Kako da shvatim svog šefa?

Tekst je pisan kao reakcija na ozračje u jednoj javnoj tvrtki 2015. godine na području Karlovačke županije, čiji direktor se voli „našaliti“ sa nekim svojim djelatnicima. Zbog mira u kući ovaj uradak nije objavljen do ovih dana. Dvije godine poslije stanje je ponovno postalo „šaljivo“, pa mislim da javnost zaslužuje upoznavanje sa specifičnom upravljačkom praksom koja nas svrstava u sam „svjetski vrh“ u takozvanom „političkom“ menadžmentu. Vjerojatno ni to neće pomoći nekima da shvate gdje je problem, ali vrijedi pokušati

Autor: Mile Sokolić

Tekst je pisan kao reakcija na ozračje u jednoj javnoj tvrtki 2015. godine na području Karlovačke županije, čiji direktor se voli „našaliti“ sa nekim svojim djelatnicima. Zbog mira u kući ovaj uradak nije objavljen do ovih dana. Dvije godine poslije stanje je ponovno postalo „šaljivo“, pa mislim da javnost zaslužuje upoznavanje sa specifičnom upravljačkom praksom koja nas svrstava u sam „svjetski vrh“ u takozvanom „političkom“ menadžmentu. Vjerojatno ni to neće pomoći nekima da shvate gdje je problem, ali vrijedi pokušati.

Moj šef je, dakle, mlađahni (nadobudni) politički „lav“ pun političkog entuzijazma usmjerenog na omalovažavanje trenutne vladajuće političke nomenklature u Hrvatskoj. Pogađate, on je vitalni  mladac stranke koja ima najduži politički staž vladavine u takozvanoj demokratskoj Hrvatskoj i bio je poprilično normalan dok su njegovi predsjednici stranke bili Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Nakon što su prestali biti članovi te, kažu najzaslužnije stranke za stvaranje ovakve Hrvatske kakvu danas imamo, i nakon što je stranka otišla u opoziciju, moj je šef malo „prolupao“ i svaki dan nastoji mi dati do znanja kako je njegov novi stranački vođa (Tomo) najbolja politička alternativa, kako on osobno politički misli i kako bi njegovi djelatnici trebali politički misliti. Većina od toga ne pravi neki problem, ali uvijek se pojavi neka manjina, odnosno, netko tko ne misli kao većina. A te manjine su uvijek neka smetnja. A moj šef nešto u zadnje vrijeme ne voli manjine. Kako seksualne tako i nacionalne, a bogami i političke mu baš ne leže.

Ali krenimo nekim redom. Zafrkancije na temu političkog svrstavanja u firmi redovan su dio naše radne komunikacije i nisam do ovih dana smatrao da treba nešto poduzimati po tom pitanju.  Nakon lokalnih izbora, koje je šefova stranka, kao i zadnjih dvadesetak godina dobila nismo previše dramatizirali. Šefove „šale“ tipa; „Tko ti je kriv kad si izabrao krivu stranu!“ i „Ne brini, jednom će i tvoji doći na vlast“ nisam smatrao baš nekim provokacijama jer nisam siguran koji su to „moji“ i , usprkos mojoj „zakačenosti“ za politiku, nisam usmjeren na neko vladanje.

Međutim, kako su se stvari na državnoj razini politički „zakuhavale“ moj šef je sve više pokazivao volju za političke rasprave svrstavajući se, naravno, među one  „pravovjerne“ Hrvate koji skupljaju potpise za ustavnu definiciju braka, protiv ćirilice, protiv ministra Jovanovića i tako dalje, a za sve nevolje osuđujući one druge, „koji čitaju izdanja EPH i ne mogu prežaliti Jugoslaviju“, žrtvuju se podnoseći predstavnike najveće manjine u Hrvatskoj i slično. Najbolje je što je i mene svrstao u manjince/ljevičare, a zna se, je li, tko su oni.

I tako, kako su se političke teme širile, tako se širila i njegova volja za raspravu pa zapravo nema dana da ne „otvori“ neku od tema. Jedan dan lametira da njegova djeca sigurno neće biti „homo“, drugi dan dokazuje da je Joe Šimunić pjevušio ariju iz opere o Nikoli Šubiću Zrinskom, a treći dan me upućuje na članak o tome kako Australci svojim manjinama prijete da će ih deportirati, valjda mi pokušava reći kako bih ja ili predstavnici neke problematične manjine u Hrvatskoj mogli završiti. Neko vrijeme ga je držala mantra lustracije, pa je svako malo dokazivao da je hrvatskom društvu ona jako potrebna i da će se provesti čim taj famozni Tomo dođe na vlast. Na moje pitanje koga to danas u Hrvatskoj može „lustrirati“ odgovarao je; one koji njemu kao potomku djeda pripadnika „slavnih“ vojnica Ante Pavelića nisu dali da nešto bude. Kad sam ga podsjetio da je on premlad da je mogao nešto biti u prošlom sistemu, ispravio se i rekao da se to odnosi na članove njegove obitelji. Ukratko, moj se šef potpuno uživio u politički program svog novog političkog šefa partije koja, kad na kratko izgubi vlast na državnoj razini, odmah započinje novu nacionalnu „revoluciju“ sličnu onoj sa splitske rive.

I tako teku dani. Zbog moje „manjinske“ orijentacije, i drugi djelatnici koji sa mnom sjede u uredu su postali suučesnici  ove neobične kampanje jer šef zna proviriti kroz moja vrata i prozboriti „Gde ste Srbi“? „Tomo, Tomo, ali ne Nikolić!“ i slično uz milozvučni „Ha, ha, ha,….“ koji odzvanja dok odlazi hodnikom, jer je šala, kao, uspjela. Kad slučajno vidi da razgovaram sa nekim u tvrtki „nestašno“ dobaci: „Pučisti! Smišljate zavjere, ha?“. Doduše, napad nacionalnog političkog romantizma popušta na lokalnoj razini gdje su „njegovi“ na vlasti pa sada vrlo gorljivo tumači da stvari u našem gradu nisu tako loše samo mediji o njima ne pišu lijepo. Kad bi mediji pisali afirmativnije, kaže moj šef, to bi sve izgledalo drugačije. Uostalom, za većinu nevolja države Hrvatske, misli moj šef, krivi su EPH (i  drugi projugoslavenski) mediji koji su stvari prikazivali negativistički i zlonamjerno. Kao i Šimunićev domoljubni usklik.

Zbog tog Šimunića sam se odlučio i napisati ovaj tekst. Utrčavši dan poslije objavljene odluke o deset utakmica zabrane igranja za reprezentaciju moj me „zapaljeni“ šef zapitao jesam li zadovoljan kaznom za Šimunića, kao da sam mu je ja dodijelio. Odgovorio sam da ne znam zašto bi ja trebao biti zadovoljan ili nezadovoljan. Samo sam glasno konstatirao, nakon utakmice s Islandom, da smo se još jednom „proslavili“ u svijetu i da Šimunić vjerojatno neće na Svjetsko nogometno prvenstvo.

Ne vjerujem da će na ovome završiti, jer je direkor očito mene locirao kao manjinu na kojoj treba testirati svoje političke stavove. Ne znam kako da mu pojasnim da bi posao trebao služiti za nešto drugo.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije