Gradsko kazalište „Zorin dom“ novu je programsku sezonu započelo 29. rujna premijerom jednog od najpoznatijih i posljednjih djela slavnoga Oscara Wildea (1854. – 1900.), „trivijalnom komedijom za ozbiljne ljude“ Važno je zvati se Ernest. Predstavu režijski potpisuje gost Mario Kovač, adaptaciju teksta i dramaturgiju Ana Prolić, a glumačku postavu čine članovi karlovačkog profesionalnog ansambla Vanja i Peđa Gvozdić, kao Algernon Moncrieff i John Worthing ili, u kroatiziranoj verziji, Otokar Mihanović i Ivan Generalić, Giulio Settimo u ulozi velečasnog Chasublea (Caruso), Katarina Strahinić kao Miss Prism (gđica Drakulić), Petra Cicvarić kao Cecily Cardew (gđica Dragica Karas) i Nino Pavleković u dvostrukoj ulozi sluge Marrimana i Lanea (Marka i Darka). Uloga čuvene Lady Bracknell (gđa Agneza Bošković) pripala je članici Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu Barbari Rocco, a njezine kćeri Gwendolen Fairfax (gđica Grozdana Bošković) osječkoj glumici Katarini Baban.
The Importance of Being Earnest komedija je zamjene identiteta i nesporazuma, satira brzog ritma i vajldovske magične igre riječi (sadržane već u naslovu – zvati se Earnest, to jest biti ozbiljan, iskren). Ona je ujedno i travestija rigidne viktorijanske Engleske koja je formu, društvena pravila i konvencije dovela do apsurda i paroksizma. (Samo usput budi rečeno, nomen est omen iliti ime je znak, pa stoga bezvremenski lik hrvatske proze i filma nosi ime Ernest, Ernest Fulir.)
U korektnim glumačkim izvedbama ovog na prvi pogled zabavnog, razigranog i prštavog, ali i vrlo zahtjevnog teksta, izdvaja se sjajni Pavleković, čija interpretacija sluge u svakom trenutku, u posturi, tonu i izrazu, sadrži finu ironiju i suptilni osobni stav. Jedini je glumac koji artificijelnost teksta niti u jednom trenutku nije prenio u svoju izvedbu. Pronaći pravu mjeru unutar Wildeovog manirizma stvarno je glumačko umijeće i talent.
Frivolnu Cecily Cardew (gđica Dragica Karas) u ležernoj, veseloj, živahnoj i prirodnoj igri odlično je utjelovila mlada P. Cicvarić.
Razočaranje predstavlja B. Rocco kao famozna Lady Bracknell (gđa Agneza Bošković), stup viktorijanskog društva iz čijih usta izlazi jedna od najpoznatijih rečenica ženskog lika u cjelokupnoj engleskoj književnosti: „A handbag!? (Oh, torba!?)“, u kojoj je sakriven sav sukus jednog sustava vrijednosti koji tako bezuvjetno i postojano počiva na slučajnostima kao što su podrijetlo, nasljeđe, klasa, seksualnost i ime; na konformizmu i čvrstim pravilima zajednice zatvorene u oklopu isključivosti, izvještačene rutine i lažnog morala. U interpretaciji B. Rocco u ovoj je izazovnoj i teškoj ulozi ostalo još dovoljno prostora za ironiju, cinizam i oholost pripadnika hladne, duhovite, bistre i nemoralne britanske (hrvatske) „više“ klase, te je u tom smislu Lady Bracknell ostala nedovoljno naglašena, profilirana i nedovoljno osobna pokretačica zbivanja.
S druge strane, redateljska adaptacija komedije “Važno je zvati se Ernest” vrlo je zahtjevan i prilično zeznut posao jer se Wildeov dramski tekst može interpretirati kao larpurlartistička, površna i uvijek duhovita konverzacijska igra, ali fenomenologija društva o kojem Wilde tako vispreno piše je višedimenzionalna, puno ozbiljnija i subverzivnija nego što se na prvi pogled može činiti. O posljedicama da se i ne govori. Njih je najbolje, uostalom, osjetio i sam autor koji je samo nekoliko mjeseci nakon praizvedbe Ernesta, zbog svoje seksualne orijentacije, završio u tamnici u Readingu i od toga se više nikada nije oporavio.
Pritom viktorijanska stvarnost u kojoj je forma, pristojnost i konvencija idealni paravan za uspon nemoralnih, pokvarenih, često i genijalnih mediokriteta – da se poslužimo wildeovskim paradoksom – sasvim jasno korespondira s hrvatskom sadašnjošću i njezinim establišmentom, pa je u Kovačevoj interpretaciji radnja izmještena iz viktorijanskog Londona i engleskog ladanja u karlovački građanski ili malograđanski salon i seosku sredinu Generalskog Stola. Imena su kroatizirana, te je rigidno, netolerantno i ugledno englesko društvo postalo rigidno, netolerantno i ugledno karlovačko društvo. Tako kroatizirajući toponime i likove Kovač uspostavlja vezu između različitih vremena i ljudi u istoznačnom misaonom i društveno-vrijednosnom okviru i pritom komičnim dosjetkama, poput one da u Karlovcu lijeva strana ulice nije u modi jer Karlovac živi udesno; ili pak razotkrivajućih verbalnih lapsusa vatikanskog svećenika ugodno ili previše ugodno smještenog u seosku idilu, aludira na vjersku, političku i moralnu hipokriziju. Takav pristup kod šire publike uvijek nailazi na odobravanje i dugotrajni aplauz, kojim je uostalom završila i karlovačka premijera.
Ipak se čini da je takvom vrstom utemeljenja Wildeovog genijalnog teksta u stvarnosti, izostalo njegovo dublje i provokativnije čitanje. Odnos društvenog establišmenta i njegovih obrazaca ponašanja, i prava da se bude drugačiji (klasno, seksualno, intelektualno, vjerski…) u ovom trenutku kazalištu pruža više prostora za kritičku distancu spram društvenog i individualnog dr. Jekill/mr. Hyde poremećaja nego što se ono spremno s njim stvarno uhvatiti u koštac. Tako je i u ovom slučaju.
Stoga se u konačnici, ova bezazlena salonska igra, koja kroz komične zabune, intrige i konverzacije, na razini prepoznavanja, skeča i verbalne dosjetke korespondira sa stvarnošću, u potpunosti uklapa u repertoarnu politiku (pritom ne mislim na dječje predstave) koju „Zorin dom“ već duže vrijeme dosljedno njeguje, kako kroz vlastitu tako i kroz gostujuću produkciju.
Karlovačko gradsko kazalište na taj je način vratilo Karlovčane u kazalište, stvorilo zadovoljnu i nasmijanu publiku i etabliralo se kao tip teatra u kojem izostaje dramska napetost koja bi se na bilo koji način činila uznemirujuća i provokativna.
U tom kontekstu ni predstava Važno je zvati se ….., nije iznevjerila očekivanja.
