U utorak nas je Društvo arhitekata, građevinara i geodeta Karlovac (DAGGK) okupilo nas petnaestak zainteresiranih kod Doma Oružanih snaga Hrvatske vojske „Zrinski“ u Novom centru i, nakon što su dane izjave za medije, prelazimo blatnjav dodatak parkiralištu Doma, potom cestu na kojoj nam tek pojedini vozači nevoljko stanu. Metalna vrata u bojama trobojnice nekadašnje vojarne Luščić širom su otvorena, što je meni nenavikao prizor. Kapija je otvorena za šetnju u svrhu događanja projekta „Revitalizacija napuštenih vojarni“, u suradnji karlovačkog s još pet društava. Ta vrata svega nominalno zatvaraju prostor vojarne Luščić – njezin je obod, ocrtan jarko crvenom bojom na uručku kojom smo dobili još na parkiralištu, porozan. S jedne strane, na pojedinim segmentima njegova oboda više nema ograde koja je nekada kruto – čini se iz pojedinih njenih ostataka bodljikavom žicom – omeđivala prostor vojarne Jugoslavenske narodne armije. Sa stražnje strane ružičaste višekatne stambene zgrade u Matoševoj ulici, sada kada ondje nema ograde, teško je naznačiti gdje završava dječje igralište s klackalicama, ljuljačkama i vrtuljcima, a gdje počinje prostor vojarne. U nastavku iste ulice prema Donjoj Švarči (tek naizgled) tanka žičana ograda dijeli nevelike vrtove privatnih kuća od prostora vojarne, mnogi prozori tih katnica osvrnuti su u vojarnu, time sastavni dio svakodnevnog pogleda kroz prozor. S druge strane, premda je vojarna Luščić dana Gradu Karlovcu samo na „čuvanje“ („čak ni na održavanje“, objašnjava mi jedan sugovornik, što znači da Grad ne može u njoj raditi ništa, pa i uređivanje okoliša moraju biti dobrovoljne akcije građana), prostor vojarne se koristi. Pred skupinom od petnaest posjetitelja vojarni prolazi djevojka sa psom, a kasnije još jedna žena sa psom, pogleda koji graniči sa sumnjičavošću i iznenađenjem zbog našeg bivanja u tome prostoru.
Premda je sedamdesetih godina prostor gdje je danas vojarna Luščić planiran kao nastavak urbanističkog razvoja Novog centra, odnosno Karlovca općenito, osamdesetih godina vojarna postaje „brisani prostor“, bjelina na kartama i grafičkim prilozima urbanističkoj dokumentaciji. Za naše šetnje, zidovi zgrada u njezinoj unutrašnjosti ispisani su sprejevima – od ‘tegova’ navijača („G047“, „BBB“) ili drugih koje je teže dešifrirati („KUBAT 8<3“), potpisa („Anja“, „KARLA“), aforizama („KO VISOKO LETI… / IMA DOBROG DILERA“) do memorijalizacija bitnih datuma ljubavnih parova („K + I 27.9“, „VOLIM TE“) i ljubavno-rođendanskih čestitki („NEVOLI / TE NIKO / KAOJA / PRINCEZO / SRETAN <3 / ROĐENDAN / 13.3.2001“, „2.10.2001. RODILA SE KRALJICA <3 /SRETAN TI ROĐENDAN LJUBE“). Dok ovakva upisivanja u samim tekstovima polu-anonimnih autora ustraju na fasadama, ponegdje naknadno prepravljana, križana ili ojačavana, natpis „VOJARNA LUŠČIĆ“ na dva komada drva kraj ulaza posustaje. I unatoč „romantici na zidovima“, u prostoru smo gotovo nelagodno. Ustrajno se držimo šetnica, ne ulazimo u zgrade. Neposredno nakon prolaska kroz širom otvorena metalna vrata voditeljica šetnje upozorava da pazimo kako hodamo; na šetnicama svako malo iskrsnu jame, nekadašnji šahtovi, prekrivene drvenim daskama ili nepokrivene, pod stopalima ponegdje hruskaju sitni komadi razbijenih staklenih boca. Prošavši prve zgrade i došavši do skupine otvorenih hangara, nekad parkirališta za vozila JNA, ne stupamo pod njihove krovove – na tlu hangara rasipane stropne grede služe kao upozorenje da unatoč idiličnosti donekle održavanog zelenila oko hangara mjesto jest zapušteno, neodržavano i da nije posve sigurno. „Ne idem blizu tome“, komentira jedna sudionica; „Uostalom nema se ništa za vidjeti unutra“, komentira drugi sudionik dok prolazimo kraj nekadašnje kuhinje, premda u oronuloj unutrašnjosti možemo vidjeti crnim sprejom iscrtane nacističke svastike, uhata u, skraćenice „HOS“ i „ZDG“ (sic!). Zgrada kuhinje možda je u najgorem stanju, bez ijednog prozora, sa zidova se odljepljuje žbuka, a stropove zacrnjene vlagom pokriva lišaj, iz njenih temelja izbijaju samonikli borovi. Pojedinim drugim zgradama stanje je vidno poboljšano, udruge i sportski klubovi u njima obnovili su drvenariju, stavili protuprovalnu zaštitu, vjerojatno uredili i unutrašnjost. No unatoč potpunoj derutnosti zgrada vojarne u razgovorima svako malo pojavi se sugestija, imaginacija budućnosti, ako bi se vojarna ikada revitalizirala, pa na trenutak kuhinja odjednom može biti, primjerice, dječji vrtić, koji je Luščiću potreban. Imaginacija prostora, potencijala tih zgrada da služe nekoj svrsi istovremeno graniči s parodijom, pa nekadašnja kotlovnica odjednom biva prekrštena u novu gradsku toplanu uz smijeh većine nazočnih. Uostalom, sudbina građevina na prostoru vojarne Luščić, ako ikada dođe do trenutka njezine revitalizacije, gotovo je izvjesna – zgrade nemaju nikakvu vrijednost, čitav prostor potpuno je neprilagođen širim urbanističkim potrebama, a upravo zbog nje svojevremeno nije bilo moguće odgovoriti na urbanističke, infrastrukturne potrebe Luščića.
Kasnije se nalazimo na Trgu bana Jelačića u Zvijezdi, obilazimo Veliku vojarnu pa Oružanu; međutim, bivanje u njima graniči s traumatičnim iskustvom, njihove su unutrašnjosti još opasnije i nesigurnije, Oružanu ni ne istražujemo, te prestajem voditi bilješke.
Šetnja vojarnom Luščić, obilazak Zvijezde (Velike vojarne i Oružane na Starom placu, posjet zatvorenim vratima Vojne bolnice i Vojnog magazina), a potom obilazak Studentskog doma „Karlovac“ i zgrade Veleučilišta u Karlovcu provedena je kao dio projekta „Revitalizacija napuštenih vojarni umrežavanje i razmjena znanja i iskustava“, radnog naziva „Čiji je grad?“, koju je karlovačko društvo arhitekata, građevinara i geodeta organiziralo u suradnji s varaždinskim, zadarskim, šibenskim i pulskim. Vodeći se namjerom da se društva umreže, razmjenjuju znanja i iskustva kao i planovi ili vizije revitalizacije vojarni, nakon dva susreta u Šibeniku i Puli, odvilo se i karlovačko događanje. Tijekom cijelog obilaska većina objašnjavanja što je što te kakvo je stanje bilo je usmjereno varaždinskim gošćama – arhitekticama Maji Kireti i Emiliji Vlahek, inicijatoricama ovog projekta unutar Društva arhitekata Varaždina te Goranki Grgić, pročelnici Upravnog odjela za gospodarstvo turizam i međunarodnu suradnju Grada Varaždina, koja provodi EU projekt MAPS.
Uz utvrđivanje stanja i raspravljanje o nekadašnjim vojarnama in situ, razmjena znanja uslijedila je u prostorijama DAGGK-a u Banjavčićevoj 8. Pred karlovačkim DAGGK-om izlaganje su održali Luka Krmpotić, Zrinka Benić Jerinić i Petra Jurčević, podijelivši ga kako je bila podijeljena i sama šetnja. Pregled urbanističkih planova za Luščić iz perioda pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, odnosno socijalističke Jugoslavije, koji su se prilagođavali i mijenjali, ali cijelo vrijeme imali na umu jasnu viziju oblikovanja prostora, u konačnici napuštenih pred vojnim prioritetom – u izlaganju Krmpotića – pokazuje kako bi prostor vojarne mogao biti nastavak urbanističkog razvoja Novog centra, odgovoriti brojnim društvenim potrebama (škola, vrtić, sportski centar, stambene te administrativne zgrade) s minimalnim intervencijama u njegovo postojeće okružje. Međutim, dok je slučaj Luščića poprilično jednostavan (pojednostavljeno: napraviti tabulu rasu koja bi bila podatna urbanističkom razvoju), slučajevi vojnih zgrada („relevantnih primjera vojnih građevina unutar zaštićene kulturno-povijesne urbanističke cjeline Karlovca“) u karlovačkoj Zvijezdi predstavljaju brojne izazove. Čini se, barem idejno i u svrhu rasprave, lakše je revitalizirati prostor negoli revitalizirati mjesto/zgradu. Ipak, dosljedno i strpljivo, izlagači DAGGK-a predstavili su građevine koje se namjeravaju revitalizirati te primjere dobre prakse revitalizacije.
Povijest izgradnje i namjene, devastacije i propadanja, historijat planiranja i projektiranja te pregled aktualnog (imovinskopravnog te fizičkog) stanja ovih zgrada u središtu karlovačke Zvijezde, na središnjem karlovačkom trgu (nije na odmet pridodati da su sudionici šetnje zgroženo pitali „Ovo je glavni trg?“ i rezignirano uzdahnuli „Isuse Bože!“) pokazuju čitavu kompleksnost situacije. Velika vojarna (sagrađena 1752. kao garnizonska vojarna) danas je u vlasništvu Karlovačke banke (priča se da je na prodaju), no do sad neobnovljena jer Karlovačka banka nije imala financijskih mogućnosti provesti njihovu namjeravanu revitalizaciju; Oružana (sagrađena 1783. na temeljima stare oružane) u vlasništvu je Grada Karlovca. Premda je cijelo vrijeme šetnje Velika vojarna bila primjer „lošeg stanja“ u razgovorima, Oružana je u daleko gorem stanju – devastirana u Drugom svjetskom ratu pa „zakrpana“, devastirana je i tijekom Domovinskog rata, no povrh ovih u izlaganju predstavljenih podataka, bitno je napomenuti da je do njezinog današnjeg stanja dovedena dugotrajna nebriga otkad je prepuštena Gradu. U dužem pregledu, glavni načini promišljanja ovih zgrada usmjeravali su njihovu revitalizaciju prema poslovnoj i/ili društvenoj namjeni (Velika vojarna), odnosno turističko-ugostiteljskoj, poslovnoj i društvenoj namjene (Oružana), u skladu s prostorno planskom dokumentacijom i konzervatorskim smjernicama. Ipak, najnoviji planovi vide revitalizaciju Oružane u sklopu projekta Star EduKA, lokalnog razvojnog projekta usmjerenog na poboljšanje kvalitete života mladih i zaustavljanja procesa depopulacije Zvijezde. Ovaj projekt, nasuprot idejnom projektu projektnog biroa Penezić i Rogina iz 2012. godine (s podzemnim garažama, poslovnim prostorima te stanovima), predviđa da prizemlje Oružane bude namijenjeno uslugama građana i posjetitelja, da se u njoj uredi Centar kompetentnosti strukovnog obrazovanja u tehničkom području te prostori visokoškolskog obrazovanja u potkrovlju. Vojna bolnica (druga polovica 18. stoljeća) i zgrada Vojnog magazina na Josipovom Bastionu (izgrađena 1850.) u vlasništvu su države, a revitalizacija bi se kretala u korist Veleučilišta, odnosno Studentskog centra, to jest u svrhu proširenja kapaciteta studentskog doma i izgradnje studentskog restorana. Dok je budućnost Velike vojarne za sada nepoznata, druge tri zgrade s revitalizacijom bi trebale početi 2018. godine, upiranjem na fondove Europske unije (sa zadrškom „ovisno o dostupnosti financijskih sredstava“). Konačno, posljednji primjer buduće revitalizacije bila je i Vojna ambulanta (izgrađena 1957., „neuklopljena u urbanu matricu Zvijezde“), koja je u vlasništvu Karlovačke županije, a bila bi proširenje Doma za starije i nemoćne „Sv. Antun“ (odjel za oboljele od Alzheimerove bolesti, govorilo se). S druge strane, dobri primjeri revitalizacije, uz zgradu Turističko-ugostiteljske škole u Radićevoj ulici (prenamijenjena iz vojne građevine u školu već 1998. godine), vezani su uz Veleučilište i Studentski centar. Zgrada Studentskog centra (Frankopanska ulica), prenamijenjena je iz vojne građevine u sadašnji multifunkcionalni prostor 2004. godine; zgradu Veleučilišta (‘Kadetska škola’, ‘zgrada Generalije’) Ministarstvo obrane darovalo je Veleučilištu 2003. godine, a razvoj Veleučilišta prati i aktivnije korištenje i uređivanje zgrade; 2010. Veleučilište je obnovilo jednu građevinu na svojoj parceli u zgradu nastavnih kabineta i laboratorija; 2016. godine obnovljena je vojarna u šancu, a koju je Veleučilište predalo Studentskom centru 2003. godine na sto godina korištenja, danas Studentski dom. Potonji primjer, vrijedan 22 milijuna kuna, svakako je impozantne i uređene unutrašnjosti i vanjštine (karlovačkim studentima bi svakako pozavidjeli studenti brojnih drugih studentskih domova u drugim hrvatskim gradovima), a interes studenata je više puta veći od smještajnih kapaciteta; međutim, studentski dom postao je, na neki način, problem, jer onemogućava realizaciju drugih projekata poput obnove i uređenja fortifikacijskog sustava.
Sumirajući stanje i izazove, izlagači su istaknuli birokratske prepreke (dugotrajni upravni postupci, neriješeno vlasništvo), nedostatak strateškog djelovanja ako ne strateškog planiranja, nemogućnosti financiranja, nedovoljnu uključenost struke (DAGGK) u kapitalne projekte kao i „obrnutu logiku“ djelovanja – umjesto da se polazi da namjena stvara prostor a prostor namjenu, raspisi natječaja diktiraju namjenu zgrada. Spisak bi se mogao nastaviti. Dugoročno, nekadašnje vojne građevine bez aktualne namjene imaju golem potencijal biti katalizator promjena i revitalizacije ne samo građevina već čitavog javnog prostora Zvijezde.
Cijelo događanje, ipak, bilo je povodom posjeta varaždinskih gošći, arhitektica Maje Kirete i Emilije Vlahej, koje od 2010. godine aktivno rade na revitalizaciji napuštene varaždinske vojarne „Optujska“ – aktivnostima od volonterske incijative, do izrade dijela PPUG-a unutar granice vojarne, a sada u europskom projektu Urbanact III i MAPS (Military assets as public space). Vojarna u Optujskoj ulici (izgrađena krajem 19. stoljeća, dograđivana za vrijeme socijalističke Jugoslavije, danas vlasništvo RH), otprilike jednake veličine kao i varaždinska povijesna jezgra (kao što je vojarna Luščić otprilike jednaka Zvijezdi) i dobro povezana s centrom grada, 2010. godine dana je gradu Varaždinu na privremeno korištenje radi sprječavanja daljnje devastacije. Dok je njen veći dio neizgrađen te se koristio kao vojni poligon, južni dio vojarne ispunjavaju administrativne zgrade, spavaonice, restoran i gospodarske zgrade. Inicijativu za revitalizaciju vojarne pokrenulo je Društvo arhitekata Varaždin (DAV) 2009. godine, kao dio šire ideje raspravljanja o zapuštenim urbanim cjelinama Varaždina te skretanja pozornosti šire javnosti na njihov potencijal. Za bijenalnu izložbu DAV-a, Antonija Bogadi, E. Vlahek i M. Kireta izradile su za vojarnu u Optujskoj koncept „Urbana obnova – održivo naselje“, kojim joj se željela pridati namjena održivog naselja temeljenog na principima integralnog pristupa planiranju prostora, održive gradnje i razvoja. Nakon bijenalne izložbe, autorice su promovirale projekt na javnim raspravama, a početni je koncept proširen do razine brendiranja Varaždina kao održivog grada („Održivi Varaždin“). Daljnjim radionicama i događanjima poticale su i podsjećale građane na važnost aktivnog sudjelovanja u stvaranju prostora i na osobnu odgovornost u tim procesima.
U nastavku nastojanja, 2014. godine autorice su sudjelovale u izradi Prostornog plana uređenja Varaždina, izrađena je studija „Održiva urbana obnova bivše vojarne u Optujskoj“, odredbe za provođenje i kartografski prilozi, s članovima imenovanog povjerenstva koje je okupilo brojne društvene i kulturne institucije grada Varaždina. Novi prostor, takozvani „Fleksi centar“, postaje novi simbol prostora bivše vojarne. Gradske službe u Varaždinu prijavljuju grad u europski program Urbanact III, započinje novi dio projekta MAPS (Military Assets as Public Space), a sve vođeno ciljem poboljšanja bivšeg vojnog nasljeđa kao ključnog elementa za održive urbane strategije. U tu svrhu u Varaždinu se osniva Urbanactova lokalna grupa (ULG) koju čine predstavnici gradske uprave, kulturnih i obrazovnih institucija te civilnog društva, koja planira razmjenu znanja i iskustava sa drugim europskim gradovima, a u svrhu izrade realnog akcijskog plana kao podloge za apliciranje na EU fondove. ULG je proveo niz događanja – prve pa druge i treće dane otvorenih vrata Optujske vojarne s anketom i vođenom turističkom rutom, sastanke transnacionalne mreže, edukaciju u Rotterdamu, transnacionelne sastanke u gradovima partnerima, sastanke lokalnih grupa vođene alatima Urbanacta koji potiču participativno i ravnopravno donošenje odluka, te formiraju specifične ciljeve akcijskog plana. Međutim, početkom 2017. godine vojska se vraća u vojarnu u Varaždinu. Nakon devetomjesečne šutnje i manjka informacija – zašto se vraća, u kojem obuhvatu se vraća, koje prostore zauzima, što se događa – Varaždinci se sastaju s predstavnicima Ministarstva obrane, te saznaju da se zbog strateških razloga vojska, da, vratila u varaždinsku vojarnu. Mogućnosti revitalizacije prostora, pritom, smanjene su s 28 na četiri hektara izgrađenog južnog dijela vojarne.
Sumiranje historijata ovog projekta u vidu bilješki o izazovima i potencijalima podsjećaju na karlovački scenarij – nedostatak političke volje, nezainteresiranost građana, neriješeni vlasnički odnosi, nenaviknutost na „nekonkretne“ EU projekte s jedne strane, s druge mogućnosti novog pristupa planiranju prostora, podloga za druge projekte, prijenos znanja i umrežavanje. Projekt u Varaždinu, objasnile su izlagačice, predstavlja važan korak uobičajene planerske i političke prakse upravljanja prostorom – uključujući širok krug sudionika i novim načinima djelovanja, teži prema integriranom održivom urbanom razvoju.
U razgovorima nakon izlaganja, odnosno otvorenoj raspravi, drugi su sudionici istaknuli kako participacija građana nije nepoznanica u Karlovcu u pogledu planiranja revitalizacije (vojnih) prostora, ukratko prepričavši provedbu Star Voice projekta i deliberativnog anketiranja uoči pripreme UPU Zvijezde. Štoviše, kao i u Varaždinu, u Karlovcu postoji (barem načelna) usuglašenost svih aktera – gradskih službi, civilnog sektora, građana (pokazao je Star Voice projekt) – oko toga koji su prioriteti u obnovi Zvijezde, kako pristupiti revitalizaciji, koju bi namjenu trebale imati koje zgrade, te općenito potrebe vraćanja sadržaja u Zvijezdu. „Kako se učlaniti u Urbact III“, bilo je jedno pitanje varaždinskim gošćama; možda bi to pokrenulo događanja u Karlovcu? Unatoč postojanju usuglašenosti, željama i volji društvenih aktera, više-manje usuglašenoj viziji budućnosti Zvijezde nikako da se dogodi onaj jedan kick koji će sve pokrenuti, istaknula je jedna sudionica.
U neformalnom druženju kao after-otvorenoj-raspravi, u jednom kafiću u Zvijezdi, druga je sudionica prokomentirala kako je za socijalističke Jugoslavije opetovana mantra bila „samo da vojska izađe!“; otkad je izašla JNA, ušla HV pa onda po državnoj odluci predala nekretnine državi i lokalnoj samoupravi, u zgrade u Zvijezdi ulaze mladi koji ostavljaju na njenim zidovima street art i grafite, među rijetkima koji riskiraju ući u ova mjestima opasnosti i nesigurnosti. Suptilna promjena osjetila se u razgovorima nakon događanja; možda ipak bude onog „kicka“ koji nam treba.
