„Pero, koliko još?!“, zavapila sam, gledajući kako mi iz brazgotine na nozi navire krv. S čela mi se cijedio znoj, a tanašne obrve nisu mogle učiniti mnogo da ga zaustave na putu do očiju. Nalazili smo se u divljem kršu, usred ničega. Oko nas zrikavci su zrikali kao da im je posljednji dan na Zemlji, mušice su bezglavo oblijetale naše glave, a Pero, kose povezane u punđicu, popularni man bun povrh tjemena, oslonjen na štap, polako se okrenuo prema meni. Činilo se kao da se u njegovoj glavi upravo odvijaju složeni vremenski izračuni, sastavljeni od niza varijabli – kratkoće mojih koraka, nagiba terena, gustoće mediteranske makije kroz koju smo se već satima, činilo se, probijali, ali nije Pero pritom ni zanemario procijeniti razinu moje iritacije i žestok otpor prema planu koji nam je isprva predstavio kao potpuno bezazleno uživanje u prirodi, šetnju pitomim brežuljcima i brčkanje u moru. Ideja je bila da se uputimo prema Perinom skrovitom kupalištu koje je, od popratnih sadržaja, uključivalo skakaonicu u vodu, improvizirane gradele i nešto što je Pero nazivao “dnevnim boravkom” – u mojoj glavi to je bio lounge i niz ležaljki poredanih duž stjenovite obale, odakle puca prekrasan pogled na Malostonski zaljev. Kako bismo stigli do tog rajskog mjesta, potrebno je bilo odvesti se duž nekoliko kilometara makadama, a zatim se pješice probiti kroz raslinje. Pero je, doduše, tvrdio da je najveći dio probijanja odradio svojim sječivom, uspješno raskrčivši put kroz grmlje, ostavljajući samo oštre ostatke stabljika i ogromno kamenje koje nije uspio pomaknuti.
„A gledaj, Žika, moram priznati da sam, kad si me to prošli put pitala, bio doista uvjeren da nas očekuje maksimalno dvadeset minuta hoda“, otpočeo je Pero svoju litaniju, zamišljeno gladeći čupavu bradu, „ali možda nisam dovoljno uzeo u obzir nedostatak iskustva gostiju s kontinenta. Rekao bih, poučen iskustvom posljednjih deset minuta hoda, kad te vidim kako oprezno koračaš, da nam preostaje još pola sata.“
„Pola sata“, siknula sam na jadnog Peru, uputivši mu pogled pun divlje srdžbe. „Ja spora?! Čovječe, ja planinarim; razbila sam se hrpu puta na bezbrojnim obroncima, puteljcima i kozjim stazama; nakon Lipe staze na Velebitu po nogama i dupetu sam imala masnice veličine šake, ali ovo – ovo što nam radiš je monstruozno! Doveo si nas ovdje s obećanjem da postoji prohodan put do tog tvog kupališta, rekao si da ne možemo brodicom jer se pokvario motor, ali nisi rekao da nas čeka pakao! Pa močvare američkog Juga su popločeni puteljci za ovo, živo blato je lakše pregaziti, Pero! Pogledaj mi nooooogeeeee“, zacendrala sam, uvjerena da me čekaju ožiljci od bezbrojnog trnja i drača u koji sam upadala.
„Razumijem što želiš reći“, odgovori Pero sa svetačkom blagošću u glasu, „mislim da bi bilo najbolje da navučeš moje gaće. Meni se neće izgrepsti noge, poznajem ovu šikaru, pardon, stazu, kao svoj džep“, dodao je i u trenutku, u jednom potezu, svukao donji dio trenirke, ostavši pred nama samo u gaćama i tenisicama. Pogledala sam Kićbu, a njegov uzvraćeni pogled kao da je govorio ‘ajde, navuci te gaće, i idemo dalje’, te uvidjevši da mi drugo ne preostaje, navukla taj jebeni donji dio trenirke koji je Pero nazivao gaćama.
Naša mala karavana nastavila je svoj put. Pero je išao prvi, zamahujući sječivom u jalovim nastojanjima da nam bar donekle prokrči prolaz, a Kićba je, s tvrdoglavom upornošću i odlučan u namjeri da proguta ono što je zagrizao, hodao na začelju. Ja sam skakutala u sredini, pokušavajući izbjeći kamenje, kupinjake i rupe iza kojih su, uvjerena sam, vrebala čitava gnijezda škorpiona, otrovnih pauka i poskoka. Na svaku pomisao na neku od tih nemani požurila bih tempo, dok me ne bi usporila sljedeća grana ili korijen, dežurno smetalo, koji se lijeno protezao duž tanke staze.
Kad me Kićba pozvao da posjetimo Peru, jedva sam čekala da ga upoznam. Kolega politolog, rodom i trajnim nastanom Dubrovčanin, za fakulteta živio je u Zagrebu, kada je i upoznao Kićbu, majstora u prikupljanju neobičnjaka i čudaka, kakav je, uostalom, i sam. Na moja pitanja o tome kakav je njegov prijatelj Pero, lakonski bi odgovorio: „Pero je Pero. Sjajan je, autentičan, vidjet ćeš kad ga upoznaš. Ja ga zovem prije donošenja svih velikih životnih odluka“.
Do Pere smo stigli oko jednog sata poslije ponoći, nakon što smo čitav dan, uz nekoliko dužih zaustavljanja, putovali starom cestom od Karlovca. Pero liježe već u osam sati navečer, i nazoveš li ga u devet, optužit će te za ometanje u “gluho doba noći’. Pero nas je primio na konak u seoskoj kući svog oca, znajući da noću ne bismo uspjeli pronaći njegovu nastambu. Pero, naime, stanuje u šatoru.
Teško je utvrditi kad je točno Pero odlučio odbaciti okove civilizacije, napustiti grad, te se smjestiti u zaseoku Ošlje nedaleko Malostonskog zaljeva, čuvenog po uzgoju morskih školjkaša od kojih je većina kamenica, dagnji, kućica, periski i Jakovljevih kapica namijenjena izvozu, poglavito u Francusku. Legenda kaže da je Pero jednoć, dok je još živio u Zagrebu, s mnogo žara i entuzijazma pred svojim prijateljima na stolu raširio nacrt zemunice koju je planirao izgraditi. I dok su svi sa zanimanjem nagnuli glave nad papir, njegova tadašnja djevojka iznijela je svoje opažanje: „Ali, Pero… ova podzemna kućica je tako malena – pa u nju jedva stane jedna osoba“, na što je Pero s ponosom odvratio: „Pa da, taman za mene!“. Treba li napominjati da je Pero od tada solo?
Susjed mnogih školjkara, Pero školjke jede, ali ih ne uzgaja, premda nam je pričao da bi ponekad bilo dovoljno da ostavi granu ili veslo u moru preko noći, pa ih ujutro pronađe oblijepljene školjkašima. Pero umjesto morskih uzgaja zemaljske plodove, čime pokriva većinu svojih potreba – u svom vrtu sadi pomidore, kapulu, balancane i raštiku. Sadi i sije, pljevi i zalijeva; gotovo sve što mu treba, tumači nam, može sam uzgojiti, iako voli slatko pa u svom bunkeru, pored otvorenog kamenog ognjišta koje je sam izgradio, drži čvrsto zatvorenu plastičnu kutiju iz koje vire keksi Domaćica, a nekad i Napolitanke – ovisi što se taj dan može pronaći na akciji u trgovini. Pero voli akcije. Jedno je vrijeme čitave dane ispijao jeftiniju verziju Red Bulla, Crazy Wolf, samo zato jer mu se učinilo povoljno platiti dvije i pol kune za pola litre.
Tog jutra, neposredno prije izleta u šikaru, poveo nas je do svog imanja. Auto smo ostavili parkiran uz rub seoske ceste, i krenuli pješice u šumu. Nakon nekoliko preskočenih kamenjara, lica oblijepljenih mrežama nesretnih paukova, stigli smo do šumskog proplanka na kojem je izgradio svoju utvrdu. Pokušao je imitirati drevne majstore suhozida, ali je iz opreza prema vlastitom neiskustvu ipak odlučio, umjesto prostog slaganja kamena na kamen, cementom zalijepiti zid i prevenirati moguće urušavanje. Ondje se nalazilo i ognjište, spremnik za prikupljanje kišnice, opkop i veliki šator ispred kojeg je, u hladu drveta, stajao stol za objedovanje s pripadajućim stolicama. Perinu idilu narušavale su samo divlje svinje koje su se onuda kretale noću, te je zbog njih odlučio podići ogradu oko nastambe; nekoliko divljih svinja u pratnji praščića probilo se do Perinog šatora, njuškajući uokolo, premda Perine zalihe nisu dirale. “Valjda ne vole Domaćice”, zaključio je.
Prije nekoliko mjeseci stigao je Pero u posjet Kićbi i Karlovcu, i odmah po dolasku zaposjeo kuhinju, skuhavši nekakav svinjski gulaš od mesa koje je pronašao na akciji u Kauflandu. Nije bilo osobito ukusno, ali Pero se nije zamarao time, smatrajući da je primarna ipak nutritivna vrijednost pojedene hrane, zbog čega smo često ulazili u rasprave; Pero je smatrao da imam dovoljno pretpostavki da budem dobra komunistkinja, ali da sam predugo izložena buržujskim praksama; moje insistiranje na ukusnoj hrani definitivno je bila jedna od njih. Pero je bio apolitičan u tolikoj mjeri da je bio političan; volio je političku teoriju, povijest i općenito bio vrlo načitan i obrazovan, a opet, nikad nije glasovao, ne znam je li uopće saznao koji mu je OIB, nije posjedovao pametan telefon i nije bio na fejsu. Ali Pero nikome nije nametao svoj način kao ispravan. Kad je njegov prijatelj otišao šefu da mu kaže da daje otkaz, šef mu je ponudio napredovanje i povišicu; Pero je pucao od ponosa što je ovaj to odbio i bio jedan od rijetkih koji ga nije proglasio ludim. Na moje kuknjave o nezaposlenosti Pero bi blago odvratio da mi je pružen poklon vremena, i da bi bilo šteta zatrovati ga brigom i tjeskobom. „Žika, jednog ćeš dana ponovno raditi“, rekao je Pero, „a onda ćeš se sjetiti svog ovog vremena i poželjeti da ga otkupiš svim parama koje ćeš zarađivati, a nećeš imati kad potrošiti“. Takve je stvari govorio u želji da pomogne i prikaže neke njemu poznate uvide, koji su nama katkad promicali.
Sam Pero nije bio zaposlen, no to ne znači da nije radio. Činio bi to povremeno, na nekim od bezbrojnih filmskih setova koji su svoje gaže imali u Dubrovniku. Pero smatra da plaćeni rad porobljava i zato radi samo kad je neophodno, i zato radi što želi. Nanosio se Pero dasaka, vreća pijeska i koluta žice do svog šumskog imanja i šatora; tesao je, učvršćivao i zidao. Ne kupuje na rate, ne štedi za polog vlastitog stana, nema kredit; odjeću najčešće dobije, cipele nabavi jeftino, preko prijatelja. Pero nema potrebu za eskapizmom jer ga već živi, a nema potrebe ni često odlaziti, jer svi dolaze Peri. Zaputio se on s nama do Crne Gore, spavao uz nas na plažama Herceg-Novog, penjao se do Njegoševog mauzoleja, pričajući nam o buđenju crnogorskog nacionalnog identiteta; jeo je Pero s nama mesinu u selu Bandići i prebirao po đinđama na štandovima u Budvi, i knjigama na trebinjskoj tržnici; gledajući ga tako, uklopljenog i normalnog poput svakog bezličnog turista, samo smo mi znali tko je Pero, pustinjak koji će se, nakon što nam bude mahao na odlasku, okrenuti leđima cesti, zaputiti u šumu, te iznova prionuti poslu oko nastambe, čitati Hegela u hladu čempresa i pojesti koju Domaćicu.
