Politika na traci: Val

Profesor Rainer Wenger zapravo nikad nije želio učenicima pričati o autokraciji. On je roker, anarhist, u mladosti je skvotirao, na demonstracijama se sukobljavao s policijom. Ali ravnateljica škole odlučila je da će baš on pričati učenicima o autokraciji i ne može birati temu. No može izabrati način poučavanja. Umjesto zamornih i dosadnih predavanja,  odluči učenicima priuštiti jedan tjedan autokracije u praksi

Autor: Dražen Cukina

Vjerojatno najpoznatiji psihološki eksperiment o ljudskom ponašanju je zatvorski pokus proveden 1971. godine na Sveučilištu Stanford. Profesor Phillip Zimbardo nakon psihološkog testiranja izabrao je za sudjelovanje u pokusu ukupno dvadeset i jednog muškog studenta. Odabrani su samo psihički i emotivno stabilni studenti sa zdravim stavom prema zakonu. Podijelio ih je u dvije grupe, zatvorenike i čuvare, a cilj pokusa bio je ispitati mogu li u određenim okolnostima pristojni i racionalni ljudi osloboditi svoju sadističku stranu. Pokus je trebao trajati dva tjedna, no prekinut je već u šestom danu, jer su se događaji oteli kontroli, a životi onih koji su glumili zatvorenike postali su ozbiljno ugroženi. O tom događaju snimljeno je više dokumentarnih, te nekoliko igranih filmova, od kojih je najpoznatiji njemački Das Experiment.

Manje je poznato da je eksperiment sličnog tipa proveden čak i prije zatvorskog pokusa nad srednjoškolcima u kalifornijskom Palo Altu 1967. godine. Profesor Ron Jones imao je problema objasniti učenicima kako su Nijemci tako olako mogli prihvatiti nacizam i podržavati ga. Odlučio je provesti socijalni eksperiment nazvan The Third Wave (Treći val). U trajanju od pet dana kroz seriju postupaka od kojih je svaki bio sve autoritarniji, htio je studentima demonstrirati pokret „koji će eliminirati demokraciju“. Sve se odvijalo pod motom „Snaga kroz disciplinu, snaga kroz zajedništvo, snaga kroz akciju, snaga kroz ponos.“ Pokus mu se oteo kontroli i narastao preko svakih granica, te ga je morao okončati detaljno objašnjavajući učenicima u čemu su sudjelovali i što su krivo uradili pri pojavi diktature.

Nadahnut tim pokusom Todd Strasser napisao je roman prema kojem je njemački redatelj Dennis Gansel snimio film Val (Die Welle). Premda su roman i film inspirirani stvarnim američkim pokusom i imaju dosta sličnosti sa stvarnošću, radi se o fikciji koja se u detaljima razlikuje od stvarnog eksperimenta, ponajprije u završetku koji je u filmskoj verziji znatno drastičniji od stvarnog kraja pokusa.

Film je snimljen 2008. godine, a u isto vrijeme događa se i radnja filma. Prisjetimo se, kriza je tek počinjala, svijet je bio stabilno mjesto, euro je ušao u šestu godinu postojanja i imao je svijetlu budućnost, izbjeglice u Europi bile su prije iznimka nego pravilo, a neonacisti, koje nitko nije uzimao za ozbiljno, su marginalna skupina koja nema ni najmanje šanse ući u njemački parlament.

Može li u takvom okruženju zaživjeti autokracija, diktatura? Naravno da ne, kažu učenici revoltirani što će opet biti bombardirani pričama o Trećem Reichu. Profesor Rainer Wenger zapravo nikad nije želio učenicima pričati o autokraciji. On je roker, anarhist, u mladosti je skvotirao, na demonstracijama se sukobljavao s policijom. Ali ravnateljica škole odlučila je da će baš on pričati učenicima o autokraciji i ne može birati temu. No može izabrati način poučavanja. Umjesto zamornih i dosadnih predavanja,  odluči učenicima priuštiti jedan tjedan autokracije u praksi.

Za početak, svi ga moraju oslovljavati s g. Wenger – a do tada su ga zvali jednostavno Rainer. Ne smiju govoriti dok im ne da odobrenje i obavezno moraju ustati kad govore. Prvih pet minuta im je muka od te discipline, ali vrlo brzo usvajaju nova pravila ponašanja, te će mnogi od njih doma kasnije ispričati kako su imali super dan u školi.
Drugi dan slijede nova pravila. Sat će započeti tjelovježbom koju završavaju snažnim toptanjem nogama o pod – ispod njih je razred koji prakticira anarhiju i to će anarhistima zorno demostrirati snagu zajedništva. Takvo zajedničko stupanje može srušiti most, tumači im profesor, jer zajedništvo je moć. Napravio je i drugačiji raspored sjedenja da razbije grupe formirane među učenicima. Udružio je dobre s lošim đacima kako bi oni dobri pozitivno utjecali na one loše. A smijemo li onda prepisivati, upitao je jedan učenik. „Naravno“, kaže profesor, „dozvoljeno je sve što može doprinijeti boljitku zajednice.“ Đaci su presretni.

Ali to nije sve. Kako bi se i vizuelno razlikovali od drugih, svi će nositi neku vrstu uniforme. Ništa militantno, tek bijela košulja, traperice i tenisice. Osim toga, to poništava i socijalne razlike među djecom. Učenici i to prihvaćaju bez pogovora, zapravo, oduševljeni su idejom.

Svi osim jedne učenice. Karo se snažno protivi svemu što im profesor govori, prepisivanju i uniformama. U zajedništvu ne vidi onu snagu koju osjećaju svi ostali učenici u razredu, već tu vrst identifikacije s grupom doživljava kao gubitak dijela vlastite osobnosti. Ali pokus je već otišao predaleko i nitko više ne prihvaća njene riječi. Dečko s kojim hoda distancira se od nje, jer bi zajednica krivo mogla protumačiti, ako bi je podržao. A kad Karo sutra na nastavu dođe u crvenoj majici, jedina u razredu, njena pozicija postaje još složenija – odjednom, nitko ju više ne doživljava, ni učenici ni profesor. Sama činjenica što ne nosi bijelu košulju dovoljna je da ju cijeli razred počne promatrati s prezirom ili barem ignorirati.

U srijedu, autoritarna grupa shvaća da uniforma i set pravila nisu dovoljni, treba im neko upečatljivo ime. Premda prakticiraju autokraciju, ime izabiru demokratskom metodom, glasanjem – i to je jedini ostatak demokracije u razredu. Izabrali su ime Val. Kako bi ime zaživjelo, treba ga promovirati. Jedan učenik napravio je web stranicu, drugi je dizajnirao simbol – stilizirani moćni val žarko crvene boje. A treći je osmislio specifičan ritualni pozdrav kojim započinje i završava svako njihovo druženje.

I sad stvari počinju izmicati kontroli. U želji da svoju autoritarnu grupu predstave svijetu, iscrtavaju znak Vala gdje god stignu, pritom ne zazirući niti od sukoba s policijom. Iz kazališne grupe izbacuju Karo jer ona uporno odbija biti uniformirana i pozdravljati njihovim pozdravom. Na obližnji skateboard poligon smiju ući samo članovi Vala. Strategija je upalila – umjesto da se ostali učenici pobune protiv takvog nasilja, bespogovorno pristupaju Valu.
A to je tek mali dio onog što će se dogoditi u četvrtak, petak i subotu. Premda je od početka jasno da će stvari eskalirati, gledatelj je potpuno nepripremljen za sve što će se dogoditi u zadnja tri dana. Svi se mijenjaju pod utjecajem pokusa. Na početku filma upoznajemo nekolicinu učenika prije početka Vala, a do kraja Vala nitko neće ostati isti. Primjerice, prije Vala, jedan dječak na probi kazališnog komada odbija govoriti replike koje su mu glupe i izmišlja svoje. Ali kad mu par dana kasnije redatelj komada, također valovac, naredi da se uozbilji, dečko bez problema izgovara replike koje su mu se gadile još pred koji dan.

Promijenit će se i profesor. Na samom početku filma nedvosmisleno smo vidjeli da je njegov život sušta suprotnost svemu autoritarnom. No kad se Val zakotrlja, preplavit će i njega. Uživio se malo previše u svoju ulogu pa počinje trpjeti njegov brak. Oženjen je za profesoricu u istoj školi koja sa strane promatra eksperiment i govori mu da je otišao predaleko, što on, kao vođa Vala, agresivno ne prihvaća.

Prisjetimo se još jednom, događaji u filmu zbivaju se 2008. godine. Mogu li ljudi u pristojno uređenoj stabilnoj državi u predkrizno vrijeme prigrliti i poticati autoritarni režim? Ovaj film nudi zastrašujući odgovor na to pitanje. Opojna zavodljivost i manipulativnost autokracije, način na koji diktatura može u početku pojednostavniti život svima koji puštaju druge da misle i odlučuju za njih, u ovom je filmu bespoštedno ogoljena do krajnjih granica. Redatelj Gansel nakon filma izjavio je da više nikad neće snimiti film o nacizmu jer je u ovom filmu rekao sve što je imao o toj temi. S punim pravom – kad pogledate Val, više vam uopće neće biti čudno što je u današnjoj Njemačkoj ksenofobna desničarska stranka na izborima dobila još do nedavno nemoguće velik broj glasova. Još je strašnija spoznaja da ne postoji pouzdano cjepivo protiv podmuklih čari nacizma, bez obzira na obrazovanje, naciju, blagostanje ili društveni položaj – nacizam se može dogoditi bilo gdje na svijetu, dovoljno je samo malo popuštanja i trenutak lakomislenosti.

Rad Akriviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest