Vrlina i tehnika – problem temeljne političke dvojbe

Od presudne je pak važnosti razabrati konkretnu prirodu političkog reda i kaosa pred nama, realne političke tendencije, mogućnosti i alternative. Poučeni klasičnom logikom vrline tehniku suočavati sa svrhama koje služi, kako bismo si otvorili mogućnost usmjeravanja kritičke oštrice prema vrlini. Ne pitati vrlinu zašto je, nego i zašto nije. Ali i dalje, o smislu toga što je i nije u širim, konkretnim političkim i povijesnim okvirima, te, na koncu, o koristi i šteti u odnosu na specifične političke probleme na dnevnom redu

Autor: Pero Jerkić

Spor vrline i tehnike oko tajne političkog uspjeha postoji od kada je svijeta i vijeka. Radi se o jednoj od temeljih političkih dilema. U srži motivacije političkog aktera u pravilu imamo čin svrstavanja uz jednu od sukobljenih strana. U nastavku ću razabrati ključne momente dotičnog sukoba, ali i ukazati na potrebu njegova nadilaženja u svrhu uspješnog rješavanja aktualnih političkih problema.

Oni željni znanja, s interesom za praktičnu sferu ljudske egzistencije, uvijek su si postavljali pitanja o razlozima uspjeha i moći jednih, a slabosti i nestanka drugih političkih cjelina. Slavna klasična filozofska tradicija, nasuprot banalnim, zdravorazumskim objašnjenjima, tajnu je političkog uspjeha vidjela u njihovim vrlinama. Klasična filozofija vrline određuje u odnosu na specifične svrhe koje realiziraju. Poznat je primjer obrezivanja vinograda. Dobro je grožđe plod kontrole rasta lozovog pruća. Bez obzirnosti u obrezivanju osjetljiva biljka teško bi preživjela takvu ljudsku intervenciju. Kada bi svojstva potrebna za lako i precizno obrezivanje loze nazvali vrlinom finog rezanja – zanemarivši na čas ono inače nezanemarivo, to da je vrlina svojstvo aktera, a ne osobina pasivnog objekta, koji se pokreće tek po vanjskom utjecaju – vrlo bismo lako zaključili koji je od alata ispunjeniji dotičnom – oštar nožić ili tupa sjekira. Kada bi se, pak, umjesto vinu radovali vatri, sjekira bi mnogo lakše vinograd pretvorila u drvo za ogrijev. Njene bi vrline bile na cijeni. Svrha je tako tajna svake vrline. Ostvarena svrha materijal je, pak, resurs s potencijalom ostvarenja one više. Obrezivanje je tu zbog grožđa, koje je tu zbog vina, koje je tu zbog čovjeka koji ga pije. Vinogradarstvo, podrumarstvo i umijeće uživanja bitno su različita umijeća, koja ovise o bitno različitim vrlinama. No svi su spregnuti u, te ovise o najvišoj svrsi koja ih osmišljava. Dobro je poznata logika klasične filozofije. Po njoj je ono najviše po dignitetu, o kojem sve ovisi, poslijednje po slijedu.  U okvirima klasične filozofije stoga se pitanje u kakvim to vrlinama leži tajna uspjeha i moći ljudskih zajednica, postavlja nerazdvojno od pitanja kakav to uspjeh i moć ljudske zajednice mora biti da bi se ostvarile svrhe zbog kojih jesu i, također, kakve su to najviše ljudske svrhe zbog kojih sve je i treba da bude. Prvo pitanje pitanje je umijeća, te spada u najniži, tehnički rang. Drugo pitanje bitno je političko i spada u višu, praktičnu sferu. Treće je pak pitanje sasvim filozofsko, te je najviše po dignitetu i važnosti. Svi prijepori političkog mišljenja, na ovaj se ili onaj način, svode na dotična tri pitanja. Odgovori na pitanja i odnos među njima svakako se mogu bitno razlikovati od onoga klasičnih autoriteta. I među njima, uostalom, postoje značajne razlike. Dobro su poznata neslaganja među shvaćanjima Platona i Aristotela.

Platon će reći kako bez ostvarenja vrhovne svrhe, znanja, i ustoličenja iste na tron političke moći nema i ne može biti sretne i uspješne zajednice. Bez ostvarenja tih uvjeta nisu ugrožene samo vrhovne svrhe ljudske egzistencije, već se i niže svrhe, političke i lične, nalaze u stalnoj opasnosti. U odsustvu vladavine vrhovne, u biti jedine, vrline, mudrosti, ljudsko je bivstvovanje osuđeno na nesreću i propast. Znajući kako je realizacija takvih, nužnih preduvijeta funkcionalne zajednice nemoguća, Platon politiku promatra bitno pesimistički, ali nipošto utopistički ili idealistički u nekakvom zdravorazumskom smislu, kako se često pretpostavlja u površnim raspravama o Platonu. Aristotel će na problem gledati nešto drugačije. Kritikom radikalnog, sokratovskog poistovjećenja znanja i vrline – kritikom proglašavanja znanja jedinom vrlinom, svih vrlina oblicima znanja, apsolutno ovisnim o najvišem znanju – dati će djelomičnu autonomiju i dignitet političkoj sferi. Politički život (klasična tradicija ne radi bitnu razliku između političkog i društvenog), kao i vrline koje ga održavaju i razvijaju, nije tu jedino zbog neke izvanjske svrhe. Viša svrha političke zajednice djelomočno se nalazi u njoj samoj. Ona se može uzeti i samosvrhovitom, a njena suština je sloboda i ostvarenje jedinke kao bića slobode kroz političku zajednicu. Aristotelovo uzdizanje politike i praktičnih svrha u odnosu na Platona ima, doduše, svoju mračnu stranu. Uzdizanje praktične svrhe političke slobode u dignitetu ne znači i zahtjev da svi budu slobodni. Upravo suprotno – njime se govori kako oni koji su u stanju da budu slobodni, da si osiguraju egzistenciju i tako izađu iz carstva nužnosti, oni jaki i uspješni u realiziranu nižih, praktičnih i tehničkih svrha kao alata potčinjavanja, otvaraju mogućnost slobodne egzistencije u zajednici slobodnih građana. Aristotelovo uzdizanje digniteta praktično političkih svrha moglo bi se, između ostalog, promatrati kao svojevrsnu ideologiju robovlasničkog društva (1).  Ipak, sasvim je jasno kako, bez obzira na različite naglaske i specifičnosti, Aristotel u bitnom ostaje u suglasnosti s klasičnom, od Platona postavljenom, hijerarhijom vrlina. Mudrost kao vrlina i znanje kao njen plod i dalje su na tronu. Praktične svrhe, slobodno učešće u upravljanju svojom sudbinom kroz politiku, svakako se uvažavaju, ali se u široj perspektivi ipak podređuju filozofiji, zbog koje u biti i jesu. Mudrosti i znanja nema bez filozofije, a filozofirati ne može ni rob ni radnik. Sloboda je, kao nužna sastavnica dobrog života, vrhovna praktično-politička svrha, ali je sa stanovišta ostvarenja najviših svrha tek materijal, goli potencijal i neophodan resurs. Kao što je gospodar oikosa uvjet slobodnog građanina, tako je slobodan građanin uvjet filozofa. Obilježja Platonove filozofije su stalna sumnja, pesimizam i uvjerenje o nemogućnosti društveno-političkog stabiliziranja svijeta, izvijesnosti, pa čak i nužnosti dekadencije. Aristotelova vizija sasvim je suprotna. Umjesto sumnje tu imamo spoznajni optimizam. Na mjesto spoznaje o bitnoj političkoj disfunkcionalnosti svijeta u kojem živimo, imamo viziju mogućnosti stabilnog i uređenog poretka. Vrhovno načelo konstitucije tog potretka, vladajuća hijerarhija vrlina, u bitnom je zajedničko obojici velikih klasičnih autoriteta.

Što nam preostaje ostavimo li po strani njihove razlike, a da je bitno za pitanje od kojeg smo krenuli? Ostaje nam uvjerenje o hijerarhiji svrha, koja se poklapa s hijerarhijom vrlina i oblika ljudske egzistencije. Pitanje o moći i uspjehu ljudske zajednice postavlja se na tri razine – onoj kako (tehnika), što (praksa) i zašto (teorija). Svako ograničavanje spoznaje na nižu razinu pada pred strogim sudom logosa. Pravorijek tog vrhovnog suda, doduše, ne vrijedi za svakoga. Onaj tko ga ne sluša, sud logosa niti ne osjeća. No, red svejedno vlada jer istina je jedna i postojana. Oni neskloni strogom i pravednom sudu razuma, sami se u izostanku vrhovne vrline izlažu okrutnom i nepredvidivom sudu nužde i slučaja. Nužda i slučaj pojavni su oblik poravnavanja računa, posljedice djela neutemeljenih na vrlini. Kako bi naš narod rekao – doš’o Vrag po svoje. Zdravom se razumu problem pokazuje kao neprestano trvenje trenutnog i dugoročnog interesa. Tajna uspjeha i moći zajednice tako se krije u vrlinama koje posjeduje, plod vrlina nižih po rangu materijal i potencijal realizacije viših s kojima stoje u skladnom odnosu. Djelovanje protivno primjerenoj vrlini unosi nesklad, nagriza i na koncu razara dobra proizašla realizacijom nižih svrha.

Takvim nam izlaganjem klasične hijerarhije vrlina, uz pohvalu mudrosti kao onoj vrhovnoj, pred oči dolazi i njena suprotnost, vječni dušmanin i sveprisutna alternativa. Relativistički egalitarizam svrha iz kojeg proizlazi svođenje vrline na puko umijeće, uzdizanje najnižeg oblika djelatnosti, tehnike, na tron vrhovništva. Nasuprot logici filozofa time se ukazuje logika sofista. Po njoj se stvar okreće naglavačke. Kakve su to najviše ljudske svrhe zbog kojih sve je i treba da bude? Odgovor na to pitanje je promjenjiv i sasvim subjektivan. Nešto kao objektivno najviša svrha ne postoji. Kakav to uspjeh i moć ljudske zajednice treba da bude kako bi se ostvarile svrhe po kojima jesu? Pošto se više svrhe ne daju razlučiti od ličnog ili kolektivnog hira uspjeh i moć zajednice potrebno je vrednovati s obzirom na uspjeh u realizaciji prolaznih prohtijeva, ma kakvi oni bili. U kakvim vrlinama leži tajna uspjeha i moći zajednice? U tehnici, kao sredstvu neophodnom za uspješnu realizaciju promjenjivih svrha koje si zajednica postavlja. Moć i uspjeh sofističke logike, kao i zajednice zasnovane na njenim principima, tako ovisi o moći tehnike.

Stoga se nadaje pitanje kakva je to tehnika koja predstavlja alternativu vrlini? Što je ona? Relativističkim ukidanjem hijerarhije svrha vrlina se svodi na umijeće. Vrijednost umijeća time se nipošto ne ukida. Ono se gura u prvi plan. Slično kao u filozofskoj logici vrijednost umijeća ovisi od rezultata koje postiže. Pošto taj rezultat, svrha koju realizira nema svoju stvarnu, unutarnju vrijednost, ni njegovo sredstvo ne može biti vrijedno u svojoj specifičnosti. Upravo se zbog toga vrijednost sredstva kao sredstva, apstraktno shvaćena instrumentalnost uzdiže na tron vrhovne vrijednosti. Filozofska kritika reći će kako time cijela sofistička konstrukcija pada pred sudom logosa, pošto se s jedne strane nastoji izjednačiti status svih svrha, dok se s druge strane, upravo zbog toga, instrumentalnost, čija je suština odsutnost svrhovitosti, uzdiže na status vrhovne svrhe. To bitno uporište filozofske kritike sofizma od manje je važnosti za tijek našeg izlaganja, pa ćemo ga se tek uzgredno spomenuti.

Ovdje nam je mnogo važnije razabrati kakva se to tehnika među tehnikama konkretno nadaje po sofističkoj logici kao tajna uspjeha i moći zajednice. Sa modernog gledišta, posebno proslavljenog u okviru marksizma, gotovo se spontano ističe istina o proizvodnoj tehnici i tehnologiji kao otkrivenoj tajni uspjeha. Takvo gledište bogato darovima koje nosi, ali i bremenito vlastitim problemima, potrebno je savjesno razmotriti za sebe. No kada bi za čas i pretpostavili njegovu neupitnost, to i dalje ne bi značilo kako je oblik tehnike koji s sofističkom logikom stavlja u prvi plan upravo taj. Koliko god se spomenuta istina u naše vrijeme činila neuptinom, toliko je ista bila nevjerojatna prije moderne eksplozije u razvoju proizvodnih snaga. Staro (2) sofističko viđenje tehnike, kao tajne uspjeha zajednice, prvenstveno je vezano za tehniku moći, mogućnost upravljanja ljudskim djelovanjem. Takvo određenje proizlazi iz dvije zdravorazumske pretpostavke.

Prva pretpostavka ona je o nepravdi kao uvjetu ispunjenja vlastitih prohtijeva. Poistovjetiti dobro sa pravednim, te tako postaviti moralne granice vlastitom hiru znači postaviti se na poziciju vrline. Uzeti neobuzdane želje kao jedini legitiman i/ili realan princip djelovanja znači odrediti nepravdu kao uvjet uvećanja vlastitog dobra. Pod nepravdom se tu misli na realizaciju vlastitog hira kroz potiranje tuđeg. Govoriti o pravdi i nepravdi u tom smislu je, jasno, besmisleno. U prvi plan stoga dolazi moć, kao mogućnost proizvođenja privole drugog na pokoravanje vlastitom hiru. Tehnika koja nam, bilo kao jedinkama, bilo kao zajednicama u tome pomaže, tehnika je moći.

Druga pretpostavka ona je o samodestruktivnosti zajednice zasnovane na takvim principima. Sofistička logika bila bi mrtvorođena kada ne bi imala odgovor na pitanje o uvjetima opstanka zajednice gladnih vukova. Odgovor je opet vrlo prost. Prikladnom tehnikom moći moguće je hirove i beskrajnu sebičnost članova zajednice organizirati kako bi učinkovitost u maksimizaciji istih bila osigurana. I to na dvije razine. Učinkovitom političkom manipulacijom gladne se vukove može odvratiti od međusobnog proždiranja, da bi se po tom od njih učinilo moćnu bandu u potrazi za ovcama. Ovce kojima se hrane gladni vuci to su što jesu zbog nedovoljno razvijene tehnike moći.

Konkretni oblici političke tehnike u tom smislu mogu biti vrlo raznovrsni. Od retorike na jednoj, do manipulacije ugodom i boli na drugoj strani. I kako je bogata filozofija u odgovaranju na svoja pitanja, tako se i sofistička logika (3) slavi raspredanjem o tome koja su to i kada učinkovita sredstva tehnike moći. Vječno popularna teza, beskrajno arogantna u svojoj naivnosti, kako moć čini pravo, sama po sebi ne daje odgovor što čini moć. Banalnu tezu kako moć čini pravo potrebno je upotpuniti prethodno izvedenom konstrukcijom o tehnici kao tajni moći, da bi ista imala ikakvog smisla.

Tajnu vječne popularnosti takvog gledišta bilo bi pogrešno vidjeti tek u predrasudama lijenomislećih i cinizmu bezdušne tiranije. Najdublju tajnu njegove privlačnosti potrebno je tražiti u promišljenim emancipatornim ideologijama čija je obično pratnja. Dvije su tipične ideološke reakcije društveno potlačenih i, uopće, političkih nezadovoljnika. Prva je proglašavanje dušmanina tiraninom koji se ogrešuje o prirodni zakon, Božju volju ili pravdu. Druga je proglašavanje principa pravde i zakona obmanom privilegiranih, a beskompromisno nametanje svojih prohtjeva neotuđivim pravom i jedinom istinom. Prva oslobođenje od opresije traži u višem autoritetu i vrijednostima. Druga do afirmacije svog interesa nastoji doći kroz anarhističko oslobađanje svih odgovornosti i obaveza.

Prvu, opciju ćemo, u svrhu površne jasnoće, nazvati konzervativnom. (4) Ona ima neke kritičke potencijale. Prozvati dušmanina zbog nepravde samo po sebi postavlja pitanje o pravednosti i legitimnosti vlastitog interesa. Konzervativna emancipatorna reakcija u stanju je usvojiti logiku klasične filozofije, kao i modernih prirodnopravnih teorija. Svoje najsavršenije uobličenje ona ipak nalazi u kršćanstvu. Autoritet kršćanstva proizlazi iz činjenice da ne traži ništa od moći kojoj se suprostavlja, istovremeno učvršćujući nadu u onostrano poravnavanje računa. Najveći praktični dokaz pravednosti vlastitog zahtjeva potpuno je odricanje od interesa i moći protiv koje se ustaje; konzekventno opovrgavanje vrijednosti zemaljskih dobara. Najveći dokaz moći i istine takvog stava pojava je čovjeka i Boga u jednoj osobi – Isus Krist. Vjerodostojnost Krista dokazana je na križu. Moć Krista dokazana je uskrsnućem. Vječni život i pravdu kršćanin kupuje patnjom i kreposnim podnošenjem nepravde. Činjenica da se sa takvim oblikom emancipacije daju pomiriti svakojaki oblici zemaljskog potčinjavanja sigurno je jedna od tajni uspjeha kršćanstva. No, ipak, pogrešno bi bilo olako osuditi kršćanstvo, i uopće konzervativnu emancipaciju ma kakva bila, s obzirom da se anarhistička, prevratnička alternativa u pravilu pokazuje mnogo opasnijom.

Sofistička logika potiranja vrijednosti vrline, uz afirmaciju neobuzdane tehnike moći kao vrhovnog načela svoju trajnu privlačnost najviše duguje ideološkoj primjenjivosti. Oni na poziciji društvene i političke moći, čiji interesi vladaju, takvo će stanje nastojati zaodijenuti legitimitetom. Stoga će dano stanje prikazati kao prirodno, pravedno i izraz Božje volje. Oni čiji interesi time bivaju žrtvovani, a neskloni kreposnom propitivanju legitimnosti postojećeg sa stanovišta stvarne pravde, prirode i volje Božje, sa stanovišta nekog ideala. u sofističkoj će logici pronaći svog najboljeg saveznika. U njoj će naći uvjerljivo teorijsko objašnjenje, iluziju da su u posjedu konačne istine, pa stoga i neophodan višak samopouzdanja i dostatnu motivaciju za prevratničko djelovanje u teoriji i praksi. U njoj će, također, naći i uputstvo za djelovanje, naputak po kojem će razvijati svoje sposobnosti i umijeća kako bi se uzdigli nad dušmaninom i praktično promijenili stanje sa kojim se iz ovog ili onog razloga ne mogu izmiriti.

Logika je sasvim jasna – svaka je vrijednost i svaki autoritet laž i sredstvo u rukama moćnika. Svaka je iskrena kritika u ime višeg ideala i vrline nerealna bajka, objektivno u službi opresije. Jedina je istina moć i tehnika moći. Svako je mišljenje i znanje potrebno promatrati kao tehniku manipulacije i sredstvo u rukama nekog interesa. Interesa shvaćenog kao proizvoljnog, subjektivnog hira ili, alternativno, nekakve objektivne, prirodne, sebične potrebe svojstvene svakom ljudskom biću.

Superiornost konzervativne reakcije nasuprot ovakvoj anarhističkoj (5) proizlazi iz sljedećeg. Konzervativna reakcija uistinu može služiti kao ideologija i oblik tehnike moći onih privilegiranih. No ona u sebi sadrži i neotuđiv kritički potencijal; u njenom se prisustvu legitimitet interesa i praksa uvijek mora dokazivati. Samo korištenje konzervativne reakcije kao ideologije za sobom povlači određenu razinu ograničenja neobuzdane samovolje silnika, i u tom smislu svojom primjenom praktično dokazuje vlastite pretpostavke – kako sva sila društvenih i političkih odnosa ne mogu biti svedeni isključivo na odnos moći i tehniku potčinjavanja. Anarhistička reakcija, pak, uvijek je i nužno ideologija i oblik tehnike moći, kao što po svojoj konzekventnoj primjeni proizvodi svijet po svojoj slici. Taj svijet daleko od toga da je svijet slobode, emancipacije i realiziranja interesa potčinjenih. Radi se o svijetu u kojem okrutna primjena tehnika moći hlapljivo proždiru osnove na kojima su sazdani, a svoje nositelje vode putem propasti i uništenja.  Anarhistička revolucija pretpostavlja afirmaciju neobuzdanog partikularnog interesa kao vrhovnog principa. Njena je prva posljedica potpaljivanje vatre divljeg sukoba u zajednici. Vatre koja u propast nosi sve zaraćene. Stoga se njome posljedično aktivira druga strana sofističke logike moći. Na težini dobija drugi, kohezivni aspekt političkog umijeća kao tehnike moći. Manipulacija i korištenje svih raspoloživih sredstava kako bi se uspotavio neophodan mir. A mir, mir pod svaku cijenu, ono je čemu poročni, sebični čovjek jedino teži suočen sa praktičnom izvijesnošću vlastite smrti. Izostanak vrline tako je uzrok anarhističkog bunta i građanskog rata. No, isti je uzrok tajna krvave tiranije što gasi buntovni plamen. Spirala užasa ni tu se ne zaustavlja. Kohezivne tehnike moći, pošto su to što jesu – oblici potčinjavanja, predstavljaju glavni uzrok prevratničkih, anarhističkih tendencija. Ista se logika krije iza potčinjavanja u svrhu očuvanja mira i anarhističke eksplozije partikularnih interesa kao krika za slobodom. Jasna je alternativa dotičnoj spirali užasa – pohvala vrlini uz isticanje autoriteta viših vrijednosti po kojima se zajednica ima obrazovati i voditi. Otud i trajna privlačnost konzervatizma u prethodno ocrtanom smislu.

Prikazani teorijski sukobi nipošto nisu tek problemi od povijesnog značaja. Radi se o stalno prisutnim alternativama političkog života. Pogledamo li političke okolnosti suvremenog svijeta vidjeti ćemo vitalnu aktivnost svake od strana u sukobu. Politički cinizam, takozvani realizam i plitko poistovjećivanje političkog djelovanja s tehnikom opasne su sablasti koje se u naše vrijeme bude i dobijaju na snazi. Kreposni i idealistički neprijatelji takvih trendova njihove uzroke vide u rušenju autoriteta, slabljenju vjere, duhovnoj krizi i vrijednosnom nihilizmu. Temeljni razlog nedosatnosti takve političke perspektive usko je vezan sa činjenicom da se vitezovi vrline, uz očigledan problem kroničnog nedostatka moći, nikada ne pitaju o mogućoj suodgovornosti za nastanak destruktivnih sila anarhije. Oni si nisu u stanju postaviti ključno pitanje o vlastitoj nemoći i očaju kao izvorištu i tajni svojih svijetlih ideala. Političke probleme s kojima je suočena partija vrline promatra kao svojevrsnu prirodnu nepogodu. Izvedena na megdanu sa ciničnim i beskrupuloznim neprijateljem ona će uvijek izgubiti glavu. Trijumf vrline stoga se nikad može pojaviti kao ishod sukoba, već prvenstveno kao njegov izostanak. Sama činjenica da problema ima znači da vrlina, iz ovog ili onog razloga, ne vlada. Time je neuspjeh zajamčen od samog početka. Konzervativna tumačenja stoga, ako žele ostati dosljedna i uvjerljiva, moraju biti sklona pesimističkom isticanju istine o prokletstvu ljudske prirode i inherentnoj dekadentnosti političkih zajednica. Kršćanstvno, kako smo rekli, predstavlja najkonzistentniji izraz takve logike. U tom je smislu jasno kako, recimo, sveti Augustin svojim antipolitičkim radikalizmom, jednim udarcem razrješava sve probleme političke filozofije. Kršćansko se rješenje, pak, pokazuje sasvim problematično izbacivanjem kraljevstva nebeskog iz jednadžbe. Nestane li iskrene vjere (6) ostaje tek krajnja depresija i potpuna paraliza djelovanja.
S druge se pak strane čini kako vrlina sama po sebi predstavlja problem. Pretpostavimo li zbiljsku vladavinu vrline, pretpostavili smo postojanost njenih svrha, pretpostavili smo stabilnost konstitucije političke zajednice, njene kulture i oblika života. Imamo blaženo savršenstvo. U tom je smislu očito kako se poredak vrline upravo kao poredak vrline otvara energičnoj kritici u ime slobode. Poredak vrline moguće je promatrati kao ultimativnu distopiju. Taj poredak nije realan, no to na sreću. Osvijestivši nepoželjnost, nelegitimnost krajnje svrhe vrline kao vrline stvara se kritičko uporište konkretnih emancipatornih politika bitno različito od prethodno ocrtane logike moći. Prevratnička logika moći o kojoj je prethodno bilo riječi polazi od partikularnog interesa i njegove promocije. Krajnja točka kritike vrline na toj osnovi otkrivanje je njene lažnosti i/ili neostvarivosti. Uzme li se vrlina kao vrlina za problem moguće je načelo političkog djelovanja izgraditi oko negacije i otvaranja prostora slobode. Vrlina i tehnika se tako ne poistovjećuju kao u sofističkoj logici, ali se ne ističe ni njihova suprostavljenost. Uzima se kako vrlina više ili manje ovladava tehnikom, usklađuje je i spreže u višu svrhu nekakvog blaženog reda opće funkcionalnosti. Očiti nedostaci anarhije i kaosa jake su silnice što tendencijski tjeraju vodu na mlin vrline. Poredak i vrlina stoga se uzimaju kao dominantne, ali i nužno opasne tendencije. Politička je dužnost stoga otpor – egacija i obrazovanje kontra-moći, suprostavljanja autoritetu, etabliranim svrhama i vrijednostima, poretku kao poretku. Takvim se djelovanjem ciljano proizvodi politički razdor, ali i uvijek iznova otvara prostor slobode što samo po sebi predstavlja trenutnu realizaciju temeljne političke svrhe.

Takva emancipatorna kritika posebno je popularan način rješavanja problema o kojem govorimo. Njena je logika upravo suprotna, a opet prilično slična onoj kršćanskoj. I jedna i druga konkretne političke probleme magično rješavaju bacajući ih u drugi plan. Kršćanska logika pesimistički promatra svjetovno trvenje moći, naglašavajući kako se radi o kušnji i primjeru bez kojeg nikada ne bismo mogli razabrati istinsko dobro i vrijednosti. Istinsko dobro – ljubav, pravdu, istinu – naći ćemo tek kroz osviještenje kako ih na ovome svijetu nema, ali je njihova zbiljnost time još neupitnija. Tim si putem našim ovostranim životima, posebno u okrilju zajednice istinskih vjernika, možemo proizvesti čudo. Proizvesti trag ljubavi, pravde i istine na ovome svijetu. Svaki politički problem, svaka nepravda, disfunkcionalnost, sukob, nesreća i destrukcija tako postaju smisleni u očima vjernika. Politička sfera, tu je kako bismo je mogli negirati, kako bismo nad njom gradili carstvo ljubavi i mira. Emancipatorna kritika u biti se može uzeti bezbožničkom, te svoju svetu svrhu, slobodu, uglavnom ne traži s onu stranu i izvan političke sfere. No ona je u biti jednako nezainteresirana za aktualan sadržaj politike. Od manje je važnosti kakav problem imamo na dnevnom redu, pošto se za jedini stvarni problem uzima izostanak problema. Svaki politički problem, svaka nepravda, disfunkcionalnost, sukob, nesreća i destrukcija tako postaju smisleni u očima prijatelja slobode. Temeljno načelo svakog političkog svrstavanja podrivanje je poretka i otvaranje slobodnog prostora s onu stranu vladajuće racionalnosti.

Takvoj se kritici ne može osporiti određena privlačnost. No, ipak bi pogubno bilo previdjeti opasnosti koje iz nje proizlaze. Poučeni duhom modernih velikana misli, rije svih Friedricha Hegela i Karla Marxa, ali, do neke mjere, i takvih kao što je Friedrich Nietzsche, rješenje problema svakako i trebamo tražiti u negaciji, revoluciji, prevrednovanju vrijednosti. To, međutim, ne znači kako je skicirana emancipatorna logika jedina mogućnost. Mudriji pristup kritici vrline kao vrline poći će od pretpostavke o dinamičkoj prirodi zbilje i uzajamnom uvjetovanju reda i kaosa. Nasuprot strahovanju od distopijskih tendencija koje navodno generira ustoličena vrlina, potrebno se zapitati o konkrenim uvjetima nadiđenosti društvenih, političkih i kulturnih formi. Umjesto upuštanja u formalna obezvređivanje poretka vrline i svođenja politike na predvidivo kritičko-prevratničko djelovanje, potrebno je u centar interesa staviti konkretan politički sadržaj u njegovoj historijskoj specifičnosti. Umjesto apstraktne spekulacije o represivnosti vrline kao vrline, potrebno je razumjeti unutarnju dinamiku i osobitosti vladajućeg vrijednosnog sustava, njegove pretpostavke i logiku odnosa s okolinom, te granice preko kojih, upravo zbog toga što je mora postati generator disfunkcionalnosti i kaosa. Jednostavno govoreći, problem političke vrline kao vrline ne leži u činjenici da, ako je uspješna, teži isključiti alternative i ograničiti prostor slobode. Suprotno, uspješna realizacija neke vrline nužno se pokazuje kao izvor nepredvidivih rascjepa, problema, pa stoga i, ako je to uopće važno, otvaranja prostora slobode. Atributi dobrog alata usljed dinamičke prirode zbilje po njegovom se uspješnom korištenju upravo zbog toga što jesu nužno pretvaraju u svoju suprotnost. Problem vrline kao vrline njena je nužna nesenzibilnost za promjenu i samonadilaženje. Istina je kako se iz kaosa tendencijski rađa red. Jednako je istina kako uspostava reda nije ništa drugo doli trenutak začeća kaosa.

Takav bi nas rezon, svakako, mogao odvesti u magolovite metafizičke spekulacije o vječnim kozmičkim zakonima, u najgorem slučaju – spekulacije istočnjačkog tipa. Ne postoji gore od takve rđave sudbine. Stoga se, da ponovimo, potrebno fokusirati na konkretan sadržaj i specifičnu prirodu aktualnih političkih problema. Načelno je važno imati na umu da svaki red rađa kaos, i obratno. Od presudne je pak važnosti razabrati konkretnu prirodu političkog reda i kaosa pred nama, realne političke tendencije, mogućnosti i alternative. Poučeni klasičnom logikom vrline tehniku suočavati sa svrhama koje služi, kako bismo si otvorili mogućnost usmjeravanja kritičke oštrice prema vrlini. Ne pitati vrlinu zašto je, nego i zašto nije. Ali i dalje, o smislu toga što je i nije u širim, konkretnim političkim i povijesnim okvirima, te, na koncu, o koristi i šteti u odnosu na specifične političke probleme na dnevnom redu.
Pravi je put iskorak van granica sveprisutne političke dileme vrlina ili tehnika. Navedeni primjer emancipatorne kritike vrline kao vrline jasno nam ukazuje na koliko se skliskom terenu možemo naći s takvim iskorakom. Ispravan bi put stoga morao biti kako odlučan tako i oprezan. Što je, kako to obično biva, težak put dolinom suza. U krajnoj liniji stoga, ipak, i put nekakve vrline.

(1) Tu ćemo se zaustaviti pošto taj bitan i interesantan problem nije u užem interesu ovog teksta. Ovdje mogu, ako mi je dopušteno, uzgredno natuknuti kako se Platonova razumijevanje politike nerijetko olako podcijenjuje, kao što se u mnogim točkama pokazuje dubljom i privlačnijom u odnosu na viziju njegova slavnog učenika. Aristotela je, do određene mjere, legitimno opjevati kao heroja političke slobode. Kao što je Platona dopušteno proglasiti njenim arhineprijateljem. Pri tome je ipak važno imati na umu u kakvi su preduvjeti takve ekskluzivne slobode. Pa onda i relativno uzak domašaj teorije koja politiku  promatra u takvim okvirima.

(2) To staro ne znači i ništa manje ni aktualno. Logika o kojoj je ovdje riječ stara je od kad je svijeta i vijeka. Starija od one filozofske. Mogli bismo je uzeti vječnom i neuništivom. Razlog takvog stanja leži u činjenici da ona spontano raste na tlu zdravorazumskih predrasuda.

(3) Takvo neuobičajeno imenovanje pohvale moći, nasuprot pohvale vrlini, sasvim je prirodno pođemo li, kako i jesmo, od klasične filozofije. Netko bi mogao reći kako u povijesti političkog mišljenja i djelovanja postoji more mnogo očitijih, bližih i recentnijih primjera pohvale moći, nasuprot vrlini. To je međutim pitanje na koje, barem što se tiče ovog teksta, tek treba odgovoriti. Sasvim je neupitno kako Platonov Sokrat zastupa poziciju vrline i filozofije, a njegovi sofistički izazivači poziciju moći i tehnike. Neupitna nije istina o sofistima kakvi jesu bili, već o sofističkoj logici kakva proizlazi iz Platonova teksta. To, pak, je li, recimo, Niccolò Machiavelli ponavljač sofističke logike ili svoju teoriju oblikuje pod pretpostavkom klasične filozofije, gradeći novu i radikalnu alternativu na njenim temeljima pitanje je za sebe. Logika moći svakako se ne mora imenovati sofističkom, ali se to u okvirima ovog izlaganja čini primjereno.

(4) Konzervativizam se, strogo govoreći u ovom smislu ne bi smio koristiti. Pozivanje na više vrijednosti, koje stoje nasuprot postojećem društvenom stanju i vladajućim konvencijama, sve je samo ne konzervativno. Konzervativizam, kao reakcija na silovito moderno razaranje tradicije s očitim popratnim teškoćama koje donosi, pretpostavlja kako se više vrijednosti, iz nekog razloga, uvijek nalaze u ukorijenjenoj kulturi, prevladavajućim konvencijama i institucijama. Konzervativizma nema i ne može biti bez vjere u preklapanje tradicije/konvencije s jedne i zbiljski vrhovnih vrijednosti s druge strane. Ono o čemu ovdje govorimo, ustanak protiv prevladavajuće nepravde, tako upravo ne može biti konzervativno. Ipak, nešto slobodnije i površnije govoreći, konzervativno se poistovjećuje sa zauzimanjem za vrijednosti i autoritet, nasuprot volji i slobodi. Takvo labavo i krnje značenje uzimamo i koristimo u svrhu jednostavnosti.

(5) Jednako kao korištenje termina konzervativno za imenovanje prve reakcije, korištenje termina anarhističko za drugu u biti je pogrešno. No iz nešto drugačijeg razloga. Konzervativizam, strogo govoreći, ne odgovara fenomenu koji si ovdje želimo predočiti. Anarhizam, pak, strogo govoreći upravo je ono što si predočavamo. No anarhizam u opticaju, labavo shvaćeni anarhizam, nešto je bitno drugačije. Njegovo rušenje autoriteta, morala i viših vrijednosti upravo fanatično pretpostavlja vrhovni autoritet neobuzdane slobode, te je izrazito moralističko. Anarhizam kakav u praksi je, usljed svoje površnosti i nepromišljenosti, upravo je suprotnost onoga za što se zalaže.

(6) Upravo taj izostanak vjere ono je što imamo u naše vrijeme. Vjeru bi se, jasno, moglo vratiti. Pokušaji duhovne obnove i vraćanja religije u politiku sve su češći. Takvo rješenje pokazuje se problematično jer nam je, sada već stara, bezbožnička kultura na poziciji moći osim problema, donijela i darove. Stvorila novi svijet koji je, kako se čini, teško uskladiv s vjerom kao nadomjestkom za politiku.

Rad Akriviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije
Share on FacebookTweet about this on TwitterEmail this to someonePin on Pinterest