„Slobodu nam nitko neće dati, novinari imaju onoliko slobode koliko su je sami napravili. Ni više ni manje. I ne želim uopće da mi Hrvatski sabor, da mi bilo tko jamči slobodni prostor, jer to znači da mi je darovan. Kad je nešto darovano, kad je sloboda darovana, bila to i sloboda novinarstva, onda se, brate mili, može i oduzeti. Onaj tko daje, taj i uzme. Nismo se baš mi novinari pretrgli od toga da sačuvamo svoje pravo na slobodu riječi, slobodu govora i slobodu novine“, najčešći je citat ovih dana u hrvatskim medijima.
Pripada nekidan preminuloj novinarki Jasni Babić, s kojom će se na komemoraciji u ponedjeljak s početkom u 10 sati u Novinarskom domu i u organizaciji Hrvatskog novinarskog društva oprostiti kolege.
To joj je društvo ove godine dodijelilo Nagradu za životno djelo „Otokar Keršovani“, a još 1996. godine je dobila od istog društva Nagradu „Marija Jurić Zagorka“ zbog svojeg istraživačkog rada. U reakcijama na odlazak novinarke koja je preminula u 61. godini života od karcinoma stoji kako je riječ o hrabroj novinarki bez karijerističkih ambicija.
Počela se profesionalno bavi novinarstvom 1988. godine, iako je već s deset posjedovala novinarsku iskaznicu, kako otkriva u intervjuu glasilu HND-a „Novinar“ autorice Melise Skender. J. Babić je najpoznatija po istraživanju političke korupcije i kriminala. Svoje tekstove objavljivala je u Danasu, Zapadu, Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji Globusu, Nacionalu, 24expressu i na portalu Lupiga. Objavila je knjige „Zagrebačka mafija“ i „Urota Blaškić“ (2005).
U opširnom intervjuu novinaru je iznijela svoje glavne poglede na profesiju kojoj pripada.
„Sada i mnogi novinari misle da je pitanje časti sjediti u redakciji po cijele dane i pisati komentare. Izdavači i urednici su im dali taj osjećaj da je to apsolutno vrhunac novinarstva. Danas radi potpuno druga vrsta urednika. Ne bi mi palo na pamet da će se pojaviti takvi urednici, birokrati koji su više dio menadžmenta nego što razmišljaju o sadržaju, onome što se danas zove proizvodnja. To je postala industrija, kao kad proizvodiš cipele; naprosto imaš kalup i po tom kalupu ti izađe serija cipela. Nikad o novinarstvu nisam razmišljala kao o industriji. Uostalom, mi smo premalo tržište da bismo mogli imati nekakvu veliku novinarsku industriju. To se vidi i po prodanim nakladama. Ovo kod nas je, uvjerena sam, plansko uništavanje cijele jedne profesije. To nešto novinara je tome kumovalo zbog toga što su lijeni, što im je lagodno i što su počašćeni, ali uglavnom je to pitanje vlasnika i izdavača“, ocijenila je tada.
- Ispada da je cijela ideja politike u Hrvatskoj da svi ljudi o njima ovise, jer onda sve ovisi o njima. Hrvatka televizija je državna, nije javna, to što oni ubiru dodatni harač je parazitski bezobrazno, jer za uzvrat ne daju čak ni pošten Dnevnik i uvijek zovu tri ista eksperta da mi komentiraju stvarnost oko mene. To je sramotno. Moje kolege na Hrvatskoj radiotelevizij nije sram uzimati 80 kuna svaki mjesec i istodobno nam pričati kako bismo trebali živjeti na slobodnom tržištu, a oni sami žive od javnog novca. To je kad imaš privilegiranu kastu novinara koji onda mogu biti urednici u bilo kojoj korporaciji, jer njih ne zanima novinarstvo nego novac. Onda je svejedno jesu li mediji privatni ili državni – kazala je M. Skender.
„Sve je ovo već jednom bilo, samo se drugačije zvalo. Mi smo grandiozna država, ali malo društvo, s državnom administracijom za tri države i ne možeš očekivati drugo nego monopole – koji su opet jednom već bili“, dodala je J. Babić u tom intervjuu.
- Mnogi su ljudi mislili da nešto sa mnom nije u redu kad se ne mogu zadržati dugo ni u jednoj redakciji. A naprosto sam bila, reklo bi se – lasta. To je doba kad izdavači i političari počinju shvaćati da im novinari izmiču kontroli i da je zapravo najbolje da se oni međusobno navežu, a novinare pacificiraju, stave ih tamo gdje im je mjesto. Pa i to kad se redakcije sele što dalje od događaja, od grada, od ljudi i sve više liče na najobičniji birokratsko – poslovni tim. Novinari primaju plaću da sjede osam sati, urednik naručuje teme i zadaje ti koga ćeš intervjuirati, koja pitanja moraš postaviti i tako to. To je otprilike sadašnja situacija. A to je sve započelo tada. Samo što ja nisam razumjela da to što od mene traže nije volja nekih pojedinaca, pojedinih urednika, nego da je uspostavljen sustav“ – kazala je J. Babić časopisu “Novinar”.
„Ne vjerujem u prosvjetiteljsku misiju medija, pametan čitatelj će shvatiti sam“, nastavila je.
- Ne, išla sam da prokazujem – odgovorila je na pitanje je je li se počela baviti novinarstvom da mijenja svijet.
„Dok ponajbolji profesionalno tavore i ljudski skončavaju na rubovima, gurnuti u stranu da ne smetaju goloj moći u njezinome rivanju društva u beznačajnost, najutjecajnija mjesta zauzimaju profesionalni nikogovići, bez hrabrosti da izazovu moćnike, bez profesionalnih sposobnosti koje bi ih vodile, bez znanja koje bi ih osnaživalo“, stoji u nekrologu autora Borisa Pavelića „Sestra slobode“ objavljenom u Novom listu.
- Nisu njezine vrline, kako se sada nariče, u njezinoj ljudskoj dobroti, nego u profesionalnoj “zločestoći” – pri čemu, da objasnimo za one koji ne znaju čitati, „zločestoća znači novinarsku izvrsnost. Hrabra, neustrašiva, ali ne i nepromišljena, njezini su tekstovi bili plod osobnog rizika kombiniranog s profesionalnom perfekcijom – veli Pavelić.
„Do srži je upoznala sve – od generala do kriminalaca, od policajaca do mafijaša, od političara do zlikovaca, pri čemu je najteže bilo raspoznati jedne od drugih – a uspjela sačuvati profesionalnu čast i osobno dostojanstvo i, što je najvažnije, ostaviti iza sebe minuciozno istraženu i profesionalno ispričanu anatomiju hrvatske tranzicije“, nastavlja Pavelić.
- Moj problem s Jasnom i sa svima nama bit će jedino u tome što smo čekali da umre, pa da je se sjetimo sa svim superlativima. Jasna je, ako me pamćenje ne vara, skoro deset godina bila bez posla. Nije imala od čega živjeti. U međuvremenu je sjela u invalidska kolica. Da nije bilo prijatelja koji su bili uz nju, možda bismo se i ranije s njome pozdravljali – navodi u nekrologu Sanja Modrić, također u Novom listu.
„Njezini najznačajniji tekstovi nastajali su u vrijeme kada su se tekstovi diktirali službenicima u redakcijskim daktilobiroima iz telefonskih govornica, kada se sugovornici nisu kontaktirali putem aplikacija i društvnih mreža, nego na jedini ispravan način – licem u lice“, stoji u tekstu Renate Rašović objavljenomu u Večernjem listu povodom smrti J. Babić.
- A u njezino lice često su izricane i nedvosmislene prijetnje, kada bi svojim tekstovima doticala nedodirljive, uvjetno rečeno, jer takvi za nju nisu postojali. Svoje novinarsko pero hrabro je umakala u društvenu kaljužu, otkrivajući brojne društvene i političke afere postratnog, tranzicijskog društva, s lakoćom jezdeći ratnim zonama ili zagrebačkim podzemljem podjednako – piše R. Rašović.
„J. Babić nisu zanimale uredničke funkcije ni članstva u upravnim odborima, nije jurila za imovinom niti je marila za uvriježene regule građanskog života. Novinarstvo je bilo njezin život, njezin poziv, a ne posao, a redakcija jedina obitelj za koju zna. Kada je takvog novinarstva nestalo, ni za J. Babić više nije bilo mjesta među nama“, dodaje R. Rašović.
- Jasna Babić imala je dvije važne osobine, bila je obrazovana i hrabra. Uvijek je bila okružena knjigama, tjerala je mlade novinare da čitaju jer je znala koliko je obrazovanje važno za rad u medijima. Njezine priče u Danasu i Nacionalu, od izvještavanja s antibirokratskih mitinga preko otkrića o zatajenim detaljima iz mladosti Franje Tuđmana do raskrinkavanja mafijaških likvidacija – predstavljaju vrhunce modernog novinarstva u Hrvatskoj – napisao je u Jutarnjem listu Robert Bajruši.
„Jasna je služila kao predložak za univerzalni portret boemske novinarke. Alkohol i cigarete, nemaran izgled, hrabrost i ludilo koje osvaja na prvi pogled. Pa veze u podzemlju i život na rubu, sve zbog prezira prema elitama…“, napisao je na Facebooku novinar Gordan Malić.
- Jasna je imala puno novinarskih mana. Bila je fantast, pregrijana, vezala se uz izvore, doživljavala ih osobno, romantično. Griješila je iskreno, bez kalkulacija. Bila je naivna i lomljiva. Eto, toga, takvog doživljaja novinarstva, takvih novinara više nema. Kad si u blatu do grla, a nisi od blata. Kad sve znaš, a osto si naivan kao i na početku – ocjenjuje Malić.
Novinar i publicist Denis Kuljiš bio je urednik J. Babić u Globusu i Nacionalu.
- Ergo – Jasna, rasni investigativni novinar, kojoj je trebao poticaj i pravilno usmjeravanje, a nije trebao redaktor, što je bila velika rijetkost u novinama, onda kao i sada. Jasna je prošla karijernim putem kojim su išli oni na profesionalnom ”fast track”: Polet – Danas – Globus – Nacional – Jutarnji – prisjeća se Kuljiš.
Kako javlja portal Lupiga, neće biti sahrane po izričitoj želji novinarke preminule od karcinoma koja je tijelo donirala Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
