Na početku šeste sezone serije Girls, Hannah sjedi na plaži u društvu instruktora surfanja, s kojim se, dakako, radije zbarila nego naučila surfati. U surf kampu ionako se našla samo zato što su urednice njenog portala znale da će Hannah itekako mrziti sve ostale polaznice, sredovječne mame bogatašice, podvrgnute bezbrojnim uštrcavanjem botoxa i filanjima filerima, te će svoj hejt upakirati u još jedan pitki, britki i čitani tekst.
Nakon napaljene noći, Hannah i instruktor provedu zajedno i sasvim zgodan dan u prirodi, koji naposljetku ispraćaju na pješčanoj plaži, promatrajući kako se sunce na zalasku utapa u oceanu. Hannah povjeri instruktoru da je iznenađena koliko je zapravo uživala u njihovom druženju, usprkos tome što je bila spremna mrziti čitav dan u kojem se muva uz ocean koji čudno vonja, promatra sportove na vodi i pijesak joj ulazi u vaginu. Instruktor joj na to, sjedeći kao Buda na lotosovom listu, staloženo odgovara: „Ali, toliko je lakše voljeti, nego mrziti, ne misliš li tako?“
Mršteći se, Hannah mu odgovara da svi njeni prijatelji u New Yorku sebe definiraju prema onome što mrze, i da, kad bolje razmisli, uopće ne zna što zapravo vole. Surfer/instruktor joj baci pogled ispod uvojka svoje kose i kaže: “Hate takes energy. Love gives vibes.“ Hannah ga pogleda, uz tračak smješka: „Yeah. Love does give vibes.“
Hejt doista uzima energiju, a ljubav stvarno daje, rekao bi Jura Stublić, „dobre vibracije“ – usprkos tome ljudi vole mrziti često i više no voljeti, nepodnošljiva je lakoća hejtanja, moglo bi se kontrirati Hanninom instruktoru. Tko bi nas krivio za tu zbrku, kad obje emocije draškaju ista područja u našem mozgu? Putamen i insula dijele skrbništvo nad našim emocionalnim stanjem, pokazali su skenovi moždane aktivnosti, uviđajući koliko smo već na biološkoj razini svog postojanja izmučeni raznim kontradiktornostima. Kao Joker u ‘Full Metal Jacket’ koji nosi peace simbol na uniformi, a na kacigi mu piše Born to Kill. Svi hejtamo, pa makar hejtali hejtere.
Ima nešto ugodno u osjećaju mazohizma koji nastupi prilikom uranjanja u ono što nazivaju „lavinom reakcija na društvenim mrežama“. Iz potrebe za senzacionalizmom, za kurenjem vatre, čačkanjem mečke, kako god – nastaje nova podvrsta autora tekstova koji se specijaliziraju za klikbejt naslove kako bi doveli što više čitatelja na portale. A gdje ćeš boljeg klikbejta od hejta? I dok analitike revno bilježe sve veći i veći promet na portalima, vlasnici mogu zadovoljno trljati ruke.
Evo jednog naslova koji je „zapalio društvene mreže“: ‘Lucija Lugomer odjenula topić koji se ne usuđuju nositi mnoge mršavice i pokazala trbuh’. L. Lugomer je plus size manekenka koja bi si, da smršavi, izbila kruh iz ruku. Kampanje ‘stvarne ljepote’, kako nas je učio Dove u svojim reklamama, vani nisu ništa novo, a L. Lugomer je iskoristila trend i kapitalizirala svoj višak kilograma. Time, dakako, provocira široke mase, pa se u komentarima na njen izgled može pronaći krasnih psovki, uvreda, i dušebrižništva. A ona, umjesto da te iste komentare pažljivo čita, korisne savjete trolova zapiše u notes i udovolji im tako što će biti dobra, poslušna djevojčica koja radi što joj se kaže i napokon smršavi; ona se slatko smije, radi svoj posao, skuplja honorare i sretno postoji, hejterima usprkos. Iskušali su hejteri zatim novi pristup, pa hinili zabrinutost za Lucijino zdravlje, ali i za ćudoređe mladih generacija koje se, kako je poznato, vole ugledati na influenserke, a nema goreg nego da se ugledaju na debelu influenserku, pa možda pomisle da je OK biti debela, otkantati mjesečevu dijetu i ne kupiti antuicelulitnu kremu za tristo kuna. Lenu Dunham, koja u seriji Girls tumači gore spomenutu Hannah, trolovi bi zasuli nevjerojatnom količinom uvreda nakon što se u gotovo svakoj epizodi serije ili skinula potpuno gola, ili samo nehajno izbacila trbuh, sise i tetovirane ruke. Ako u plejadi influenserki umjesto sestara Jenner djevojke odaberu L. Dunham kao uzor, ili makar L. Lugomer, usudila bih se reći da uopće nisu loše tržile.
Idući hejt magnet: ‘Mate Rimac kod Aleksandra Stankovića: Ne radim samo kad spavam ili kenjam’. Rimac je kontroverzan lik ne samo zbog etiketa lovaša, vizionara i predanog poduzetnika koji, reče dosljedan brendu i tim istim etiketama, ne radi samo kad spava ili kenja. Čovjek je to koji proizvodi bicikle i aute. Recimo još da su električni. Nekome tko pojma nema o automobilima, a kamoli električnim ili letećim, sasvim je svejedno o kakvim tehničkim specifikacijama, inovacijama i budućnosti proizvodnje priča Rimac. U žiži zanimanja su brojke – koliko ljudi Rimac zapošljava, kolike su im plaće, otkud mu lova za pokretanje proizvodnje. U komentarima na tekst objavljen po završetku emisije, ljudi se pitaju jel’ istina da mu je lovu dao tata. A otkud novci tati, zamišljeno gledaju u ekran. Kaže Rimac da je otac bio prvo na njemačkim bauštelama, potom poduzetnik, da je sve časno stekao, da je suđen, al’ ne i osuđen, te da stoji uz oca.
Hejtovi kreću i zatim se granaju u nekoliko smjerova. Prva struja hejta hejtere Rimca, one koji ga prozivaju zbog slučaja Tatine Pare, pa kažu nešto poput: „Koliko jebenih hejtera. Da mu stari i je zamračio neku lovu, a vjerojatno nije, rekao bih samo, šteta što nije više, jer ju je sin itekako dobro uložio. To je Hrvatska, našoj rulji su svi uspješni i bogati jednaki, bili sposobni i vrijedni ili lopovi.“ Komentar je, inače, dobio najviše lajkova, njih 122, od ostalih čitatelja. Svidjela se ljudima ideja da se zamračena lova može okupati sunčevom svjetlošću i zasjati zlatnim sjajem. Nitko nije napisao u komentarima nešto tipa „neka institucije rade svoj posao“ ili „svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno“, jer bi napisano bilo proglašeno floskulom, a onaj koji je to napisao prozvan trolom, mučkim provokatorom ili jednostavno – glupanom.
Struje hejta u komentarima na Rimca zatim konfuzno idu svuda: Ivica Todorić, Nenad Bakić, hipsteri, neoliberalni kapitalizam, uhljebi, zlatna mladež. Čuje se potom jedan tužan glas da nije ni čudo da je Hrvatima teško, kad se u komentarima tako glože i pričaju ružno o tuđem uspjehu. Učas mu stiže odgovor kako nije riječ o hrvatskom jalu, već autora smeta da se obmanjuje javnost pošto on zna da Rimac nije poštenim načinom došao do para. Stiže primjedba lika koji izražava slaganje s prethodnikom, te komentira da nije u redu da Rimac o poticajima u iznosu od 850 tisuća i 250 tisuća eura priča tako nonšalantno, jer to pokazuje da ne cijeni pare. Priključuje se novi komentator koji se s njim slaže, jer Rimac, veli, pripada zlatnoj mladeži, a takvi pare ne cijene. I konačno, za kraj jedan poentira izjavom: „Ovaj mladić mi je strašno pao u očima kad je na kraju emisije rekao da ne jede meso“. Eto, čovjek je sve otrpio, slušao o pogonskim sustavima, baterijama, serijama i prototipovima, bio prisiljen u mislima vizualizirati Rimca dok kenja, ali kad je ovaj rekao da meso neće da jede, tu je skroz odlijepio. Lista je duga, na trenutke zabavna, a generalno tužna i mučna. Sav taj hejt dolazi iz mračnih kutaka povrijeđenosti, nesigurnosti, nemoći, beznađa i straha. Sva gorčina i srdžba upućena tom pojedincu Rimcu, odražava koliko je loše, brate, loše. Kandžija to dobro primjećuje u ‘Mali Mržnja’ – ‘Mrzi budućnost, jer misli da je nema / Isto bez posla, štela, sve poput njega / sve zbog njega i ne zna šta da radi / da l’ da opljačka banku ili učlani se u stranku / ili i dalje samo sluša domoljubne pjesme i cajku / i svima redom, svima jebe majku.’
Makar se voljeli inspirirati pozitivnim pričama u moru žabokrečine, ne treba se čuditi što će čestitke na uspjehu popratiti skepsa, podsmijeh i cinični komentari. Talent, rad i izvrsnost lansirali bi pojedinca uzlaznom putanjom i u društvu koje prosperira; ali bi mu tad start bio lakši, ruku pruženih u pomoć bilo bi više, ne bi nedostajalo znanja i stručnjaka za razvoj, ne bi stršao kao dalekovod u kukuruzištu. Kad je suradnja postala uvredom, kad je zaključeno da je pojedinac vrijedan samo ako sve izgura sam; i to ne samo ako mu nitko ne pomaže, već ako mu se sa svih strana odmaže, komplicira, predbacuje i zavidi? Postoji li klasa uspješnih pojedinaca koji rade, kenjaju i spavaju, pa kenjaju, spavaju i rade posve odvojeni od onih koji im u komentarima zavide, spočitavaju ili aplaudiraju na njihovom uspjehu? Žive li oni uopće istoj državi, tiču li se išta jedni drugih, dijele li nešto više od vremenske zone i stope PDV-a koji plate prilikom kupnje toalet papira?
I nastavlja se samo – dok jedni uspijevaju, drugi ih hejtaju. I premda će se, načelno, možda složiti da se treba veseliti tuđem uspjehu, stvarno teško zapljeskati kad u rukama držiš plastične boce.
