Weltanschauung: Vele Nijemci – novac nije sve, bez novca je sve ništa

Između ostalog, radio sam i kao predavač u srednjoj školi godinu i pol i znam kolike su profesorske plaće u Hrvatskoj, od 700 do 800 eura mjesečno, ovisno o godinama staža. U Njemačkoj je minimalac za rad na najtežim i najgorim poslovima 1200 eura, socijalna pomoć je oko tisuću eura. Koliki postotak građana Hrvatske ima toliku plaću?

Autor: Mladen Valjak

U Njemačkoj radim kao vozač kombija, dakle, najobičniji sam šljaker s primanjima nimalo velikim za njemačke uvjete i nemam se namjeru hvalisati ni išta slično. Nedavno mi je priznata diploma s faksa u Hrvatskoj, ali o tome u sljedećem tekstu.

Samo želim naglasiti strahovitu razliku i jaz između načina života, standarda i svega pripadajućeg između dvije sredine u kojima sam živio i živim.

Sada, u ovo predblagdansko doba nakon crnog petka, a prije Božića i Nove godine, u kojem je šoping apsolutno “must do” stvar, ne mogu a da se ne osvrnem na godinu koja je pri kraju i koja mi je na jasan i glasan način pokazala ogromnu i neusporedivu razliku između života u Hrvatskoj i Njemačkoj.

Situacija s biciklom mi je dala materijala za razmišljanje i čak me prilično i pogodila, onako nenadano i neočekivano, kako to zna biti.

Skoknuo sam do obližnjeg velikog biciklističkog dućana i servisnog centra Thürheimer s namjerom kupovine rezervne zračnice za bicikl. Dođem tamo, kupim zračnicu i idem malo pronjuškati po dućanu, ipak sam se nekoć bavio biciklizmom pa da vidim što se nudi. I tako razgledavam redom među morem različitih modela i taman krenem prema izlazu kad se stvori trgovac i pita me tražim li nešto posebno za sebe. Krenem zaustiti da odlazim i da imam bicikl koji me dobro služi, ali ipak krenem s njim u priču da bih pogledao neki trekking/mountain sportski bicikl s gumama od 28 cola.

Odvede on mene do bicikla pored kojeg sam prošao pred dvije minute, ali iz nepoznatog razloga nisam obratio pažnju na njega.

Taman je rama po mojoj mjeri i visini, aluminij i to onaj bolji, skuplji, vrhunska prednja vilica, kompletna Shimano Deore LX oprema na njemu plus disk kočnice i to hidraulične. Jednom riječju, zvijer od bicikla, nema govora o tome.

I još jedan sitan, ali nimalo nebitan detalj – stroj zaista odlično izgleda, baš mu paše ta nekakva dvobojna rama, a kromirani rogovi na guvernalu dodaju još nekakav divlji štih. Baš mi se svidio i vizualno. Staja je 799,99 eura.

Rekoh, okej, tko ga šljivi, bicikl je odličan, još mi se i sviđa kako izgleda, kupujem.

Hvatam se za novčanik, vadim karticu i mislim da i nije neki bed, bit ću tjedan dana u minusu od dvjestotinjak eura do plaće i nikom ništa.

I onda me presjeklo – ali budalo ti nemaš kamo s tim biciklom. Podrum u kojem držiš svoj sadašnji bicikl nije pod ključem i svatko se može ušetati kad i kako hoće. Ovaj bicikl koji sada vozim je dobar i ispravan, ali koštao je 50 eura u second hand shopu i čak i da mi ga i ukradu, nije velika materijalna šteta. Ali ovog novog ipak ne bih ostavljao samo tako u ovom podrumu. I eto, nisam kupio novi bicikl, samo iz tog razloga. Kad se preselim u stan koji ima svoju ostavu ili garažu kupit ću novi bicikl i imat ću gdje s njim, do tada će i ovaj sadašnji voziti.

Na odlasku iz dućana cijelim putem do doma mi se vrtio film u glavi – pa ti si zamalo stihijski, potpuno neočekivano, bez trunčice plana, programa i razmišljanja kupio nešto za 800 eura, i, što je najbolje od svega, moj kućni budžet ne bi trpio zbog toga. A kako rekoh, najobičniji sam šljaker, s ne baš vrhunskom plaćom za Njemačku. Ne mogu da se ne sjetim Hrvatke i kupovne moći tamo. Tko kupuje bicikle od 800 eura u Hrvatskoj? Prosječan građanin, vozač kombija poput mene? Sve skuplje od stotinu eura se kupuje na rate, i to na najveći mogući broj istih, čak se i hrana kupuje na rate i na odgodu plaćanja u Hrvatskoj, žalosno, ali istinito.

I prevrtim si film od početka godine – položio sam B2 razinu njemačkog jezika, tečaj s ispitom stoji 1200 eura, u četiri mjeseca sam proputovao više nego u zadnjih četiri godine u Hrvatskoj – London, Bovington, Carcassonne, Dublin… K tome sam i svaka dva mjeseca bio i u Hrvatskoj usput. Od regresa sam kupio i auto, polovan, ali potpuno ispravan i dobar. Dva tjedna prije godišnjeg imao sam 450 eura nenadanog i potpuno neočekivanog troška, ali to nije nimalo utjecalo na moj odlazak na godišnji odmor niti sam morao mijenjati planove zbog toga, a ponavljam, najobičniji sam šljaker. Pretplaćen sam na neke web stranice s kojih redovito na mjesečnoj bazi naručujem odjeću i razne sitnice, i to je minimum pedesetak eura mjesečno. Prošli mjesec sam nakupovao virtualnih gadgeta za oline igricu World of Tanks za nekih 70 eura. Čim je izašla u prodaju, kupio sam i kartu za koncert Iron Maidena – 117 eura, onako, bez razmišljanja, zbog gušta… Ima još toga za nabrajati, ali tu ću stati, da ne ispadne da vadim mast mojim bivšim sugrađanima.

A nisam ni u minusu niti moram dizati ikakve kredite.

I onda se zapitam, što nije u redu? Ma sve je u redu, ovdje, u uređenom društvu, gdje radiš, zaradiš nešto i normalno živiš s tim. Problem je u nama koji smo navikli na pretakanje iz šupljeg u prazno i život na rate, pardon, životarenje na rate.

Uopće ne brinem hoću li imati za režije i stan svaki mjesec i nemam nesanice ni migrene koje su mi bile stalni suputnici dok sam bio privatnik u Hrvatskoj. Koliko sam primijetio, ovdje privatnici nemaju tih problema, ali nemaju ni lešinare za vratom nego posluju bez presinga, redovito plaćaju porez, plaće radnicima i sve funkcionira.

Između ostalog, radio sam i kao predavač u srednjoj školi godinu i pol i znam kolike su profesorske plaće u Hrvatskoj, od 700 do 800 eura mjesečno, ovisno o godinama staža. U Njemačkoj je minimalac za rad na najtežim i najgorim poslovima 1200 eura, socijalna pomoć je oko tisuću eura. Koliki postotak građana Hrvatske ima toliku plaću?

Mislim da je svaki daljnji komentar suvišan.

Imaju Nijemci uzrečicu: “Geld ist nicht alles, aber ohne Geld ist alles nicht” Prijevod bi glasio otprilike: “Novac nije sve, ali bez novca je sve ništa.”

Slažem se da novac definitivno nije najvažniji u životu, ali kad ga se nema dovoljno i to za osnovne stvari, onda jest problem i to priličan.