Dolaskom nove županijske vlasti započela je neka vrsta projektne kampanje u institucijama Karlovačke županije, pa se naprosto trči za raznim natječajima, na brzinu se slažu projektne prijave, u projekte se guraju i oni koji za njih nisu spremni, misli se pritom na jedinice lokalne samouprave, a svaka prezentacija programa u kojem se mogu dobiti neka sredstva medijski se predstavlja kao gotovo već realizirana situacija. Župan, najviši predstavnik izvršne županijske vlasti, prijave na razne programe shvatio je kao svoj glavni politički prioritet i očito je da će njegov mandat proći u „guranju“ projekata, isticanju uspjeha kroz broj realiziranih i odrađenih programa. Takav pristup bi se mogao pohvaliti kad ne bi postojali neki problemi koji prethodno nisu riješeni, a odnose se na razvojno planiranje i upravljanje, ljudske kapacitete, stručno ekipiranje i slično.
Lokalne institucije (gradovi, općine, javne ustanove i slično) i Karlovačka županija kao regionalna nisu baš previše ozbiljno shvatile direktive Europske unije o razvojnom planiranju, što se, između ostalog, odnosi na izradu planova i strategija razvoja, pa na ovom području postoji malo završenih strateških dokumenata u kojima su definirani razvojni ciljevi i prioriteti institucija. Ne postoji ni ozbiljna praksa da na početku mandata izvršna vlast neke jedinice lokalne samouprave, ustanove i slično odredi svoj okvir djelovanja kroz radni dokument (plan, strategiju) te da taj okvir sadrži i projekte na kojima namjeravaju raditi. Još manje se ti planovi uzajamno koordiniraju i usklađuju. Tamo gdje i postoje po njima se u pravilu ne postupa i rijetko se kandidiraju projekti navedeni u njima, a ne treba ni spominjati da je gotovo nezamislivo da po nekom važećem strateškom dokumentu koji je napravio njegov prethodnik postupa novoizabrani direktor, pročelnik, načelnik, gradonačelnik ili župan. Svaka nova vlast ipak ima svoje „razvojne“ prioritete i ciljeve, a oni se usklađuju „u hodu“ i uglavnom su izraz vizija i „potreba“ vladajuće stranke ili grupe članova predstavničkog tijela koje ima većinu.
Ključna institucija koja bi se trebala baviti razvojnim projektima u Karlovačkoj županiji, Razvojna agencija Karlovačke županije “Karla”, nije kapacitirana i organizirana na način da preuzme taj zahtjevan posao, pa se on „prelijeva“ na također slabo ekipirane i već opterećene upravne odjele koji se bave s dosta tehničkih poslova te im projekti dođu kao teret. U više od sedam godina svog postojanja županijski regionalni koordinator za projekte u Karlovačkoj županiji je u stalnoj organizacijskoj „tranziciji“. Ambiciozni plan da Razvojna agencija bude vlasništvo Županije i svih gradova i općina za relativno kratko vrijeme zamijenjen je organizacijskom shemom da njeni osnivači budu samo Županija i pojedini gradovi. Ustanovilo se da relativno mali broj zaposlenih, ili onih koji nešto mogu raditi, u agenciji ne može ili nema organizacijske preduvjete da može servisirati sve svoje osnivače, te da mnogi od njih ne uplaćuju svoj dio na račun agencije. Mukotrpna procedura promjena u osnivačkim aktima trajala je godinama. Nije uspio ni pokušaj da se status neprofitnog statusa razvojne agencije zamjeni statusom javne ustanove. Nakon potrošenih dosta vremena i novca Trgovački sud u Karlovcu odbio je prijedlog kao neprovediv.
Stalne proceduralne promjene pratili su i problemi u kadrovskom ekipiranju i vođenju. Kadrovski je RA „skrpana“ od ljudi iz raznih odjela, neki od njih su u razvojnu agenciju poslani da bi ih se riješili. Neki su došli odraditi par godina do mirovine, a neki nisu ni smatrali da su došli nešto ozbiljno raditi. Ono što se radilo bilo je više plod inercije, obavljanja neophodnih poslova i dobre volje nekih djelatnika, nego ozbiljnog planiranja i vođenja. Ozbiljnog vođenja tvrtke nije bilo jer je mladi direktor bez iskustva na početku svog mandata shvatio da mora polagati račune politički nadležnim šefovima i zapošljavati koga mu oni pošalju pa je uglavnom bio „u prolazu“, obavljajući neke svoje poslove. Tvrtka se tako uglavnom „sama“ vodila, uz manji ili veći angažman pojedinih ambicioznih pojedinaca koji su shvatili da se može otići na zgodna putovanja, sajmove, seminare i za to dobiti plaćena dnevnica i tako dalje.
Razvojna agencija ni danas nije sektorski ekipirana pa svi rade sve, turizam, socijalu, poduzetništvo i slično, što nije dobar model za uspješno privlačenje projekata. Karla nema poseban financijski sektor, nema radnih timova i odjela kao, na primjer, Regionalna agencija Međimurje REDEA, pa nastaju problemi kad netko ode na bolovanje, a na bolovanje se odlazi, u posljednje vrijeme i zbog poremećenih međuljudskih odnosa, što se dosta spominjalo u javnosti u posljednje vrijeme. Ukratko, Razvojna agencija Karlovačke županije u kojoj je prosjeku 40 posto ljudi dugotrajno odsutno, a efektivno se može iskoristiti u prosjeku 30 posto zaposlenih (od 13 zaposlenih to je 3,9) nije u stanju odgovoriti ambicioznim zahtjevima novih županijskih šefova.
Uz sve navedeno, dodatne teškoće u provedbi projekata stvara i poznati pristup guranja „naših ljudi“ na radna mjesta koja se otvaraju u okviru provedbe novih projekata. Kako političke grupe uglavnom zanima broj njihovih novozaposlenih članova u institucijama sistema, a ne mogu li se nositi s poslovima na koje ih postavljaju, šefovi, koordinatori i projektni voditelji postaju osobe bez ozbiljnijeg iskustva u sektoru, što znatno komplicira provedbu projekata, jer mnogi od njih nikad nisu radili taj posao, a procedure su dosta zahtjevne. Tako je na nedavno započeti projekt koji provodi Karlovačka županija, umjesto osoba koje su sudjelovale u njegovoj pripremi, zaposleno dvoje mladih koji nisu radili takve poslove. Pohvalno je što su zaposleni mladi, ali takav pristup doveo je do toga da njima trebaju još dva savjetnika s iskustvom koji moraju ispravljati njihove dokumente, pisati izvješća, komunicirati sa programskim tijelima u Zagrebu i slično. Dakle, dva plaćena kao nešto rade, a dvoje ljudi koji imaju svoje poslove u njihovo ime ispunjavaju tablice za javnu nabavu, pišu izvješća i slično. Ne treba ni spominjati da su to osobe s „liste“, da su „dobri“ sa predstavnicima izvršne vlasti i tako to.
Možda je najozbiljnija poteškoća ili problem što se o razvojnom planiranju, pripremi i provedbi projekata, organizaciji posla u javnim tvrtkama, jedinicama lokalne samouprave ili Županiji javno ne govori i ne piše. Naravno, ne govori se ni na radnim kolegijima nekih institucija, a negdje se oni vrlo rijetko ili nikako ne održavaju. Priče o teškoćama se šire među djelatnicima, ali nitko u godišnjim izvješćima, u izvještajima na vijećima, skupštinama, odborima i slično ne spominje organizacijske probleme, zapošljavanje neadekvatno pripremljenih osoba za zahtjevnije poslove, preopterećenost, nedovoljno iskustva, slabo planiranje ili vođenje, odlaske na bolovanja, nekompetentnost osoba koje se imenuju šefovima, voditeljima, koordinatorima. Službeno, problema nema, ako i postoje, rješava ih nevidljivi, neformalni i nekompetentni krug onih koje kod nas nazivamo „stranka“. Ima li onda smisla upitati zašto smo među najslabijima u Europskoj uniji po korištenju fondova, ekonomskom rastu i investicijama?
