Tužan je bio Božić 2015. za Antuna Ponoša, urednika i voditelja popularne televizijske emisije „Kućni ljubimci“. Nakon dvadeset i šest godina, iz nekih svojih razloga, vodstvo Hrvatske radiotelevizije je odlučilo ukinuti emisiju.
Tadašnje programsko vodstvo HRT-a odlučilo je ukinuti emisiju i riješiti se svih životinja koje su dotapkale, doletjele i dopuzale hodnicima Prisavlja kako bi gostovale u jednoj od najdugovječnijih emisija ove TV kuće. Suznih očiju i isprekidana glasa, Ponoš je u posljednjoj emisiji pozdravio publiku i zahvalio fanovima na godinama vjernosti, utrpao Kućne ljubimce na Noinu arku i otplovio do Mreže TV, koja ih je pristala udomiti.
Šok i nevjerica preplavili su medijski prostor, fanovi emisije na društvenim su se mrežama okomili na uredništvo HRT-a, dok je pomirljivi Ponoš stao u obranu obraza svoje dojučerašnje kuće. U jednom od desetaka intervjua koje je dao tih dana, izjavio je: „Radit ću do zadnjeg trena; dokle god sam živ i budem mogao hodati, bit ću na usluzi životinjama. Dajem se do zadnje kapi krvi i svi ljubitelji životinja mogu računati na mene.“
Ni godinu dana kasnije, s dolaskom novog programskog vodstva, „Kućni ljubimci“ vratili su se na HRT u velikom stilu, a pjesma Tine Turner „Simply the Best“ ponovno se ori iz uvodne špice emisije svake subote ujutro.
Nacionalni hajp koji je zavladao nakon vijesti o ukidanju ove emisije vjerno je predočio koliko važnu uloge životinje zauzimaju u životima ljudi. Koliko me sjećanje služi, ukidanje emisija poput gejmerskog Modula 8, glazbenog Hit depoa ili Malavizije za malce nije podiglo ni približno toliko prašine; da nestane “Mir i dobro” sve bi mirno prošlo, a odlazak Plodova zemlje s malih ekrana bio bi samo još jedan u nizu udaraca na hrvatskog seljaka, koje su već naučili amortizirati kako znaju i umiju. No, za Kućne ljubimce gledatelji su ustali s kauča, stavili povodce, tregere i brnjice vlastitim ljubimcima, te prošetali nekoliko puta u znak protesta oko zgrade na Prisavlju 3. Kako to, nažalost, s prosvjedima uglavnom biva, ni ovaj nije promijenio odluku donositeljima odluka, sve dok je u slučaju “Kućni ljubimci” nije promijenio zdrav razum udružen s podacima o gledanosti, prema kojima se emisija nalazi u samom vrhu i predstavlja uopće jedan od rijetkih suvislih programskih sadržaja koje HRT nudi.
Spomenutu emisiju nisam redovito pratila jer bih subotom ujutro obično žurila nekamo izvan kuće, no povremeno štrokanje TV kanalima znalo me, na koju minutu, privući u studio simpatičnog Ponoša u kojemu su vlasnici mnogobrojnih životinjskih vrsta pričali o svojim ljubimcima, načinima njihovog hranjenja i timarenja, a oni natjecateljskog duha dičili bi se brojnim medaljama i priznanjima koje su njihove uzdanice osvojile na mnogobrojnim natjecanjima.
Dok pišem ove retke, na krevetu pored mene raširio se ljubimac naše obitelji, osmogodišnji Jack Russel terijer po imenu Dexter, izgledajući dražesno u pozi koja bi čovjeku bila posve neudobna, čak i neprilična. Svatko svoga konja (psa) hvali, ali ja ne pripadam onom neobjektivnom soju, kakvi su i moji roditelji, a koji svog ljubimca uzdižu na pijedestal obožavanja i štovanja, što, dakako, rezultira razmaženošću i apsolutnom dominacijom spomenute beštijice u kućanstvu. Samo je jedna osoba u našoj obitelji dovoljno odlučna da Dextera povremeno ostavi izvan svoje sobe, ne obazirući se na njegovo negodovanje pred vratima; iako, u pojedinim trenucima i moja čelična stega popušta, te mu dozvoljavam da se sklupča na krevetu. Dlakavi radijator ima naviku da se izvali na krevet i čitavom dužinom priljubi uz mene, kralješak o kralješak, što je poprilično nezgodno u vrućim ljetnim mjesecima. Ne obazirući se pritom na uzaludne molbe da se pomakne, i uspješno odolijevajući pokušajima odgurivanja, prespavat će tako čitavu noć, a nije isključeno da me ‘počasti’ ispuštanjem psećih vjetrova, što ne čudi uzevši u obzir njegovu šaroliku prehranu; premda ima osigurane uredne obroke pseće hrane, ne propušta priliku da užica komadić bilo čega što netko od ukućana trenutno jede, od kruške do tosta. Da kojim slučajem posvjedoči prizoru Dextera na krevetu, moja bi babička Emilka s negodovanjem odmahnula glavom. Premda već navikla na tretman koji Dexter dobiva u našoj obitelji, koji joj je posve bizaran i neshvatljiv, njeno iskazivanje naklonosti prema Dexteru svodi se na osiguravanje dovoljnih količina hrane i vode; premda je ostalo dokumentirano da ga je jednom prilikom čak i pomazila, doduše oprezno i oklijevajući, stopalom obuvenim u natikaču.
Svatko poznaje, ili posjeduje, bar jednog dedu ili babu koji smatraju da su kućni ljubimci skorojevićka izmišljotina, da se životinje dijele na divljač, one koje rade i one koje služe za prehranu; da je psu mjesto u dvorištu, nerijetko na lancu, a mački u štali ili sjeniku gdje se srčano obračunava s najezdom miševa. Djeca će pak ljubimcem proglasiti sve, od mlađeg brata ili sestre, preko pasa i mačaka lutalica, kunića kojima prijeti gulaš i tek izleglih pilića, do barskih punoglavaca i mrava koje vrijedno skupljaju u staklenke.
Briga o životinjama odavno je postala svjetonazorsko pitanje, oko kojeg se sukobljava u nebrojenim slučajevima – u okršajima pasa vlasnici međusobno ratuju uvredama na račun odgoja istovremeno mireći ljubimce, roditelji s malom djecom otresaju se na vlasnike pasa jer se djeca boje psa u blizini, udomitelji pasa zgražaju se nad praksom kupovine pasa od uzgajivača, volonteri u skloništima za napuštene životinje ratuju s gradskim i općinskim vlastima, udruge za zaštitu životinja upozoravaju na primjere lošeg postupanja prema životinjama, a sudovi se obračunavaju s psima koji lavežom narušavaju mir u svojim susjedstvima. Ideja o držanju psa na lancu mnogima ledi krv u žilama, dok dio stanovništva, posebno na selu, u takvom postupanju ne vidi ništa sporno. Čak i kad je u pitanju kontrola razmnožavanja, dio ljudi radije će pribjeći praksi rješavanja pomlatka, poput ozloglašenog vezivanja mačića u vreću i bacanja u rijeku, nego steriliziranju i kastriranju svojih ljubimaca.
Oblačenje psa u kišnu kabanicu (kojih Dexter ima četiri), izaziva razdragane usklike, ali podsmijeh. Prizor pudlice koja sjedi za stolom zajedno s vlasnicima na terasi restorana nekome prelazi granicu dobrog ukusa, no vlasnici su danas spremniji no ikad izdvojiti novac ne samo za osnovne potrebe svog ljubimca, nego i za brojne modne dodatke, masaže, pa čak i životinjske psihoterapije a la Dr. Doolitle. Od hrane, veterinarskih usluga i lijekova do potrepština poput igračaka, odjeće i modnih dodataka, ali i uslužnih djelatnosti za ljubimce poput šišanja, šetnje ili dresure, ljubav prema kućnim ljubimcima kapitalizira se u unosan biznis.
Vlasnici svoje ljubimce često smatraju punopravnim članovima obitelji, te se stoga teško mire s nekim ograničenjima, prvenstveno onima koja se odnose na kretanje ljubimaca. Kod nas to nije slučaj, jer Dexter, prema ljudima apsolutno šarmantan i umiljat, teško podnosi ostale pse. Terijeri su inače poznati po svojoj kurčevitoj naravi, i često će zapodjenuti kavgu s puno većim psima, smatrajući, valjda, kako je napad najbolja obrana, pa se i slučajni susreti s ostalim psima u prolazu svode na odvlačenje u stranu Dextera koji se histerično lajući odmah nabrijano zalijeće na drugog psa. Praksa je pokazala da su mu jedino pogodno pseće društvo kastrirani psi (što Dexter, otac šestoro psića, nije) i kujice; no kako kod potonjih obično zbog svog dodijavanja dobije ćušku i prijeteće režanje (neshvaćeni Romeo), njegovo je kretanje uglavnom svedeno na šetnje pod nadzorom i igranje u dvorištu. S druge strane, moja prijateljica Mateja ima psa koji je bolje odgojen od mnogih ljudi koje poznajem, i strašno je frustriraju neke, po njenom mišljenju besmislene, zabrane ulaska psima. Buddya često vodi sa sobom u kafić, k prijateljima, u kupovinu i na putovanja, te kao jednu od pozitivnih strana života u Budimpešti ističe praksu gdje su psi dobrodošli u slastičarnicama i restoranima. U Hrvatskoj tako izbjegava mjesta koja ne dozvoljavaju pse i kad Buddy nije s njom, smatrajući stav o zabrani ulaska ljubimcima nazadnim i iracionalnim, te kaže: „Moj pas ne unosi ništa što se ne nalazi i na potplatima mojih cipela, a ne vjerujem da će nekome od ostalih gostiju sjesti na tanjur“.
U većini trgovačkih centara u Hrvatskoj psima je dozvoljen ulaz, ako vlasnici slijede pravila o držanju ljubimaca na povodcu i, ako je zahtijevano, s brnjicom. Dextera sam tako bez problema šetkala po zagrebačkom Arena centru i City Centru One, dok je u Ikeu, primjerice, psima zabranjen pristup, i to samo u onu zagrebačku, dok u druge europske Ikea poslovnice psi mogu ući bez problema. Ovaj kuriozitet Ikea objašnjava analizom tržišta koja je prethodila otvaranju centra u Rugvici, a rezultati koje su „pokazali da se većina kupaca, pogotovo oni s manjom djecom, ne osjeća ugodno, ako su prilikom posjete robnoj kući oko njih kućni ljubimci. Kako je jedan od naših ciljeva pružiti naše usluge većini ljudi, morali smo njihova zapažanja uzeti u obzir“, stoji u priopćenju na njihovim web stranicama. Ova politika posebno je nezgodna zbog činjenice da vam samo za prolazak kroz Ikeu treba praktički pola dana, te bi vlasnicima/kupcima itekako odgovaralo povesti ljubimca sa sobom, umjesto da žure kući (i u kraćoj kupovini potroše potencijalno manje novca, just sayin’).
Mnoga radna mjesta danas su pet friendly, te nije neuobičajeno doći na poslovni sastanak u nečiji ured i zateći macu kako sklupčana spava na kauču ili psa koji odmara u podnožju radnog stola. Znatan broj vlasnika ljubimaca koje poznajem koriste tu mogućnost, osjećajući se mirnije zbog činjenice da ljubimca nisu morali ostaviti osam sati samog kod kuće, što im pomaže i da se lakše usredotoče na svoje radne zadatke.
I dok uredi postaju pet friendly, mnogi stanovi iznajmljivača to nisu. Sjećam se kolike je muke s potragom imala Gabrijela zbog svojih dviju mačaka, Lemi i Peni. Prije nego je uspjela pronaći stan, naišla je na hrpu stanodavaca koji nisu htjeli ni čuti da iznajme stan osobi koja živi sa životinjama, premda je uvijek nudila platiti polog i ugovorom definirati plaćanje eventualne štete.
Odnos prema kućnim ljubimcima, ali i svim ostalim životinjama, mijenja se u skladu s promjenama u svijesti ljudi, koja se ne događa preko noći, već ustaljenim praksama i kroz edukaciju. „Čini mi se da pojedini ljudi doživljavaju kao osobnu uvredu što što imam psa. Smatraju kako psi narušavaju demografiju Hrvatske, te da ljudi poput mene troše ljubav i resurse na životinje umjesto na djecu. Sjećam se slučaja jednog prolaznika koji je dvjema curama i meni, dok su nam se psi zajedno igrali, rekao: “Cure moje, što će vam ti psi? Radije si djecu rodite.’“, ispričala je Mateja.
Međutim, i oni koji si rode djecu u velikom broju slučajeva odlučuju nabaviti kućnog ljubimca. Mnogi klinci upravo će se brigom o ljubimcu učiti odgovornosti, a inače ozbiljni poslovni ljudi po dolasku kući bacit će se na koljena da bi se izgrlili i izljubili s prijateljem koji ih željno čeka, često pritom sasvim nedolično tepajući i kreveljeći se.
Što da, primjerice, rade ljudi čija odavno odrasla djeca nikako da odluče uvaliti im unučad na brigu i igru (kao što je slučaj kod mojih roditelja)? Nabavit će ljubimca!
Što god tko o njima mislio, kućni ljubimci nastavit će svakodnevno uveseljavati brojne živote, u međuodnosu u kojemu su nekad ljubimci oni, a nekad smo mi ljubimci njima. U to se uvijek iznova uvjerim kad moj tata, u ponoć, šesti put tog dana izvodi Dextera u šetnju, pravdajući se: „A vidi ga kako me gleda tim okicama; tko bi mu odolio!“
