Povodom godišnjice smrti. Sjećanje na Vladu Bojkića

Radio je do svog samog kraja. Trebao je otići na bolničko liječenje, ali svoj radni stol nije napuštao, umro je sat ili dva nakon što je imprimirao i isporučio elektronski sadržaj stotog broja „Malog glasonoše“. Njegovih posljednjih dana komunicirali smo radi ilustracija za stoti broj toga glasila. Posljednji mail poslao sam mu četiri dana prije smrti, poslao sam mu traženu ilustraciju za članak „Ivan Koydl, ljekarnik i glazbenik“. Poruku sam završio riječima „Pozdrav i svako dobro!“

Autor: Radovan Radovinović

Vlado Bojkić, Radovan Radovinović, Sutjeska 1961. Izvor: privatna arhiva Radovana Radovinovića

U četvrtak će se napuniti godina kako je u Zagrebu u 82. godini života umro Vladimir Bojkić istaknuti Karlovčanin, novinar i publicist. Na javnoj sceni djelovao je šest desetljeća, posljednjih petnaestak godina života u Zagrebu je vodio Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca, a bio je i bio istaknuti član Hrvatsko-češkog društva u Zagrebu.

Vlado i ja pripadamo istoj generaciji, ni on niti ja rođenjem nismo Karlovčani, to smo postali gotovo istovremeno, kao izbjeglice, prve (na ovim prostorima) ratne godine Drugoga svjetskog rata (1941). Vlado je došao iz Gline, tamo mu je otac bio trgovački poslovođa. Po narodnosti Srbin, postao je žrtva države uspostavljene 10. travnja 1941. i njezine politike da pitanje Srba u Hrvatskoj riješi po „formuli“ trećinu protjerati, trećinu asimilirati a posljednju trećinu fizički „ukloniti“. Otac mu je ubijen u Glini (13. V. 1941.) u masi od oko 350 nevinih, pa se Vladina majka s njim i tek rođenom kćerkom doselila k roditeljima u Karlovac. Majčin je otac, Vladin djed, bio znameniti (tada umirovljeni) karlovački vrtlar Josip Kopřiva, relativno imućan građanin (vlasnik „Vila Mile“ na Dubovcu) pa se Vladina majka s djecom vratila svojima. Tako je Vlado u karlovačkoj sredini odmah postao poznat kao „Kopšivin unuk“.

Naše je djetinjstvo bilo obilježeno ratom. Većim dijelom toga razdoblja Karlovac je bio na periferiji zbivanja, ali smo rat dobro osjetili i zapamtili. Nastava je postala neredovita, školske je zgrade zauzela vojska. Osim domobranske i ustaške, Karlovac je bio veliki garnizon (oko 5 000) talijanske vojske (1941-1943), nakon kapitulacije Italije došla je njemačka vojska. Vladale su nestašice hrane i ogrijeva. (Talijani su, primjerice, problem zagrijavanja peći rješavali rušenjem (krađom) drvenih ograda. Siromašnija su se djeca odmah dala u prosjačenje kod vojske. Naučili su nas prve rečenice na stranom jeziku: Signore, prego poco pane, kasnije Bitteshoen eien stick Brot, te riječi Attenzione i Achtung ili Proibizione ili Verboten.

Od druge polovice 1944. godine bilo je dodira s „Angloamerikancima“. Nebom su plovila ogromna jata „letećih tvrđava“, polijetali su iz oslobođene Italije u smjeru sjeveroistoka bombardirati naftna postrojenja u Mađarskoj i Rumunjskoj. Osim naftnih postrojenja bombardirali su i Nijemcima važna prometna čvorišta u Hrvatskoj (Slavonski Brod, Zagreb i Karlovac), željeznice i mostove. Kolateralne žrtve tih bombardiranja bili su i Karlovčani, pa i naši vršnjaci (primjerice, braća Štokić, Momo Lukatela i brat Mike Sopčića).

Svršetak smo rata, ulazak partizana i novu vlast doživjeli kao oslobođenje. Cijenu rata najviše su platili roditelji poginulih, djeca koja su ostala bez roditelja i izbjeglice koje se u novim sredinama nisu snašle. U mojemu školskom razredu od nas tridesetak, nešto manje od petine kolega bila su djeca bez roditelja, najčešće očeva. Po mojoj „evidenciji“, u našem su razredu po dvojica od roditelja stradala od ustaškoga režima, isto toliko od partizanske, pretežito poslijeratne retorzije.

Godine 2009. Branimir (Branko) Kovačević, nešto stariji od nas, umirovljen kao novinar (urednik) Vjesnika, objavio je knjigu „Karlovac naše mladosti“, dakle i Vladine i moje mladosti. Bio sam se poveselio toj knjizi, ali kad sam je prolistao duboko sam se razočarao. Nije to knjiga o našoj mladosti (mislim na generaciju rođenih između 1934. do 1944.godine). Da zadovolji politički trenutak, možda i zato da kompenzira neke osobne terete, Branko je toj temi prišao „crno-bijelim“ pogledom na povijesna zbivanja. Imao sam osjećaj da se o našem djetinjstvu može više saznati iz Vladine knjige „Galerija karlovačkih likova“, napose iz portreta Vladine učiteljice Maje Dragišić, nego iz Brankove „monografske publikacije“.

Vlado i ja prvi smo se puta sreli prilikom Prve svete pričesti (1944), tada nam je napravljena skupna fotografija. Poslije rata Vlado je prvi razred gimnazije (današnji peti razred osnovne škole) upisao 1946., a ja 1947., pa je Vlado maturirao 1954. Za izvanškolske aktivnosti rekvizita baš i nije bilo zbog toga se razvio veliki interes za šah kojemu se posvetio i Vlado. Izvještavajući o šahu on je već u VII. razredu gimnazije počeo surađivati u novinama u „Karlovačkom kulturnom vjesniku“ kojeg je uređivao ga je učitelj Franjo Lasić, otac braće, srednjoškolskog profesora Bogdana i znamenitijeg Stanka.

Nakon mature Vlado je upisao Ekonomski fakultet, istovremeno je brzo napredovao kao novinar, pa je već za vrijeme studija (1957) postao profesionalni novinar „Karlovačkog tjednika“ u kojemu je proveo 13 godina (1957-1970) te istovremeno pisao i za „Vjesnik”, “Narodni sport”, “Večernji list” i “Politiku”. Mlađima, i ne samo njima, valja reći da je „Karlovački tjednik“ u razdoblju od 1963. do 1966. godine bio proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj izlazio je u nakladi od oko 5.000 primjeraka.

Od 1970. godine Vlado postaje Zagrepčaninom, prima zaposlenje u velikoj novinarskoj kući „Vjesnik“ u kojemu je umirovljen 1990. godine. Krunu karijere u „Vjesniku“ postigao je razdoblju 1982-1987. kada je u Frankfurtu na Majni, vodio „Vjesnikovu“ inozemnu redakciju, a po povratku u Zagreb uređivao je vanjskopolitičku rubriku „Vjesnika“.

Osim novinskih reportaža, komentara, kolumni, prikaza i tako dalje iza Vlade ostaju i vrijedna publicistička ostvarenja. U Zborniku KARLOVAC 1570-1979. glavnog urednika Đure Zatezala, objavio je zapažen tekst „Karlovačka štampa i sredstva informiranja od 1941. do 1979. Zatim je 2008. u Karlovačkom leksikonu, glavnog urednika Ivana Otta, bio jedan od urednika za „novinstvo i politiku“, napisao je više natuknica iz područja novinstva i politike. Već spomenuta knjiga „Galerija karlovačkih likova – skica za portrete“ (2009. u izdanju Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić“), sadrži trideset i sedam skica, od toga 23 portreta u skupini prijatelji, kolege i znanci, zatim 11 u skupini “Karlovački originali” i tri portreta iz Kvake, veslačkog kluba „Korana“. Tko se bude prihvatio teme Karlovačko novinstvo od 1945. do 1990. bit će mu od osobite koristi pročitati portrete Branka Ključarića, Borisa Kožara, Darka Grubačevića-Grge, Bože Samaržije u tekstu „Gospon Božo“. To je izvrstan materijal za publikaciju “Povijest karlovačkoga novinstva”.

U kratkome pogovoru te knjige Nikola Perić je napisao “(…) njegovi su likovi oživjeli – sačuvani od protoka vremena. Da je samo to učinio za Karlovac, to je već mnogo. Naizgled nepretenciozne priče dio su života ovog grada. I više od toga – one su život”. A Boris Vrga mu je napisao: „Vladina ‘Galerija karlovačkih likova’ ostat će trajan spomen na male i originalne ljude Karlovca. Dobro se sjećam njegovih reportaža iz Karlovačkog tjednika iz 60-ih godina koje bi zasluživale uknjiženje da živimo u sredini koja vodi iole malo više brige o ljudima, pisanoj riječi i njezinu nasljeđu“.
Godine 2010. Vlado je priredio za objavljivane knjigu “Društvo Karlovčana u Zagrebu – naših deset godina”. U toj je knjizi objavljen 41 tekst članova Društva na temu „Zašto volim Karlovac“. Tekstovi su, razumljivo, po stupnju kreativnosti različiti, ima ih literarnih (Marijan Sertić), dokumentarnih i osobnih, zajednička im je vrijednost da su dokaz da je „svaki šušanj postojanja važan pošto život mine“.

Na zajedničkom poslu Vlado i ja smo se našli 1999. godine. Iz naše je suradnje obnovljeno Društvo Karlovčana. Te sam godine, dakle četiri godine nakon završenog rata, u vrijeme kada je Karlovac proživljavao krizu identiteta, a „Karlovački tjednik“ je imao skromnu kulturnu rubriku (ili uopće je nije imao), vjerovao sam da bi mjesečni kulturni prilog koji bi vrednovao i problematizirao stanje u kulturi, i time je dinamizirao – bio od koristi. S iskustvom iz 1965. kada smo Stjepan Mihalić i ja pokrenuli „Svjetlo“ kao prilog za kulturu karlovačkoga, tek osnovanog ogranka Matice hrvatske – tiskao se u „Karlovačkom tjedniku“, po istom modelu predložio sa da se pod novim okolnostima izdaje mjesečni prilog pod imenom „Matica“. Mihalićeve sposobnosti nisam imao, ali sam računao na to da sam u stanju okupiti dovoljan broj suradnika. Pripremajući prvi broj, u skladu proglašenim ciljem (problematiziranje potreba našeg lokalnog, okruženja), odlučio sam da jedna tema prvog broja bude “Trebaju li Karlovčani u Zagrebu osnovati klub?” Napisao sam “povijesni pregled” dotadašnjih pokušaja i djelovanja Zavičajnog društva Karlovčana u Zagrebu, a njihova je povijest, bilo mi je poznato, prilično sadržajna. Među petoricom kolega i prijatelja proveo sam i anketu, osim Vlade u njoj su sudjelovali glazbenik Željko Švaglić, umirovljeni bankar Tomo Giriček, novinar Josip Vuković i slikar Zvonko Bešker. Rezultat ankete je bio, sportskim rječnikom rečeno, četiri prema jedan – “za”. Zanimljiv je bio i negativan odgovor nekadašnjeg karlovačkog dogradonačelnika, kasnijega zagrebačkog bankara, meni posebno dragog Giričeka, tada 80-godišnjaka: “Zagreb i Karlovac su preblizu jedan drugome. Drugo je kad Splićani ili Gospićani osnivaju Klub. Problemu zavičajnih klubova ne treba pristupati šablonski. Ipak trebali bismo se barem dva puta godišnje nalaziti u Karlovcu kako bi zagrebački potencijal našem Karlovcu stavili na raspolaganje.

Djelatnost Društva imala je bogat sadržaj na više razina. Od ožujka 2000. godine počeo je izlaziti društveni glasnik „Mali glasonoša“. Udarna mu je rubrika bila „Zašto volim Karlovac“, o kojoj je bilo već riječi. Ali u cjelini, to je glasilo postalo integrativni faktor Društva. I u publicističkom smislu, u kontekstu karlovačke nakladničke djelatnosti, „Mali glasonoša“ ima nemalu vrijednost. I bez ikakve dvojbe djelo je neumornog Bojkića.

O njemu je ispraćaju 2016. govorio Danko Plevnik. „U ‘Karlovačkoj novinarskoj školi’, više tradiciji dobrog novinarstva negoli formalnoj skupini, koju su svojim predanim radom činili dvadesetak novinara, Bojkić je povezivao naraštaje (…)“. Buduće istraživače upućujem na taj tekst.

Dvije su dominantne Vladine osobine bile lojalnost i marljivost. Bilo bi nepravedno ne reći, Vlado je za svoj novinarski i publicistički rad i trajnu sklonost Karlovčanima i Karlovcu – imao podršku supruge Ruške. Neprocjenjivu pomoć u radu na „Malom glasonoši“ imao je i u Davoru, sinu iz prvog braka, te kolegici Branki Priselac – Ribičić. Radio je do svog samog kraja. Trebao je otići na bolničko liječenje, ali svoj radni stol nije napuštao, umro je sat ili dva nakon što je imprimirao i isporučio elektronski sadržaj stotog broja „Malog glasonoše“. Njegovih posljednjih dana komunicirali smo radi ilustracija za stoti broj toga glasila. Posljednji mail poslao sam mu četiri dana prije smrti, poslao sam mu traženu ilustraciju za članak „Ivan Koydl, ljekarnik i glazbenik“. Poruku sam završio riječima „Pozdrav i svako dobro!“ Iskreno sam se nadao da će se Vlado oporaviti.

A kad sam čuo vijest o njegovu kraju sjetih se proročanskih stihova Tina Ujevića: „Za suzom suza žudi teći,/ i tugu tješim tužnim slogom/ a sva je Nada jednom reći/ životu, svijetu, nadi – zbogom“. Iza ovog „zbogom“ ostaje pamćenje. Uvjeren sam da će Vlado u sjećanju vrlo dugo trajati kao čovjek dobre uspomene.

Prva pričest 1943., Vlado Bojkić, Radovan Radovinović. izvor: privatna arhiva Radovana Radovinovića
Prva pričest 1943., Vlado Bojkić, Radovan Radovinović. izvor: privatna arhiva Radovana Radovinovića
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest