Povodom 125. rođendana Gradskog kazališta “Zorin dom” Nikola Vukmanić i udruga “Kunstbunker Duga Resa” čiji je predsjednik, uz potporu Austrijskog kulturnog foruma Zagreb, Karlovačke županije i Zorin doma, organizirao je glazbeno-scenski nastup, instalaciju “DU UND ICH 2” koju čine scenografija i koncert kvinteta studenata jazza s “Kunstuniversitäta Graz”. Kvintet “Grazias”, sastavljen je ad hoc, kako je to već čest slučaj s orkestrima, bendovima i projektima studenata glazbe, a svoju posebnost temelji na izboru instrumenata; radi se o četiri saksofona (bariton, tenor i dva alta) i flauti. Druga specifičnost kvinteta ogleda se u želji samih članica da bend popune isključivo djevojkama. Kako spol s muzikom, koja je upravo anđeoski “nadspolna”, ne bi trebao imati izravne veze, ovaj vizualni moment bismo mogli “instalirati” u scenografiju, kao blagost očima.
Ipak, kako su djevojke same istakle, (inače iz Austrije, Njemačke, Češke i ako sam dobro čuo, Mađarske), imale su problem naći petu članicu, pa se bariton-saksofona ipak latio jedan srećković, Ukrajinac, koji je svoje blaženstvo plaćao zahtjevnim i jednoličnim pumpanjem “groova”. Više ili manje poznate swing i bebop standardne izveli su bez previše solističkih dionica, pa je naglasak bio na aranžmanima koje su, vrlo lijepo, raspisale same djevojke.
Možda je baš zato edukacijski aspekt i predstavljanje školskog sustava i metodike na jazz akademiji, primarni dojam koji je koncert prenio na sedamdesetak ljudi u kazalištu. Postoji veza između produkcije učenika recimo Glazbene škole Krlovac vis a vis kazališta, s druge strane perivoja, bez obzira što se radi o srednjoj školi i adekvatnim vještinama i bez obzira što tamo uče klasičnu glazbu. Ljudski um je sklon prazninu nerazumijevanja nadomjestiti imaginacijom i misterijom. A upravo je to slučaj s jazzom, čiji postulati slobode i improvizacije stoje u opreci s važećim i usvojenom edukacijskim modelom – znanje za sve.
Građanske revolucije i evolucije s kraja 18. stoljeća, samo su segment jedne široke društvene tendencije, s kojom u vezi su i reformacija i prosvijetiteljstvo prije, a i socijalne i socijalističke revolucije poslije. To je zasebna tema, ali samo da istaknemo da se tada postavlja edukacijski model na univerzalnom principu; literatura i program je isti za sve, baš kao i očekivanja i ciljevi. I stvarno, dobili smo kolektivno obrazovanje i široku pismenost. No, jesmo li nešto izgubili?
Hrana koju jedemo je jedna biokemijska supstanca; ugljikohidrati, bjelančevine, masti, minerali, vitamini, vlakna, i tako dalje. Pripremiti objed tako da izvažemo, izmjerimo i izračunamo “idealan” omjer potrebnih sastojaka, uvažavati svojstva namirnica i organizma u kojeg ih unosimo, njihovu kiselost i lužnatost, probavljivost, apsorpciju i tko zna koliko još varijabli i faktora, definitivno je znanost koja se može analitički obraditi i prenositi standardnim načinom učenja. No, što je s okusom? Što je s mirisom? Imamo li mi kao bića mogućnost pripremiti “idealan” obrok, tek slijedeći svoja čula? Pa i ona intuitivna?
Ili, gradnja violina? Reče mi majstor-graditelj da je 99 posto gradnje violine vješt i osjetljiv, ali ipak – stolarski posao. Onaj završni trenutak, namještanje “dušice”, divnog li naziva, koja spaja zvučnicu i dno violine, prenoseći titraj zvuka i dajući joj dušu – to je majstorski posao. Kako on to zna? Kako on to čuje i kako se to uči?
Ili Teslin slučaj; poznato je da Nikola Tesla nije ni za jedan svoj izum ili ideju radio matematičke dokaze, a sasvim je moguće da on to nije ni “znao”. Njemu su, naime, dolazile “slike”. Bljeskovi vizija. Mogao je vidjeti, do najsitnijih detalja, kompleksnu mehaniku. Razraditi ideje koje je i danas teško uopće pojmiti. I ovo je tema za sebe, ali ostaje zanimljivo primijetiti da je taj i takav Tesla stajao kao alternativa putu kojim je fizika krenula; razbiti atom, kao što analitičkom duhu i priliči. Otada se svako koje desetljeće otkriva nova “najmanja čestica”. I nikako doći do Nje…
Dakle, neki nadahnuti chef ili spretna domaćica naprosto mirišu i kušaju, majstor-graditelj čuje, a veliki Tesla – vidi.
Zašto se to uopće nameće kao čudo ili talent? Obično korištenje čula, koja naravno isto imaju svoje gradacije, umijeća koja se vježbaju i nadograđuju, a sveobuhvatniji mirisi, zvukovi i vizije – prizivaju. Kako je prirodan razvoj čovjeka, razvoj njegovih čulnih, misaonih i intuitivnih sposobnosti postao neshvatljiv poduhvat, a to da ne zna što bi pojeo ili popio, što bi radio, zašto ga nešto boli ili smeta, što voli a što ne voli – jedno normalno stanje? Možda se naprosto previše nalazi pred riječima, notama i receptima. A premalo pred praznim papirom.
Negdje na pola koncerta, kvintet „Grazias“ je iz swing standarda prešao na temu Charlie Parkera “Anthropology”, gotovo kronološki, u povijesnom slijedu, predstavljajući nadolazeći bebop. Aranžman je bio sasvim dobar i “pravilno” fluktuiran kroz harmonijsku progresiju. No, to što nisu imali perkusije, nije jedini razlog zašto sada imamo reperkusije, odnosno zašto to nije zvučalo kao bebop; Parker je jedan od začetnika stila koji će, pogotovo u svojim konsekvencama, tražiti izričaj i improvizaciju iz gole harmonijske strukture, potiskujući melodiju kao „ljepilo“ svih segmenata muzike. Melodija nosi govor, njoj se prilagođavaju i ritam i harmonija, ona je poveznica između muzičara i slušatelja. Melodija je ono što radi razliku između zvuka i glazbe i na njoj se bazira svaka nadogradnja. I onda, gotovo kao bunt, razvija se ideja da se melodija istisne iz glazbe, da se svira iz same harmonijske strukture, da se njoj služi i na nju oslanja. Jer sve su to harmonijski strukturirani tonovi. Kao što je i hrana zapravo sušta molekularna struktura. Kao što je i svijet oko nas struktura atoma.
Možda je slučajnost, ali ipak znakovita, da će Parker napisati „Anthropology“, (znakovitosti ne manjka niti u nazivu skladbe), u godini u kojoj je proizvedena i iskorištena prva nuklearna bomba. Produkt one vrste ljudske znatiželje koja žudi za moći i kontrolom svijeta i pojava oko sebe, a ne skladom s tim istim svijetom. Skladom koji je bio prije i kojeg se svaka Nada sjeti. Kada dobije veliko početno slovo.
