Većeslav Holjevac – o stotoj godišnjici rođenja

Članak prvotno objavljen u listu "Zagreb moj grad", 11 (2017), 64; 6-11

Autor: Josip Mihaljević

Malo je Zagrepčana ostavilo tako vidljiv i opipljiv trag u povijesti Zagreba kakav je ostavio Većeslav Holjevac, rođenjem Karlovčanin. Zbog toga, povodom stote obljetnice njegova rođenja treba podsjetiti na život i djelovanje tog značajnog hrvatskog političara i jednog od najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika.

Radničko podrijetlo i partizanski put

Rođen je 22. kolovoza 1917. u radničkoj obitelji. U rodnom je gradu pohađao gimnaziju koju je zbog teške materijalne situacije morao prekinuti i zaposliti se kao trgovački pomoćnik. Tadašnja teška situacija čitavog radništva nagnala ga je da se aktivira u borbi za radnička prava pa je ubrzo počeo djelovati u sindikalnim savezima kao što je Ujedinjeni radnički sindikalni savez i Savez bankarskih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika. Godine 1939. postao je članom Komunističke partije, a 1940. članom Okružnog komiteta (OK) Komunističke partije Hrvatske (KPH) za Karlovac.

Početak Drugog svjetskog rata u proljeće 1941. zatekao je Holjevca na zagrebačkom području. Bio je vojnik regularne vojske Kraljevine Jugoslavije u Svetoj Nedjelji pokraj Samobora, na ratnom položaju protuavionske artiljerije koja je trebala braniti Zagreb od neprijateljskih zračnih napada. Međutim, kako je čitava vojska praktički predala oružje, tako je i ta jedinica bila razoružana praktički bez otpora. Već iste noći, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., Holjevac je organizirao bijeg grupe zarobljenika iz Samobora i sam se pješke uputio za svoj rodni Karlovac. Tamo je uskoro organizirao udarne grupe skojevaca i radnika. Kao član Vojnoga komiteta OK KPH Karlovca, Korduna i Banije bio je jedan od organizatora partizanskog ustanka na Kordunu. Od brojnih akcija u kojima je sudjelovao i koje je organizirao najveći je odjek imala akcija ulaska preobučenih partizana pod njegovim vodstvom 17. studenog 1941. u sam Karlovac. Krajem 1941. postaje politički komesar Štaba Grupe kordunaških Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda – poslije prerasli u 7. banijsku i 8. kordunašku diviziju. U jesen 1942. Holjevac je postao komesar II. operativne zone, a od kraja 1942. do 1945. komesar I. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske (NOVH), odnosno 4. udarnoga korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ).

Vojna i politička karijera nakon Drugog svjetskog rata

Kad su partizanske jedinice ušle u Zagreb u svibnju 1945. Holjevac je sudjelovao u završnim borbama za oslobođenje Trsta i Istre kao komesar IV. korpusa Jugoslavenske armije (JA). Komanda grada Zagreba bila je formirana u Topuskom još tijekom ratnih operacija i Holjevac je, kao general-pukovnik bio predviđen za komandanta. U jednom od svojih sjećanja objavljenih u dnevnom tisku je izjavio:

„U momentu oslobođenja bio je to zapušten grad i trebalo je poduzeti sve mjere da se što prije prijeđe na pravo mirnodopsko stanje, čemu su bile usmjerene prve odluke i naređenja. Tako je tramvaj počeo 17. svibnja voziti do Glavnog kolodvora, od 6.15 do 19 sati. Radnici su u tvornicama. Dijele se racionirani obroci hrane, a mlijeko za djecu do osam godina starosti, štedi se [s] vodom, popisuje stanovništvo… Bilo je teško, ali je Komanda završila zadatak zahvaljujući prije svega disciplini i punoj pomoći građana. U stvari, građani Zagreba izlazili su u susret i na sve načine htjeli pomoći osloboditeljima.“

Dužnost zapovjednika Zagreba obavljao je do kolovoza te 1945. godine kad je imenovan zapovjednikom Vojne uprave JA za Istru i Slovensko primorje. Od 1947. do 1948. bio je šef Vojne misije Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) u Berlinu. Na toj dužnosti je i završio svoju vojnu karijeru te 1948. započeo onu političku, i to na visokoj razini. Te je godine postao ministar za novooslobođene krajeve, što je obnašao sve do 1950. kada postaje ministar rada u Vladi FNRJ. Od 1951. ministar je prometa i pomorstva Vlade Narodne Republike Hrvatske (NRH) što je dužnost koju je obnašao do 1952. kada se s državne usmjeruje na lokalnu, zagrebačku razinu.

Na čelu Zagreba

U jesen 1952. postao je predsjednikom Narodnog odbora (NO) grada Zagreba što je bila dužnost ekvivalentna današnjoj dužnosti gradonačelnika Zagreba. Na toj je dužnosti Holjevac ostao sve do ukidanja narodnih odbora kao administrativno-predstavničkih tijela. Narodni odbor Zagreba prestao je s radom u proljeće 1963. kada je na temelju Ustavnog zakona o provođenju Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) osnovana Gradska skupština.

Holjevčev gradonačelnički mandat, koji je trajao više od jednog desetljeća, obilježen je velikim projektima kojima je Zagreb doživio ubrzani razvoj. Velikim infrastrukturnim i komunalnim projektima ubrzao je urbanizaciju i industrijalizaciju grada, a prenošenjem Zagrebačkog velesajma iz Savske ulice na njegovu današnju lokaciju došlo je do „prelaska Save”, odnosno do širenja grada na jug i stvaranja Novog Zagreba.

„To je vrijeme snažnog razvoja cijele zemlje, pa je razumljivo da se ono tako odrazilo i u Zagrebu. Mislim da tada spjeli razraditi kompleksnu koncepciju razvoja grada i dosta uraditi na njezinoj realizaciji u urbanističkom, privrednom, naučnom i kulturnom pogledu. Moj rad kao predsjednika počinje upravo u vrijeme kad je grad dobio općine, kad je počelo da se razvija društveno i radničko samoupravljanje, koje je veliki broj Zagrepčana uključilo u rješavanje problema grada i učinilo da prisnije s njime žive. Ni najsmjeliji prijašnji planeri nisu predviđali spuštanje grada na Savu, a pogotovo ne preko Save. Dugo su trajale rasprave, a onda se krenulo: Ulica proleterskih brigada, Beogradska, pa saobraćajnice preko Save, komunalije, Most slobode, Velesajam… sve je to zacrtalo razvoj grada za dugo godina. Za privredu je značajan u tom razdoblju snažan razvoj industrije, posebno orijentacija na kemijsku industriju (OKI, „Katran“, „Pliva“), elektroniku, građevinsku industriju. Sve to pratio je razvoj školstva, sveučilišnih i drugih naučnih i kulturnih institucija. Sve što smo poduzeli za razvoj grada, radili smo s uvjerenjem da je za život Zagreba neophodno jače iskoristiti njegov položaj i smjelije ga orijentirati na povezivanje svih krajeva naše zemlje s našim južnim, morskim putovima u svijet. To je u prvom redu potrebno snažnom industrijskom bazenu Zagreba, Varaždina, Karlovca i Siska. Ne možemo biti zadovoljni s onim što je dosad u tom pogledu učinjeno. Rješenje željezničkog čvora nađeno je. Međutim, velika je šteta za Zagreb i za čitavu zajednicu što još nemamo suvremene cestovne veze s Dalmacijom…“, izjavio je jednom prilikom svom mandatu.

Velesajam

Premještanje Velesajma na novu lokaciju bio je Holjevčev vrlo riskantan pothvat U jesen 1955. je dobio informacije da se u Beogradu planira izgradnja novog velesajma koji je trebao imati međunarodni karakter. To je značilo da bi zagrebački velesajam izgubio svoj značaj i vjerojatno bio ukinut kao suvišan, iako je imao dugu tradiciju. Holjevac je znao da je lokacija u Savskoj besperspektivna, jer se na njoj Velesajam, zbog nedostatka prostora, nije mogao širiti. Holjevac je prepoznao situaciju kao potencijalnu opasnost za razvoj i značaj Zagreba te je na svoju ruku preuzeo punu odgovornost, zanemario petogodišnji plan i cjelokupnoj zagrebačkoj transportnoj, građevinarskoj i industrijskoj operativi, kao prioritetnu zadaću dao dovršenje Zagrebačkog velesajma u samo godinu dana, odnosno do jeseni 1956.

Brojni suradnici govorili su mu da je to nemoguća misija, pogotovo što za taj projekt grad nije imao financijsku pomoć države. Međutim, gradnja je završena u predviđenom roku zahvaljujući maksimalnom angažmanu, ali i modelu financiranja koji je predviđao da države koje su trebale izlagati na Velesajmu same grade svoje paviljone, koje su onda dobivali na koncesije određeni broj godina, i nakon čega su bili predani u trajno vlasništvo Zagrebu. Tako se dogodilo da su izgradnju Velesajma sufinancirale brojne države od Sjedinjenih Država, Sovjetsko Saveza, Australije, Čehoslovačke, sve do Kine, čiji paviljon i danas izaziva zanimanje turista i građana Zagreba.

Prema svjedočanstvu obitelji Holjevac, Aleksandar Ranković, ministar unutrašnji poslova, šef zloglasne Udbe i jedan od najviših u hijerarhiji komunističke vlasti Jugoslavije, prijetio je Holjevcu da će nastradati, ako izgradi novi velesajam u Zagrebu. No, Holjevac je uspio ishoditi susret s predsjednikom Josipom Brozom Titom koji mu je nakon četverosatnog razgovora dao podršku za izgradnju novog velesajma. Štoviše, Tito je iduće godine, 7. rujna 1956., svečano otvorio novi Zagrebački velesajam.

Novi Zagreb

Velesajam je bio tek početak razvoja Novog Zagreba. Novi dio grada trebalo je povezati i novim mostom i zbog toga je, kao dio širokog projekta, 1959. svečano otvoren i novi Most slobode. Za gradnju velesajma, mosta i ostale prometne infrastrukture bio je potreban šljunak kojeg je bilo u izobilju uz obalu rijeke Save pa je na mjestu odakle je vađen šljunak nastala udubina koja je uređena kao kupalište Bundek. Za vrijeme mandata gradonačelnika Holjevca kupalište je bilo u punoj funkciji svojih građana, ali je u kasnijim desetljećima zapušteno te ga je zatvorila sanitarna inspekcija. Jezero će svoju obnovu doživjeti 2005. u mandatu gradonačelnika Milana Bandića.

Holjevac je bio svjestan da tadašnja struktura grada neće biti pogodna za novi industrijski razvoj pa je zbog toga počeo premještati industriju iz starih dijelova grada u širu zagrebačku regiju. U njegovu mandatu izgrađena su brojna nova industrijska postrojenja poput novih modernih pogona Organsko-kemijske industrije (OKI), Tvornice parnih kotlova, toplane i tako dalje.

Industrijalizacija grada i priljev novog radništva suočio je gradonačelnika Holjevca s potrebom smještaja novopridošlog stanovništva. Zbog toga su upravo u Novom Zagrebu projektirana nova stambena naselja – od Savskog Gaja, preko Trnskog do Sigeta – koja i danas predstavljaju pozitivan primjer urbanističkog planiranja grada. Holjevac je u tome imao vrlo aktivnu ulogu jer je oko sebe okupljao arhitekte, inženjere, urbaniste i druge stručnjake čija je mišljenja i ideje uvažavao. Posebno je aktivnu suradnju imao sa Zdenkom Kolaciom (Sušak, 1912. — Zagreb, 1987.), kojeg je 1956. doveo na dužnost direktora Urbanističkoga zavoda Zagreba i s kojim je Holjevac osmišljavao i provodio većinu tadašnjih urbanističkih zahvata.

Brojni drugi zagrebački projekti

Zagreb sjeverno od Save također nije ostao urbanistički zapušten. Izgrađivana su brojna nova naselja, a možda je najupečatljivija bila izgradnja novog dijela Trnja. U tom projektu stvorena je nova široka avenija (današnja Avenija Vukovar), nova Gradska vijećnica, započeta je izgradnja sveučilišne aleje s nizom građevina, što novih, što starih fakulteta. U novim građevinama smješteni su i novoosnivani instituti, škole, kao i ostali objekti nužni za urbano stanovanje poput domova zdravlja. Započeta je izgradnja Koncertne dvorane “Vatroslav Lisinski” koja je trebala biti završena 1963. godine, ali je dovršena tek 1974.

Holjevac je inicirao ili sudjelovao u ostvarivanju brojnih drugih projekata. Treba naglasiti da je upravo njegov potpis bio na osnivačkom dokumentu Gradske galerije suvremene umjetnosti 1954., što je preteča današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti. U njegovo vrijeme Zagreb je kao prvi u Jugoslaviji počeo s emitiranjem televizijskog programa (1956.), izgrađeno je (1958.) zimsko plivalište “Mladost” – prvi zatvoreni sportsko-rekreacijski plivački objekt u Jugoslaviji, otvorena je zračna luka Pleso (1959.), građena je i sljemenska žičara (puštena u pogon 27. srpnja 1963.) kratko nakon završetka njegova mandata.

Mnogi od njegovih suvremenika smatrali su da je micanje Holjevca s dužnosti gradonačelnika bilo isplanirano u partijskim vrhovima, jer nije bio puka transmisija vlasti u Beogradu, ali ni transmisija Vladimira Bakarića, svojevrsnog partijskog vladara na republičkoj razini, u SRH. Nakon gradonačelničkog mandata Holjevac je nastavio svoju političku karijeru kao zastupnik u Saboru SRH i kao član Izvršnog vijeća Sabora. No, tu nije bio kraj njegovoj društvenoj aktivnosti.

Matica iseljenika Hrvatske 1964.-1968.

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća državna je politika počela razvijati snažniju djelatnost prema iseljeništvu. Za taj posao u Hrvatskoj bila je potrebna osoba velike energije i izrazitih organizacijskih sposobnosti. U ožujku 1964. dovršena je dugogodišnja izgradnja Doma iseljenika na Trnjanskoj cesti u Zagrebu. U novom je Domu 27. ožujka održana Osma godišnja skupština Matice iseljenika Hrvatske (MIH), a za novog predsjednika izabran je Holjevac.

Iako su Holjevčevo novo radno mjesto mnogi smatrali marginalnim, u svojem trogodišnjem mandatu (1964. – 1967.) Holjevac je razvio značajnu djelatnost u povezivanju domovinske i iseljene Hrvatske. Možda se najuočljivija promjena dogodila na području medija. Tih je godina Matica često organizirala savjetovanja za tisak i ostale kulturno-prosvjetne aktivnosti, kojima je nastojala o problematici iseljeništva obavijestiti što širi krug društvenih čimbenika i pronaći odgovarajuća rješenja problema iseljeništva. Ostvarena je suradnja s Radio Zagrebom koji je početkom 1964. za ljude iz “starog kraja” uveo dvije tjedne emisije. Tjednik Vjesnik u srijedu pokrenuo je svoje inozemno izdanje “Našim zemljacima u svijetu”, a zagrebački Jugoton započeo je izdavanje “zvučnog časopisa” Zvuci domovine. Do kraja 1967. MIH je surađivala s otprilike stotinu iseljeničkih društava i više od pet tisuća pojedinaca.

U Holjevčevu mandatu povećao se i broj gostovanja domaćih i iseljeničkih kulturno-umjetničkih društava i pjevača po iseljeništvu, odnosno u domovini. Iako su gostovanja po zapadnoeuropskim gradovima bila česta, to nije bio slučaj s gostovanjima u prekomorskim zemljama. Pogotovo su bila rijetka gostovanja hrvatskih društava. Zanimljivo je da, unatoč velikom interesu, zagrebački ansambl „Lado” nije mogao ostvariti gostovanje u SAD-u i Kanadi, dok su ansambli iz drugih republika to uspijevali, unatoč činjenici što je većina iseljenika bila upravo hrvatskog podrijetla. Konačno, nakon snažnog Holjevčeva angažmana, krajem 1966. Ladu je odobren posjet SAD-u i Kanadi koji je i ostvaren iduće godine na Svjetskoj izložbi EXPO ‘67. u Montrealu. Tijekom dvomjesečne turneje Lado je održao 30 javnih i dva televizijska nastupa koje je pratilo oko 40 milijuna ljudi.

U tom relativno kratkom djelovanju na čelu MIH nastala je i njegova prva knjiga “Hrvati izvan domovine” (Zagreb: Matica hrvatska, 1967.), što je bio prvi ozbiljniji prikaz problematike hrvatskog iseljeništva.

Odlazak iz politike 1967.

Većeslav Holjevac bio je samosvjesna ličnost koja nije odustajala od svojih političkih stajališta zbog čega je povremeno dolazio u sukobe s nekim od autoriteta tadašnje vladajuće političke organizacije – Saveza komunista Jugoslavije. Već je ranije spomenuto njegovo hrabro inzistiranje na stvaranju novog Zagrebačkog velesajma, unatoč prijetnjama Aleksandra Rankovića, a to nije bio i jedini takav istup protiv volje partijskih dužnosnika koji su u hijerarhiji bili iznad njega. Zbog toga će na kraju doživjeti i politički pad.

Već 1966. Holjevac je kao predsjednik Odbora za nagrade znanstvenim i kulturnim djelatnicima „Božidar Adžija” insistirao na nagradama Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi koji su, kao dio intelektualnog kruga okupljenog oko kritički orijentiranog marksističkog časopisa Praxis, tadašnjim vrhovima vlasti bili nepodobni za takvu nagradu. Partijski su čelnici, naime, smatrali da je odnos „praksisovaca“ prema “zadatku društvene kritike destruktivan”. Suprotno partijskim ocjenama, Holjevac je ustrajao na opravdanosti nagrađenih djela zbog čega je Republičko vijeće Sabora na prijedlog Miloša Žanka, a zapravo na uputu najvišeg partijskog rukovodstva u SRH, Većeslavu Holjevcu izglasovalo nepovjerenje te je jednoglasno smijenjen s mjesta predsjednika Odbora.

No, tu nije bio kraj Holjevčevim sukobima s višim političkim instancijama. Njegov politički pad bio je vezan s političkim čistkama koje su se u Hrvatskoj provodile nakon objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 17. ožujka 1967. u tjedniku Telegram. Radilo se o proglasu hrvatskih jezikoslovaca koji su bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se hrvatski jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom (1954.), nazivao hrvatskosrpskim. Tekst Deklaracije sastavila je skupina intelektualaca u okviru Matice hrvatske, a Deklaraciju je potpisalo osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. MIH nije bila potpisnik Deklaracije, kao ni njen predsjednik Holjevac. Međutim, kao jedan od glavnih predstavnika nacionalno-demokratske struje u SKH, Holjevac se zauzimao za jasnije definiranje hrvatskih nacionalnih interesa unutar jugoslavenske federacije i pripadao je krugu reformski orijentiranih hrvatskih komunista. Zbog toga je, iako nije bio potpisnik Deklaracije, bio podvrgnut partijskoj istrazi kao osoba čije je ponašanje doprinijelo pojavi Deklaracije. Na VII. plenumu CK SKH formirana je Komisija za ispitivanje nacionalističkih pojava u Matici iseljenika Hrvatske koja je osnovana isključivo s ciljem utvrđivanja političke odgovornosti V. Holjevca i njegovih suradnika. MIH je etiketirana kao „jedno od žarišta nacionalizma”, a Holjevcu se na teret stavila „blaga ocjena” tobože „ekstremnih emigrantskih organizacija”, neprisustvovanje proslavi povodom Dana republike 1966., pjevanje hrvatskih pjesama („Ustani bane“ „Rajska djevo, kraljice Hrvata“) uoči Nove godine, stavljanje tada proskribiranih Franje Tuđmana, Zvonimira Komarice i Ive Frangeša na listu za Glavni odbor MIH te oklijevanje oko osude Deklaracije i opravdavanje potpisivanja pisma solidarnosti Ljudevitu Jonkeu nakon službene osude Deklaracije. Članovima Komisije posebno je smetalo učestalo spominjanje i naglašavanje nacionalnih obilježja (“hrvatski narod”, “hrvatski jezik”, “hrvatski iseljenici”, “hrvatska narodnost”) u službenim dokumentima MIH nasuprot neutralnoj zadanoj terminologiji („naši iseljenici”, „iseljenici s područja Hrvatske” i sl.). Holjevac je proglašen krivim zbog političkog zastranjivanja na nacionalističkoj liniji, smijenjen je s položaja predsjednika MIH te mu je sugerirano i da podnese ostavku na članstvo u CK SKH.

Prerana smrt

Time je njegova politička karijera završila, jer Holjevac nije doživio Hrvatsko proljeće i 1971. godinu u kojoj bi vrlo vjerojatno bio jedan od važnijih aktera. To se da naslutiti iz njegova dotadašnjeg djelovanja, ali i iz jednog važnog pokušaja povratka na društveno-političku scenu 1969./1970. godine. Naime, u posljednjoj godini svojeg života, s grupom hrvatskih disidenata – Vladimirom Veselicom, Danijelom Ivinom, Markom Veselicom, Josipom Boljkovcem, Antom Todorićem, Božom Singerom i Šimom Đodanom – sudjelovao je u neuspjelom pokušaju osnivanja Hrvatske gospodarske banke, čiji je cilj bilo razbijanje ekonomsko-financijske inferiornosti Hrvatske unutar Jugoslavije. On je u tom krugu imao ideju angažirati dijasporu kao važna kariku u toj budućoj hrvatskoj banci, neovisnoj o Beogradu. Smatrao je da bi hrvatski gastarbaiteri rado uložili svoje ušteđevine upravo u jednu takvu banku hrvatskoga predznaka.

Nažalost, nakon kraće bolesti, Većeslav Holjevac umro je u Zagrebu 11. srpnja 1970., ne napunivši niti 53 godine života. Kako je još 1951. bio odlikovan Ordenom Narodnog heroja, sahranjen je u Grobnici narodnih heroja na Zagrebačkom groblju Mirogoj. Iza sebe je ostavio svoje memoare (Zapisi iz rodnog grada) koji su objavljeni posthumno 1972. u nakladi Matice hrvatske. Grad Zagreb 1994. podignuo mu je spomenik na raskrižju Slavonske avenije i avenije koja preko Mosta slobode povezuje stari i novi dio grada Zagreba, a koja nosi upravo njegovo ime. Spomenik je rad kipara Zvonimira Gračana, što je i danas jedini spomenik kojim se Zagreb odužio nekom svom gradonačelniku.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije