objasniti. Ne pretjerujem, ako kažem da smo razgovarali sat o prednostima i manama operacije za koju sam se ipak odlučio. Uočen je potom problem zbog kojeg ne mogu operirati, jer sam na mjestu reza imao poveću fleku od psorijaze i preko toga ne mogu rezati. Liječnik je potom napisao uputnicu za vojnu bolnicu da riješim psorijazu kako bi me mogli operirati, i tako prelazim u Bundeswehrkrankenhaus udaljenu 50 metara od ove bolnice. Tu rješavam psorijazu za dvadesetak dana i vraćaju me u RKU gdje sam riješio sve što je trebalo. Sada sam kao nov.

Od travnja rješavam i dijabetes. Doktorica opće prakse mi je dala jednu uputnicu za endokrinološki odjel i od tada sam njihov pacijent. Zanimljivo je u Njemačkoj da se čovjek mora prijaviti i kod specijaliste. Kao što imam svog liječnika opće prakse, tako imam i specijalistu kod kojeg nadalje idem bez uputnice, dižem lijekove i nemam više potrebu uopće se javljati liječniku primarne medicine. Kod dijabetologa sam odmah dobio inzulin jer mi je šećer bio na visok. U Hrvatskoj sam pio Eucreas tablete kojih nema u Njemačkoj i liječili su me od dijabetesa tipa 2, a nakon pregleda i vađenja krvi, Nijemci su me prebacili na inzulin i dijabetes tip 1. Odmah prvi dan sam dobio aparat za mjerenje šećera u krvi u mjerama koje se koriste u zapadnoj Njemačkoj, ali sam dobio i aparat koji mjeri u hrvatskim mjerama, jer, eto, navikao sam na druge mjere, pa da si sam mogu izmjeriti šećer u mjerama koje razumijem. Uređaj za mjerenje glukoze u krvi u hrvatskim mjerama stoji mi za uspomenu na darežljive Nijemce. Sa endokrinologom sam se sastajao prosječno svaki tjedan dok nisam regulirao šećer do neke normalne razine. Imam oko 1300 mjerenja šećera i uboda u prste. No, tada mi doktorica predlaže FreeStyle Libre za kontinuirano mjerenje šećera bez potrebe bockanja. Stavi se senzor na ruku i bežičnim putem se očitava šećer čak i običnim mobitelom. Prilikom jednog posjeta endokrinologu, reče mi doktorica da moj kontinuirani mjerač – može se spojiti s kompjuterom i dobije se sva moguća statistika – pokzuje da imam previše hipoglikemija i hiperglikemcija. O tome je obavijestila moje zdravstveno osiguranje i predložila im da odem u dijabetičku akademiju, jer mi je očigledno potrebno obrazovanje po pitanju dijabetesa, a što ne možemo uraditi ambulantno. Na kućnu adresu dobivam uputnicu i prospekte dijabetičke akademije i što ću dugo nego otići.

To nije klasična bolnica. Svi smo u civilnoj garderobi i idemo svaki dan na predavanja o svim aspektima dijabetesa. Nisam znao njemački jezik pa su za mene i još jednog Egipćanina pripremili sva predavanja na engleskom. Dokumente o dijabetesu sam dobio na hrvatskom, čak i popis namirnica koja koliko ima masti, ugljikohidrata i ostalog dali su mi na Hrvatskom jeziku. Dakle, imaju hrpu stranaca za koje su nabavili prikladnu literaturu da ljudi razumiju o čemu se tu uopće govori. To isto sam obavio u Hrvatskoj, to obrazovanje po pitanju dijabetesa. Trajalo je dva sata i pričala nam je o tome medicinska sestra sa dijabetologija koja je  i sama boluje od šećerne bolesti.

U međuvremenu mi se pogoršala psorijaza te odlazim kod mog dermatologa – da, imam svog dermatologa – kod kojeg idem po potrebi bez uputnice, i tražio sam masti za psorijazu da si to malo saniram, a dermatologinja mi odgovara da joj se čini da psorijazu shvaćam olako – to je također bolest s mogućim teškim nuspojavama. I tako me ona po hitnom postupku šalje ponovo u Bundeswehrkrankenhaus. Tako sam odležao 15 dana i izašao sam van dan prije puta u Hrvatsku.

U njemačkim bolnicama je toaletni papir u svakom toaletu, svuda su dvokrevetne sobe s televizorom u sobi, no zvuk televizora ide samo preko slušalica, valjda da onaj drugi pacijent, ako ne gleda TV, može spavati. Svi su ljubazni i svi znaju engleski jezik tako da sa sporazumijevanjem nisam imao problema. Kod uvođenja svakog lijeka u upotrebu, objasne nuspojave i što se može dogoditi. Čak i u apotekama ponavljaju nuspojave lijeka. Kada se ulazu u bolesničku sobu, obavezno se kuca prije ulaska. Hrana je njemačka i nisam navikao na nju, no Nijemcima se sviđa. Dobiju su besplatno flaširana voda, kava i čajevi. Pidžame i ručnici su bolnički, lijekove koje koristim dok sam u bolnici dobivam njihove, a svoje ne trošim. Kod mene je bio slučaj sa inzulinom i lijekovima protiv depresije. Pregledali su što koristim i dobio sam njihovo.

Eh, da, umalo zaboravih, imao sam jednu noć visok šećer i nikako ga nisam mogao skinuti niti inzulinom. Nazvao sam hitnu da pitam što sada, na to mi odgovoriše da moram u bolnicu. Rekoh da dolazim za nekih sat. No, sugovornica s druge strane mi reče da od trenutka spoznaje da imam problem sam u njihovoj nadležnosti i da će doći vozilo hitne medicinske pomoći po mene. Kažem da nema potrebe za time, jer se dobro osjećam, a žena mi uzvrati da sam od trenutka telefonskog poziva u njihovoj sferi odgovornosti i da jednostavno moram čekati vozilo hitne pomoći, jer će u protivnom zvati policiju da me negdje presretnu na autobusu. Nisam se stigao niti odjenuti, a vozilo hitne medicinske pomoći je već stilo. U bolnici su mi sanirali šećer i pustili su me sutra poslije ručka uz napomenu da, ako se to još jednom dogodi, obavezno moram mijenjati inzulin.

Zadovoljan sam liječenjem u Njemačkoj. Ponajprije me u svakoj bolnici iznenadilo što na puno mjesta stoje papiri s upitnicima s kojima bolesnici anonimno mogu ocijeniti bolnicu i rad pojedinih doktora. Uistinu nemam što kritizirati, jer su svi opušteni i normalno rade svoj posao. Možda tome pridonosi i činjenica da na u Bundeswehrkrankenhausu na odjelu dermatologije na 16 kreveta radi 26 osoba medicinske struke. U to se ne ubrajaju zaposlenici bolničke birokracije i čistačice. Od svibnja do prosinca sam bio 59 dana u bolnici, sve na račun mog zdravstvenog osiguranja.

Ne želim omalovažavati hrvatsko zdravstvo, imamo vrhunskih liječnika, vjerujem da prosječni njemački doktor je poput prosječnog našeg doktora, no kod nas je problem u tim čekanjima i odugovlačenjima pregleda, a sve zbog pomanjkanja doktora i kadrova. Kod Nijemaca sve ide brzo i nema čekanja.

Ako morate, obolite u Njemačkoj.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije