Kontinuitet, to je ono što smo dobili, odnosno zadržali u 2017. godini. Nećemo izbjeći popularne pretrese godine na izmaku, koliko god to otrcano izgledalo, a, što se Karlovca tiče – nacionalni, europski i globalni kontekst u stranu – jasno je jedno – sve je isto samo njega ima, iako ga nema.
Nema ga na mjestu gradonačelnika, ali ga ima na mjestu župana. Damir Jelić ostaje vladar Karlovca i Karlovačke županije, napokon je utoliko dočekao ono čemu je težio od sukoba s političkim mentorom ili ocem, kako ga je nazivao, Brankom Vukelićem, postao je u punom smislu kalif ‘mjesto kalifa. Zato je 2017. godina bila godina Damira, ne samo zbog toga što je jednog zamijenio drugi, na mjestu karlovačkog gradonačelnika, nego prije svega zato što je ovaj prvi, Jelić, putinovski – upotrijebimo takav izraz na lokalnoj razini ne bismo li opisali tehnologiju vladanja – ili vukelićevski zagospodario na način da je čitav prostor lokalne i regionalne političke zajednice postao njegovo „leno“. No, sve to ne znači da Jelićevog namjesnika na mjestu gradonačelnika Damira Mandića ne valja pozivati na odgovornosti i od njega tražiti rješenja. Upravo se tako postupalo prema Jeliću kada je Karlovcem gospodario Vukelić – ako se želi biti gradonačelnik, onda se i odgovara za odluke gradonačelnika. Ako netko pak želi provoditi ili opravdavati tuđe odluke, odnosno koliko će biti podložan partijskoj kontroli je njegov problem.
Ove godine, i na ovom odnosu kakvog opisujemo, se pokazalo da je manje-više sva lokalna politika u Karlovcu koncentrirana u vladajućoj političkoj stranci i tko želi zavladati institucijama mora zavladati strankom. Najuzbudljivije političko razdoblje u Karlovcu unazad deset godina bilo je ono u borbi za prevlast unutar Hrvatske demokratske zajednice između Vukelića i Jelića. Otkako je Jelić učvrstio vlast u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, a HDZ u Karlovcu, dok je u Karlovačkoj županiji ionako od samoga početka na vlasti neprekidno, politički život je sve više jenjavao da bi danas, zajedno s javnošću, bio, mogli bismo kazati, eutanaziran. Ovogodišnji izbori su konačan trijumf HDZ-a u Karlovcu, mada se u izborima za gradonačelnika moglo to preokrenuti lako u HDZ-ov poraz i prvu pukotinu velikih razmjera u Jelićevoj partijskoj strukturi, unatoč tome što se pokazuje da su akteri tog političkog procesa iliti praznika demokracije, kako se voli kazati, članovi političkih stranaka i njihove obitelji, a pritom se misli uglavnom na HDZ. Ostatak populacije je uglavnom nezainteresiran jer je politička zajednica u Karlovcu toliko dugo već zarobljenik klijentističkih struktura, da ne pronalaze motivaciju da kao slobodni građani bez neposrednog materijalnog interesa sudjeluju na izborima. Međutim, unatoč tome što SKHDZ tako suvereno gospodari lokalnim političkim životom, ipak je doživio svojevrstan debakl na izborima za gradonačelnika Karlovca. Posebice je to vidljivo u drugom krugu kada je Mandić kao kandidat čitave strukture dobio 8580 glasova, a nezavisni kandidat Davor Petračić 7370, i to bez ikakve smislene kampanje. Petračićeva odgovornost za propuštanje smjene izvršne vlasti je utoliko ogromna – da se samo malo potrudio ili u kampanji bio inovativniji, partijski kandidat Mandić ne bi možda bio izabran i Karlovac bi dobio političku dinamiku između izvršne i predstavničke vlasti te drukčije usmjerenje koje bi zacrtao gradonačelnik kojega nije iznjedrila dominantna struktura koja svoju prevlast temelji na apatiji neumrežene većine. Nakon svega HDZ vlada kao da je doživio na izborima trijumf – ima i većinu u Gradskom vijeću i gradonačelnika, no izborni rezultati za gradonačelnika ipak otkrivaju koliko su građani nezadovoljni jelićevštinom.
No, ako je itko doživio izborni debakl, to su u prvom redu ipak Socijaldemokratska partija Hrvatske, koja je izgubila mjesto vodeće opozicijske stranke, a nakon toga je raspuštena, i njezini odmetnici, prebjezi u Hrvatsku narodnu stranku-liberalne demokrate Marina Novaković Matanić i Nikola Badovinac. Oboje su doživjeli skupa sa strankom debakl na izborima za Gradsko vijeće i gradonačelnika, odnosno Županijsku skupštinu i županicu ne osvojivši ništa, niti jedan mandat. Epilog je to unutarstranačkog sukoba u SDP-u između Badovinca i stranačke tajnice M. Novaković Matanić, koju su mnogi u stranci i izvan nje krivili za pogrešna kadroviranja i politike te posljedično i za vječiti oporbeni status, s jedne te ostatka stranke s druge strane. Badovinac i M. Novaković Matanić su odvažno istupili iz stranke tvrdeći da ih koči i onemogućuje. Stranka je tvrdila da je zarobljenik ovog dvojca. Stoga je razlaz bio logičan, a snage su odmjerili na biralištima – nitko se od njih nije proslavio.
Vodeća opozicijska stranka je sada Živi zid, što je porazno prvenstveno za SDP. Antisistemska suverenistička stranka je na lokalnim izborima postigla dobar rezultat ne samo zahvaljujući svojoj sve većoj popularnosti na nacionalnoj razini, nego i stoga što njezin lider Ivan Vilibor Sinčić ima prijavljeno prebivalište u Karlovcu i tu se natjecao za gradonačelnika s vrlo dobrim porukama u kampanji kojima je pozivao na grad jednakih prilika, adresirajući najveći karlovački problem, a to je upravo negativna diskriminacija onih koji nisu dio eskahadezeovske mreže. Da je Petračiću bila Sinčićeva kampanja, Mandić bi pao, unatoč besprizornoj zlorabi institucija kada ga se kao predsjednika Gradskog vijeća Grada Karlovca, a u biti kao kandidata za gradonačelnika, forsiralo na svakom događaju, gdje mu ovlasti dozvoljavaju i gdje mu ne dozvoljavaju – Mandić je i prije izbora postupno preuzimao gradonačelničku ulogu.
Nakon izbora je karlovački SDP pak ponovno raspušten, a Dario Janković, koji se dva puta neuspješno kandidirao za gradonačelnika, je izabran za povjerenika, a potom i za novog-starog predsjednika. Možda će kao kandidat protiv oktroiranog gradonačelnika Mandića imati veće šanse nego protiv Jelića. To da je SDP, za razliku od Živog zida koji je jedini bio protiv, bio suzdržan prilikom glasanja o proračunu za 2018. godinu, se može pokazati kao razborit čin nekoga tko ne želi kontrirati gdje treba i gdje ne treba, ali i kao kapitulantski na samom početku.
Za Mandića tvrdimo da je oktroiran jer je njegova priča fenomenalna – u roku od desetak godina otkako se doselio u Karlovac je sklepao satnicu za vjeronauk, postao ravnatelj Gimnazije Karlovac, gradski vijećnik, predsjednik Gradskog vijeća, predsjednik HDZ-a Karlovac, a onda i gradonačelnik. Kao što smo već pisali na ovome mjestu, takav uspon ne govori ništa o otvorenosti Karlovca kao sredine niti o društvenoj pokretljivosti u Karlovcu, nego o tome kako ovaj grad kao zajednica funkcionira, posve oprečno od onoga kako bi trebala funkcionirati zajednica s otvorenim društvom i jednakim mogućnostima.
Utoliko se ništa suštinski nije promijenilo nakon izbora, unatoč tome što se čini da jest i što se neki manji pomaci ipak rade.
