I dok mladi Karlovčani, kao uostalom i njihovi vršnjaci iz drugih dijelova Hrvatske, odlaze u Europu i prekomorske zemlje tražiti bolje uvjete za život, mlada se obitelj Bolfek – akademski slikar Mladen, s kojime razgovaramo te dizajnerica Sandra – odlučila vratiti iz Sjedinjenih Država i svoju budućnost stvarati u Karlovcu, u Zvijezdi. Već samo otvaranje dizajnersko-umjetničkog studija u Haulikovoj bilo je prvorazredni događaj i prilika za ugodno druženje bez protokolarnih prenemaganja, predstavnika politike, klera i tamburaša. U kraćem razgovoru dotakli smo se razloga zadržavanja u Karlovcu i započinjanja poslovne karijere ovdje, mogućnostima rada u kreativnim industrijama i načinu oživljavanja Zvijezde i Karlovca kroz kulturne programe.
Kako to da ste se vratili u Hrvatsku, u Karlovac?
- Sandra, koja je rođena u Karlovcu, ali se s 11 godina života s roditeljima iselila, je živjela na Floridi. Tamo je završila osnovnu i srednju školu te studij grafičkog dizajna na University of Florida. Radila je u jednom dizajnerskom studiju nakon završtka studija, a ljeti bi dolazila u Hrvatsku, i nekako ju je uvijek vuklo da se vrati tu. Javila se tako na natječaj za mjesto grafičkog dizajnera, raspisan od agencije “Bruketa&Žinić”, koji je baš u to vrijeme doživljavao nagli uspon. Dobila je posao i odlučila se vratiti u Hrvatsku, nedugo zatim smo se upoznali, prohodali i evo nas sada tu s dvoje djece. U predrecesijsko vrijeme, kada smo i bolje živjeli, putovali smo jedanput godišnje na Floridu, jedne godine proveli smo tamo šest mjeseci, tako da sam i sam dobro upoznat s američkim stilom života. Vjerujem da smo većini mladih čudni. U situaciji kada se događa egzodus mladih koji “trbuhom za kruhom” odlaze iz Hrvatske, i dalje smo tu tu, a mogli bismo sutra odseliti u Ameriku. No treba stvari sagledati s više strana. Postoje toliko velike sociološke i kulturne razlike, drugačiji je to svijet. Mislimo da je okruženje u kojem odgajamo djecu u Hrvatskoj i dalje “zdravije” nego u SAD-u, ljudi su puno otvoreniji i prirodniji kod nas. Živimo i dalje u sigurnom okruženju, tamo ne smiješ dijete ni na sekundu izgubiti iz vida, a kamoli da ti je klinac sam s ekipom vani. Velike su to razlike, svi mi u Hrvatskoj ne znamo cijeniti ono što imamo. Mislim da bi nas, onako, kolektivno, kao naciju, trebalo jako nogom nabiti u guzicu da se saberemo. A mogli bismo svi živjeti kao “bubreg u loju”, imamo lijepu zemlju, bogatu resursima, svima bi nam moglo biti dobro. Što se nas tiče, dokle god si možemo osigurati egzistenciju u Hrvatskoj, ne želimo iseliti.
Kako ste se uopće odlučili otvarati umjetnički studio u Karlovcu?
- Sandra i ja smo već preko petnaest godina “radno aktivni” na području kulture i umjetnosti. Na području grafičkog dizajna godinama zajednički radimo. Kreirali smo vizualne identitete cijelom nizu karlovačkih ustanova i tvrtki kao što su Zelenilo, Inkasator, Gimnazija Karlovac, Glazbena škola Karlovac… Sandra već godinama radi kao vanjski suradnik za Školsku knjigu. Što se pak mene tiče, izlagao sam na dvanaest samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, a i na Floridi se nalazi puno mojih slika u privatnim kolekcijama. Od kada sam 2000. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, živio sam kao profesionalni umjetnik, u pravom smislu te riječi, ne kao dodatni posao – uz učiteljski u školi, ili kao uhljeb u nekoj gradskoj ustanovi, nego kao slobodni umjetnik koji živi od svojeg rada, slikarstva, ilustracije i grafičkog dizajna donedavno kada sam zajedno sa suprugom Sandrom otvorio obrt. Dobili smo potporu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za samozapošljavanje, i to nam je puno pomoglo u inicijalnim troškovima, a tražili smo i potporu male vrijednosti od Grada Karlovca, čije rješenje čekamo. Otvaranjem zajedničkog studija objedinili smo našu likovnost i povezali slikarstvo s grafičkim dizajnom. Tečaj crtanja i slikanja je novi segment naše priče. U tome su nam puno pomogli Sanda Kočevar i Maja Butković iz ART plusa, koja nam je u početku ustupila prostor svoje škole stranih jezika, kako bismo uopće vidjeli koliko je tečaj crtanja interesantan Karlovčanima. Iz svega se rodila jedna nova, lijepa priča. Puno je polaznika tečaja, njih 60, koji se ugodno ojećaju u prostoru našeg studija, i sviđa im se naš način rada. Tečaj je podijeljen u šest grupa, dvije su za djecu od šest do deset godina, dvije za stariju djecu, od jedanaest do četrnaest godina, jedna je za srednjoškolce i jedna za odrasle. Trenutno imamo mjesta samo u grupi za odrasle, njima je teže se odlučiti, tu je i manjak slobodnog vremena, ali to bude baš dobra terapija za opuštanje, bijeg od stvarnosti. Kad imamo grupe sa djecom, svi smo uključeni, Sandra, sedmogodišnja kćer Nela, jedanaestogodišnji Lovro i ja. Naša djeca crtaju zajedno s polaznicima i svi se skupa dobro provodimo u kreativnoj atmosferi. Gledano s pozicije uzrečice da li je čaša poluprazna ili polupuna, u državi gdje svakodnevno isti kontejner pročešlja barem pet umirovljenika u potrazi za plastičnim bocama kako bi preživjeli, u tim okolnostima, a živimo od umjetničkog rada, nama je čaša polupuna.
Uz galerijski prostori umjetnički studio rekao si da imate tečaj crtanja i slikanja. Imaju li djeca dovoljno kreativnih aktivnosti u školi?
- Nemaju. Likovni je sveden na sat tjedno, a, ako ćemo pratiti zapadne trendove, a volimo se pozivati na Zapad, moramo se okrenuti poticanju kreativnosti. Dovoljno je pogledati razvoj informacijske industrije, posebno svijet industrije računalnih igara i iznosa koji se tu vrte. Dolazi vrijeme kada će kreativci doći na svoje. Često o tome razgovaram s grupom tinejdžera koji pohađaju tečaj. Njihove šanse da kao mladi kreativci uspiju daleko su bolje od mojih prije dvadesetak godina. Pri tome ne mislim na njihov odlazak iz Hrvatske, jer danas možeš kreativno raditi u garaži, a cijeli svijet ti je tržište. Mislim da je pred njima svijetla budućnost. Trebali bi skupiti hrabrosti, ne gledati toliko deprimirajuće okolnosti u kojima žive i gurati svoj kreativni film.
U kom pravcu bi trebala ići kurikularna reforma. Vidimo da su nordijske zemlje izbacile ocjenjivanje učenika?
- Teško pitanje s obzirom na sustav vrijednosti u Hrvatskoj koji je jako poremećen. Puno toga ne štima, pa tako i obrazovni sustav. Današnji klinci odrastaju u nezdravim okolnostima. Imati vjeru u školovanje, gledajući okolnosti u kojima žive, jako je teško. Trebaju se nekako odhrvati situaciji u zemlji i vjerovati da će biti bolje. Što se tiče ocjenjivanja, stvarno ne znam što bih pametno napisao.
Zašto ste baš odlučili otvarati studio u Zvijezdi?
- Zdravom logikom. Zvijezda bi trebala oživjeti nudeći prije svega, kuturnu ponudu. Same vizure, kulturno nasljeđe i lokacija određuju smjer obnove Zvijezde. Pogledajmo Beč, Graz, Varaždin, nama je tu sve jasno i nemamo što više dodati.
Ima li kakve interakcije između “kreativnih stanara” Haulikove?
- Osim dobrosusjedskih odnosa, znaš i sam da nema s obzirom da radiš u Udruzi za društveni razvoj “K-MATRIX” koja djeluje u Maloj urbanoj zajednici, što je malo niže ulicom od našeg studija i da si aktivan na kulturnoj sceni i upućen. Bitno je da naglasimo da je naš studio privatni posao, poduzetnički, koji nije udruga financirana iz proračuna, i samim time je osuđen na tržišnu utakmicu. U tim okolnostima, naš opstanak isključivo ovisi o našoj sposobnosti da uspijemo i nemamo nikakvu podršku iz proračuna. Što će biti u budućnosti, pokazat će vrijeme. Ideja imamo, no ne želimo poput političara o “spisku lijepih želja”, a nije čak ni izborna godina.
Na jednoj strani ulice je društveno-kulturni prostor MUZA, a na drugoj zatvor (za koji se isto može reći da je društveni prostor, a kad-kad i kulturni). Vi ste negdje na pola puta. Kako ste snašli u tom susjedstvu?
- Sasvim dobro, onako na ljudskoj, dobrosusjedskoj razini. Obitelj Beljan živi iznad nas, s kojima smo još dok smo uređivali studio, razvili dobre odnose. Skupa s nama su se veselili svemu, svidjela im se naša priča, posebno naš rad s djecom. Lijepo smo se i svi skupa proveli na otvorenju studija. Tu je i vlasnik našeg prostora, gospodin Branko Gombač iz Zagreba koji je također oduševljen našom pričom oko studija, prostorije Bad Blue Boysa koji su nam u bližem susjedstvu od zatvora i s njima imamo sasvim korektan i dobar odnos. Prilikom otvorenja studija, podijelili su djeci lopte za zabavu, razvukli protestni transparent protiv Zdravka Mamića i skupa s nama, vrlo pristojno i dobrosusjedski profeštali… Ukratko, hvala vam, susjedi!
Što bi moglo renimirati Zvijezdu, a i Karlovac?
- Iskreno, nismo kompetentni o tome raspravljati. Sandra i ja smo tek nedavno ušli u tu priču oko Zvijezde s vrlo konkretnim potezom, otvaranjem našeg studija. Do sada smo bili “spavači” kao i tisuće Karlovčana koji su kroz dugi niz godina uljuljani lošom ekonomskom situacijom u gradu. Kao građani smo se otuđili, puno je tu problema…
Može li kultura biti generator obnove Karlovca?
- Teško. Kultura se šlepa na ekonomiju, i dok ekonomija ne oživi, nema kruha za kulturu.
U posljednje vrijeme po kuloarima se priča kako će se Dani piva preseliti nazad na glavni gradski trg. Kako vidite buduća gradska zbivanja u Zvijezdi?
- Ne dao Bog da se u središte grada presele Dani piva kakvi su sada na desnoj obali Korane. Sjećam se kad sam bio klinac i kada su Dani piva bili u Zvijezdi, svirao je neki cover band Pink Floyde, i to pjesmu “Shine on, You Crazy Diamond“. Bilo je to neko drugo vrijeme, u kojem se nije toliko trčalo za profitom. S druge strane, Dani Radićeve je jedan jako zanimljiv i dobar projekt. Prije svega kulturna manifestacija, za razliku od Dana piva. Evo “Izvan fokusa” sprema manifestaciju “Advent u Karlovcu”, siguran sam da će napraviti nešto dobro. To su mladi, poduzetni ljudi, koji očito vide svjetlo na kraju tunela. Ne znam stvarno što više dodati…
autor naslovne fotografije Dinko Neskusil
