Podupiratelj Hrvatske demokratske zajednice sam postao nekako slično kako sam i svojevremeno bio „komunjara“ iako, naravno, nisam bio među članovima slavne Komunističke partije Jugoslavije/Saveza komunista Jugoslavije. Najprije su na meni trenirali strogoću, jer sam se šalio s njihovom neozbiljnom društveno-političkom praksom, onda sam se našao u prilici ili neprilici da zajedno s nekim od tih razočaranih članova SKJ glumim nekog trezvenog (čuj mene pa trezvenog!) opozicionara, antiratnog aktivista i zagovaratelja zaštite ljudskih prava, na osnovu čega sam dobio dugotrajnu kvalifikaciju jugonostalgičara, komunjare, pripadnika nesimpatične manjine, nacionalno nekompetentnog člana zajednice i slično. Ali to je, valjda, iza nas. I nekako sam si mislio da će po sličnom obrascu, jer su onaj prethodni i ovaj sistem dosta kompatibilni kad je riječ o političkoj praksi, doći vrijeme da postanem hadezeovac. I, eto, dogodilo se.
Naravno, najprije su na meni trenirali strogoću, malo me zatvarali, pomagali da se predugo ne zadržim na nekom poslu, zivkali telefonom u kasnije sate, manipulirali s glasačkim listićima političke ekipe koju sam vodio i tako to. A onda su se stvari počele mijenjati.
Najprije sam se, ničim posebno izazvan ili pozvan, našao u ulozi jedine osobe koja je u Karlovcu nešto napisala povodom smrti istaknutog člana HDZ-a Branka Vukelića koji je kraj svog relativno kratkog života dočekao kao nerado viđen član u vlastitoj stranci, jer se dogodio jedan od mnogobrojnih političkih „prevrata“ u toj velikoj konglomeraciji političkih aktera i interesa prilikom kojeg su kormilo preuzeli novi „kormilari“, koje je baš pokojni Vukelić doveo u HDZ i pomogao im da dobiju dobru startnu poziciju. Zato su valjda i proveli lokalnu kadrovsku „devukelićizaciju“. Već tad sam se malo zabrinuo, ali ja i Branko smo tako dobro oponirali jedan drugom u Gradskom vijeću da sam smatrao svojom obavezom s nekoliko redaka odužiti se jednom nesumnjivo agilnom i borbenom političkom akteru s karlovačkog područja koji je otišao dosta visoko i ostavio trag u zajednici.
Moja transformacija u hadezeovca nastavila se, naravno, samo simbolički, kroz druženje sa članovima HDZ-a na poslu. Kako je HDZ – što god to danas značilo – politički i dalje dominantna struja na karlovačkom području, pa su i u institucijama kroz koje sam „šetao“ najbrojniji članovi HDZ-a, shvatio sam da ipak svi članovi HDZ-a nisu isti i da među njima ima podosta onih koji su nezadovoljni svojim tretmanom, statusom, političkim liderima koji ih predstavljaju, „njihovim“ šefovima koji ih tretiraju gotovo kao mene, nesvrstanog „sirotana“ kojeg s vremena na vrijeme kažnjavaju, jer sam pozvan kao gost na radio, nešto sam napisao kao predsjednik minorne udruge ili sam „pukao“ od muke, jer su neki zaboravili što je to najobičnija radna i opća kultura i poštovanje.
Kako sam sažaljiv tip i gotovo uvijek se nađem na strani onih koji slabije stoje, tako sam se odjednom našao i na strani dijela članova HDZ-a (kad nema drugih manjina!) kojima njihov partijski kolega u ulozi šefa ne dozvoljava odlazak na seminare, prijeti otkazom, smanjivanjem plaće zbog malog kašnjenja na posao ili traženjem razgovora s višim partijskim šefovima, i još dosta toga, dok istovremeno njegovi najbliži suradnici koji nisu, barem formalno, članovi HDZ-a, (navodno samo pjevaju na važnim stranačkim skupovima) dobivaju nagradna službena putovanja, dolaze na posao kad im je volja, izlaze na produžene pauze i tako to. Da čovjek ne povjeruje. Našao sam se, dakle, u vrlo neobičnoj poziciji da članove HDZ-a tješim da neće ostati bez posla, da će sve to prije mene zadesiti, da će ta tragikomedija jednom izaći na vidjelo kad netko konačno odluči saznati što se doista događa među nama, neželjenim i nesretnim članovima HDZ-a, s kojima sam se, eto, i sam iskreno identificirao.
Stvari su se posebno zakomplicirale s tim mojim identificiranjem i uključivanjem u redove nesretnih članova HDZ-a prilikom zadnjeg događaja, o kojem je nešto iscurilo i u javnost, kada sam poput pravog pravcatog Don Quijota obavijestio predstavnike medija da se, zajedno s nekoliko dugogodišnjih članova HDZ-a, osjećam poniženim jer smo diskvalificirani ili kvalificirani kao „neodabrani“ da sjednemo na sastanak s prvim županijskim hadezeovcem i njegovim suradnicima koji nam je bio, što je najbolje, i najavljen. Dok su sastanak ponovno režirali i organizirali oni već spomenuti pjevači kojima se šef potpuno priklonio do te mjere da na kolegiju kolegicu iz stranke žestoko kritizira zašto se odlazila žaliti u centralu. Ta moja gesta – izjava medijima zbog koje sam zaradio još jednu opomenu – toliko je dirnula kolegicu koja me godinama tretirala kao nekoga sumnjivog opozicijskog i vjerojatno antihrvatskog „šufta“, da mi se ispričala što je prema meni imala predrasude rekavši da sad bolje razumije o čemu se kod mene radi. A radilo se u pravilu o onome zbog čega sam i napisao ovaj tekst. Svaki put kad upozorite na problem ljudi koji se nađu u nezavidnom položaju, a u ovom slučaju, vjerovali ili ne, to su i dugogodišnji članovi HDZ-a, koje nitko neće saslušati, utješiti, pokušati saznati o čemu se zapravo radi, dobijete etiketu člana ili zagovaratelja te „neželjene“ grupe ili organizacije iako ste samo pokušali dati do znanja da problem ima više dimenzija i treba ga sagledati na kompleksniji način.
Kako je neko moje prirodno stanje biti na strani slabijih – valjda sam onog Don Quijota čitao u pogrešno vrijeme – imam osjećaj da sam i sam postao nezadovoljni HDZ-ovac i već sam zabrinut da mi ne ponude iskaznicu i neko rukovodeće mjesto. Ali ne brinite, to se neće dogoditi, jer kad su mene počeli zvati „komunjara“, ta se ekipa već debelo rasula. Ne smijem ni pomisliti što bi to trebalo značiti u slučaju da mi prilijepe etiketu HDZ-ovca?
