Neki dan je bio obilježen Svjetski dan ljubaznosti. Osjetila sam to na svojoj koži, kad me ljubaznost svojim ljubaznim dodirom zaogrnula poput mekanog krznenog kaputa (fejk krzna, dakako, jer smo ljubazni prema životinjama) i odmah se sjetila Brune Šimleše, zaključivši da je njemu sigurno svaki dan, ljubazan dan.
Umotani tako u svoje plašteve ljubaznosti, tog jutra – a bio je to utorak – oprali smo zube, ljubazno zahvalili jedno dugome što smo bili odgovorni i navili budilicu na vrijeme, a zatim ljubazno zahvalili i iritantnoj budilici na njenim uslugama; revno nas je (i odgovorno!) i ovog jutra podsjetila da se tornjamo više van iz kreveta. Tijekom hektičnog jurcanja po polumračnoj sobi u ritualu spremanja, opalim svom snagom kvaku na vratima, i to onim dijelom lakta zbog kojeg ti trzaji boli još deset minuta pulsiraju duž čitave ruke.
Idemo! Valja se spremiti za neka sastančenja. Ljubazno puštam ukućana No.2 da se posluži kupaonicom prije mene – imamo doduše jednako malo kose za pranje, plus-minus sušenje, ali mene čeka još dozlaboga dosadna rutina mazanja kremicama koje bi, kao, trebale da ublaže tragove svih nepravilnosti koje su odavno nastale i nastavit će nastajati ma što činila. Ima nešto umirujuće u uzaludnosti tog rituala; neke radnje ne moraju ispunjavati svrhu, ali ih radiš zbog vjere u mitologiju i radi dužnosti sudjelovanja u aktivnoj ulozi održavanja tog mita („E, ja ti koristim najobičnije bademovo ulje, nikakve fensi šmensi spike, to samo pljas na mokru kožu, pa trljaj i nakon par minuta obriši ručnikom – i da ti nešto kažem – nikad mi koža nije bila mekša“). Ukućan No.2 ljubazno požuri da mogu što prije započeti svoj uzaludni ritual. Ljubazno zahvaljujem i ulazim u prostoriju kontaminiranu miomirisima netom izbačenog, a sinoć pojedenog kebaba koji u kombinaciji s kupaonskim parama drsko i nepomično stoji u zraku.
Nekoliko šprica Glade spreja za domaćinstvo dodatno pogoršava već ionako kritičnu situaciju, al’ vremena je sve manje, te mi ne preostaje ništa drugo osim udah na usta, izdah na nos metode. Brzo, brzo van!
Dobro ošamućena, ali najzad spremna, izlazim iz kupaonice. Sjedamo u auto koji je susjed na parkingu sasvim malo, mrvicu, gotovo neznatno zagradio; ljubazno nam omogućivši da prođemo. Sve što trebamo je vjerovati njegovoj procjeni koliko procijepa je dovoljno da se istisnemo s parkinga. Zahvalni na ukazanoj nam ljubaznosti, pomalo posramljeni zbog nedostatka povjerenja u dobrog i uviđajnog susjeda, ipak se odlučujemo na sklapanje retrovizora, izlazak suvozača iz automobila, te naviganje uz mnogo dernjave i mahanja rukom („Motaj! Motaj, motaj ga skroz; sad ravno, skroz do ruba – ne! – pazi, zakačit ćeš ga! Ne valja, vrati se natrag, sad motaj i odmah udesno!“). Ljubazno zahvaljujem na pruženoj mi ljubaznoj asistenciji, te se uključujemo u promet. Nakon stotinjak metara full speed vožnje, prvi čep – čini se kao čepić – na Mostu slobode. Ljubazno propuštamo čovu iz desne trake da se ubaci pred nas, a zatim dolazi još jedan koji, hineći ljubaznost, nastoji se ugurati iza čove kojeg smo netom propustili. „Ovi propuštaju“, zaključio je, „bene. A ne, nisu bene, oni su samo – izrazito ljubazni“. Ljubazni jesmo, damn right, pa puštamo i njega.
Nakon kraće vožnje, stotinjak stajanja i isto toliko kretanja, nekoliko opasnih kočenja i cukanja; shvaćamo da je sad red došao na nas i da je vrijeme da se ubacimo u desnu traku. Mirni smo, uvjereni da se možemo osloniti na ljubaznost ostalih sudionika u prometu. Kad tamo – brus! Desetak automobila zbilo se u kolonu te ih samo milimetri dijele u nježnom dodiru između prednjih i stražnjih branika.
Tražimo ih pogledom, u nadi pronalaska toplih očiju iz kojih izlijeću iskrice ljubaznosti, no džaba nam – jedan je sasvim fokusiran na promatranje naljepnice na Toyoti ispred sebe („U ovom autu voze se Petra i Bruno!“), drugi vrši dubinske pretrage nosne šupljine pomoću ključa, odlučan u namjeri da nešto ondje i pronađe, što mu nakon upornog rudarenja napokon polazi za rukom. Kamo je svoje teško stečeno blago pohranio, možemo samo nagađati, jer nam je fokus sad usmjeren u lov na eye contact s vlasnicom Smarta, koja je jamačno ljubazna, ali sad baš, eto, ima posla nanoseći sjajilo i usput rukom prisiljavajući dijete u sjedalici iza da napokon prestane mrviti kiflu svuda po sjedištu. Posljednje utočište ljubaznosti nalazimo u ZET-ovcu koji naviga čitavim autobusom nervoznih, kasnećih putnika. Jedan mrki zamah glavom u stranu tumačimo kao „’ajde, ‘ajde sad, brzo!“, te u skladu s normama ljubaznog ponašanja u prometu, mašemo u znak zahvalnosti. Brko nam odgovara neprimjetnim titrajem kutova usana, pa reagiramo u sekundi i oštrim ubrzanjem u prvoj ubacujemo se u željenu traku, koja nas sigurno vodi u smjeru odredišta.
Ljubaznosti nikad kraja na taj svjetski dan ljubaznosti – na pješačkom prijelazu, jedan djedica maše nam rukom neka prođemo. Mi stojimo, jer dedek je u prednosti! Pa nisu mene valjda stručnjaci u autoškoli M. krivo učili, pobogu! Još se ponekad s nostalgijom sjetim svog instruktora i njegovih lascivnih komentara („Vidi ovoga! Vidi kako joj je jezik uvalio!“, dok vozim, treći sat na cesti, napeta k’o puška, a lik me poziva da gledam tinejdžere koji rade ono što svi tinejdžeri rade – čovječe, izginut ćemo, prati kako vozim!“); ili nezaboravnih duplih sata noćne vožnje po prigradskim naseljima („Vidi kako je mračna ova šuma, pa tu nema žive duše; da se autu ili nama nešto dogodi, kaj misliš koliko bi prošlo da nas nađu?“). Nije čudo da sam dvaput pala vožnju uz njegovo stručno mentorstvo, te položila kad sam – mašala! – dobila novog, normalnog instruktora.
Flashback natrag u zagrebački rush hour. Dakle, tu je jedna zebrica, s desne je strane jedan djedica. Stanem, kimnem (ljubazno, nije na odmet napomenuti) u stilu: „Izvolite, gospodine, nemojte se bojati, ovo je Vaš trenutak – samo vi prijeđite“. Ali, neće to samo tako proći, ne, ne! Gospodin mi maše, kao: „Idi ti, samo ‘ajde“. Sad ja već lagano postajem manje ljubazna, pa odlučnije mahnem rukom: „Pa prijeđi, čovječe, u prednosti si, stojim ja, stoji kolona iza mene, spremni smo te propustiti!“ Ali neće, pa neće – rezolutno ne. Ljubaznost ovog čovjeka je bezgranična barem koliko i njegova tvrdoglavost, te stoga demonstrativno dajem gas i uz turiranje zašlajfam zebru, čisto iz ljubaznosti, da ne smaram čovjeka („Kolegice, niste propustili pješaka, to vam je automatski pad. Vidimo se za dva tjedna.“)
Stižemo na odredište, poslovni centar Zagreba s puno visokih, ostakljenih zgrada s po dva lifta, i recepcionerima, i automatima za grickalice, i umjetnom travom na terasama, i teretanom na svakih pedeset metara, i bar stotinu restorana odakle možeš naručiti dostavu, i kafićima u kojima uz kavu dobiješ keks, čokoladni bombon i dvije Orbit žvake, a ako dodaš još četiri kune dobiješ i piće koje zapravo nisi htio, ali je combo i akcija i povoljno, pa naravno to uzmeš. Ljubazno zahvališ konobaru kad donese piće i ljubazno otkloniš njegovu medenim glasom izrečenu, iznimno ljubaznu ponudu da naručiš njihov cheesecake. Da se ne uvrijedi, ljubazno dometneš da si sigurna da je sjajan, ali slažeš da paziš na kalorije u želji da budeš ljubazna, pa on ne pomisli da je kolač smeće.
Po odlasku se sjetiš da moraš još svratiti na kiosk gdje te ljubazno, i srdačno, pozdravi prodavačica. Bude ti toplo oko srca pa razvučeš usta u osmijeh makar nisi sigurna da na zubima nemaš zrnce maka od jutarnjeg peciva koje su ti uvalili u kafiću umjesto torte, ljubazno upitavši, dakako – ali prodavačica je tako tople i simpatične energije da je osmijeh totalno nepatvoren. Možda i to zrnce maka doprinosi autentičnosti iskustva interakcije s ostalim ljudskim bićima, s kojima se susrećeš i pored kojih katkad zastaneš, a katkad prolaziš dok ih mimoilaziš.
Pod dojmom ovog susreta te mikro boosta energije koji mi baš dobro dođe, udaljujem se od kioska dok prodavačica viče: „Gospodična? A novine bute meni ostavili?“. Vraćaš se pokunjeno u stilu jao-što-sam-smotana-hihi, a prodavačica ljubazno odgovara: „Meni novine ne trebaju, poglečte kol’ko ih imam! A to kaj je u njima nije za čitati, eventualno za rit obrisati!“. Smijemo se i smijemo, pa se udaljavam, mahnuvši novinama u znak pozdrava. Koračam u rikverc, što je pogrešno, jer se neoprezno približim rubu ceste, gdje me užurbani vozač automobila poprska kvalitetnim čušpajzom masnoće, smeća i mrava otopljenih u lokvi. Zastavši, napravi gestu podizanja ramena i oblikuje neke grimase na licu, a ja mu nervozno, no sveudilj ljubazno odmahujem – da, ništa, kaj sad. Vrlo neljubazno od njega, tako nesmotreno brzo voziti po lokvama i prskati slučajne prolaznike – i ajde, danas sam to ja, no mogla je biti neka pic-pic sređena gospodična, a kakva bi tek šteta tada nastala! No ljubazno je što je stao, makar pružiti zakašnjelu reakciju; doduše deplasiranu, s obzirom da sam smočena kao spužvica za suđe – al’ opet, tko zna, možda se čovjeku žurilo, pa nije htio, pa nije pazio, ta neće više, dobro, možda ne baš da neće nikog, ali valjda neće mene, jer kakve su šanse da me isti vozač opet zalije litrama uljaste vode, i nije li Platon nekoć rekao: “Be kind, for everyone you meet is fighting a hard battle”? Ali nemoguće da je to Platon rekao, kad je na engleskom, bit će prije onaj Maclaren…
Ovaj mind flow koji se taman fino počeo valjati u bespotrebnim i nepredvidivim smjerovima prekida zvonjava mobitela. Posežem rukom u mokar džep i otkrivam, na svoje veliko veselje, da se u njemu nalazi potpuno zaboravljenih 10 kuna, doduše mokrih, ali – hej! – ipak DESET kuna. Nema veze što sam prvo izgubila tih deset kuna, ja sam na dobitku! Pa već sam na njih zaboravila! Zaokupljena neočekivanim bogatstvom, predugo puštam mobitel da zvoni, te on prestaje i povlači se, no samo nakratko – evo ga opet. Klizim mokrim prstom po sofisticiranom touch screenu, neće se otključati. Protrljam ga energično dva, tri puta o jedini suhi komadić traperica koji pronalazim na svojoj garderobi, te se napokon uspijevam javiti.
„Halooo?“ – „Khm, dobar dan. Gdje si?“ – „Ooo, S., evo tu sam, minutu od zgrade, gdje želiš da se nađemo?“ – „Već smo se trebale naći“, odgovara glas iz slušalice, „no dobro. Dođi u Point, ja sam tamo za par minuta. Ne trebaš žuriti“, dometne ljubazno. Ili hinjeno ljubazno? Jel’ to bio sarkazam? Imam li ja radar za takve stvari? Joj, bolje da požurim!
Trčim, ali lagano. Tehnički gledano, to je brzo hodanje, jer usprkos užurbanim izmjenama desne i lijeve noge, jedna je konstantno na podu. U desnoj čizmi osjetim šljapkavi zvuk. Kvragu, trebala sam ih impregnirati. A ljubazno mi je nudio postolar da mi to napravi. Ali ne, meni se žurilo, pa ne trebate, ma hvala, ma ja ću to. Evo mi sad. Onda se sjetim da je voda došla odozgor, zapravo upala kroz procijep između čizme i noge. Pa da, zaključujem, nisam tu ništa mogla učiniti.
Stižem na mjesto susretišta. Nema nikoga. Mahnem konobaru, produženu kavu. Da, u veliku šalicu, hvala. Čekam, nema konobara. Nema ni S. Naposljetku S. siže, stavlja fascikl na stol. Idemo delati. Ogledava se gdje je konobar, ja joj objašnjavam da je malo sporiji, ali doći će. Konobar se pojavljuje s mojom kavom, S. ga gleda ispod obrva. Nema ljubaznosti u tom pogledu, ustanovio je to i konobar, pa žuri donijeti narudžbu. E(k)spresno se vraća, ali – ups! Donio je kavu s hladnim, umjesto s toplim mlijekom. Evo, odmah će on to urediti, kaže i udaljava se. S. koluta očima i pričamo nešto kratko i nevažno. Bez kave se ne otvaraju fascikli. Evo konobara natrag s odgovarajućom kavom. „Khm, a Natren?“, prosikće S. Konobar se ispriča i odlazi po Natren. Za to vrijeme S. mrtva hladna otvara šećer i istrese ga u kavu. Krene otvarati i drugi, našto je u čudu upitam: „Ali, zar nisi tražila Natren?“
S. se nasmiješi od uha do uha i odgovori: „Jesam, ali to mu je da se malo prošeće. Ja ne koristim umjetna sladila, fuj.“
Te večeri, S. mi je poslala skicu projekta i rekla da javim komentare, slobodno napravim preinake, definiram iznose troškova pojedinih stavki, pa ćemo dalje pregovarati. Odgovorila sam joj za petnaestak minuta porukom da je projekt zanimljiv, ali ipak nisam u mogućnosti sudjelovati. Zauzvrat sam joj predložila nekoliko ljudi koji bi potencijalno bili zainteresirani za suradnju. Zahvalila sam na ponudi, ljubazno, dakako; završila mail s ‘lp’ i stisnula send. Lp, ljubazan pozdrav, k’o što rekoh.
