Nedavno završeni Zagreb Film Festival, osim filmova u službenoj konkurenciji, ponudio je niz popratnih programa. Jedan od takvih zvao se Film neposluha. “Nesavršena društva stvaraju građanski neposluh i otpor, stoga je otpora tijekom 120 godina njegove povijesti bilo i na filmu”, piše u festivalskoj programskoj knjižici. I zaista, filmski program pod gornjim naslovom nije teško sastaviti. Odnosno, jako je teško probrati desetak filmova iz sad već prebogate filmske povijesti otpora i neposluha.
Jedan od prikazanih neposlušnih filmova je rumunjski Rekonstrukcija (Reconstituirea). Ako nikad niste čuli za taj film, ne brinite ništa. To nije jedan od filmova hvaljenog rumunjskog novog vala. Za Rekonstrukciju je čulo malo ljudi, a vidjelo ga još manje, sve do konca prošlog stoljeća. Film je bio zabranjem dugi niz godina.
Rekonstrukcija je snimljena davne 1968. godine. Režiser se zove Lucian Pintilie, srećom i dalje je živ pa je mogao dočekati zakašnjelu satisfakciju. Osim što je bilo zabranjeno prikazivanje filma, redatelju je zbog Rekonstrukcije bilo zabranjeno raditi na filmu punih deset godina. U međuvremenu je ipak pronašao načina za rad – u bivšoj Jugoslaviji 1973. snimio je za beogradsku televiziju TV dramu Paviljon broj VI prema istoimenoj kratkoj Čehovljevoj priči. Tehnički gledano, nije prekršio kaznu, jer nije radio na filmu, pa je možda i zbog toga već 1981. dobio priliku ponovno režirati film u Rumunjskoj.
Zašto je zabranjena Rekonstrukcija? Kratki sadržaj ne otkriva ništa posebno sporno – dva mladića, inače najbolji prijatelji, napili su se i potukli, razbili konobaru glavu, te ih vlast želi iskoristiti da tijekom rekonstrukcije događaja naprave edukativni film o opasnostima alkoholizma. Ideja je sasvim u duhu socijalizma, no Pintiliu je iz te jednostavne početne premise snimio oporu i vrlo izravnu kritiku ondašnjeg rumunjskog društva.
Državni tužitelj, policajac i učitelj dovode dva mladića, Nicu i Vuicu, na mjesto zločina kako bi napravili rekonstrukciju njihove tuče u lokalnom kafiću na obali rijeke. Usput će filmska ekipa napraviti poučan kratki film koji zorno prikazuje štetnost pijanstva. Problem je u nesposobnoj vlasti. Već iz prvih minuta filma jasno je koliko je vlast sposobna. Dolaze na rijeku automobilom kojem se zaglavila truba i nitko je ne zna utišati. Kad im jedan od delinkvenata objasni kako se to popravlja, tužitelj se ljutito izdere na njega – kako bi on, prijestupnik, mogao znati nešto bolje od njih, predstavnika vlasti?
Kad je filmska ekipa napokon pripremila kameru i ostalu aparaturu, izgledalo je da će posao biti obavljen brzo i efikasno. Ali ništa im nije išlo glatko. Isti kadar ponavljaju desetke puta, ništa ne mogu snimiti kako treba. Nešto za što su mislili da će biti rutinski zadatak, pretvara se u nemoguću misiju. Umjesto da se suoče s vlastitim ograničenjima, vlast za sve krivi mlade delinkvente. Jedino učitelj staje na njihovu stranu i otvoreno se protivi tužitelju i policajcu. A oni u mladićima vide isključivo stoku koju treba naučiti pameti. “Sve je to dio njihovog odgoja”, govori policajac učitelju. „Ma kakav je to odgoj?“, negoduje učitelj, ali policajac nastavlja po svom. „Činimo im uslugu,“ govori tužitelj, „da nisu ovdje, bili bi u zatvoru.“ „Zar vam to daje pravo i slobodu da ih mučite,“ ne predaje se profesor, premda zna da je sve uzalud.
Žanrovski, Rekonstrukcija je svrstana u komedije, ali to treba shvatiti vrlo uvjetno. Likovi posjeduju obrasce klasične komedije karaktera koja ismijava mane junaka. Policajac je neobrazovan, ponizan prema moćnijima od sebe, a isto očekuje od slabijih kad se obraćaju njemu. Tužitelj je bahat i umišljen, tipičan predstavnik nametnute i umišljene vlasti. Profesor je osoba koja se u komunizmu karakterizirala kao „nepoštena inteligencija“, lik koji voli popiti i onda izaziva verbalne sukobe tipične za komediju karaktera, a dva mladića bi, da je ovo holivudski film, bilo najlakše opisati sintagmom comic sidekick. Filmaši su neposluh prema režimu često zaodjevali u ruho komedije, kao što nam je dobro poznato iz mnogih čeških ili mađarskih filmova. No dok se uz češke komunističke komedije publika može slatko nasmijati, ovaj film nudi vrlo malo smijeha, a i kad ga ima, opor je i gorak. Uz glavnu liniju naracije, kroz sporedne likove mještana film je i kritika bijednog života u siromašnoj provinciji. Kako film odmiče, zbivanja postaju sve ozbiljnija, a pri kraju film dobiva i tragičnu notu.
Rekonstrukcija je umjetnički izraz neposluha u svom reprezentativnom izdanju. Mnogi film opisuju kao jedan od najsnažnijih istočnoeuropskih filmova svog vremena, glasan protest ili vrisak protiv nepravdi represivnog režima. Toliko glasan da ga je čula i prepoznala i vlast komunističkog diktatora Nicolaea Ceaușescua, te zabranila njegovo prikazivanje. Važnost ovog filma revalorizirana je i kroz podatak da su ga rumunjski kritičari proglasili najboljim rumunjskim filmom svih vremena. Srećom, filmska traka nije uništena, film je sačuvan, s golemim zakašnjenjem obilazi filmske festivale i danas ga svi možemo vidjeti.
Odnosno – gotovo svi. Kad bismo imali kino koje radi svaki dan, takva bi dvorana bila idealno mjesto da pogledamo izbor filmova sa zagrebačkog ili nekih drugih domaćih festivala. Na Zagreb Film Festivalu u brojnim programima prikazano je preko stotinu filmova, neki od njih sigurno bi bili zanimljivi i karlovačkoj publici, samo da ih imamo gdje pogledati. U situaciji u kojoj jesmo, ako ste željeli pogledati Rekonstrukciju ili neki drugi festivalski naslov, morali ste potegnuti do Zagreba. Ako niste toliko poduzetni, a ne želite kršiti zakon ilegalnim skidanjem s interneta, preostaje vam jedino ovo što upravo radite – čitati o filmu.
