Sandra je mlada žena, udana, ima dvoje djece. Radi u maloj privatnoj tvornici koja zapošljava 17 radnika. Već nekoliko tjedana je na bolovanju i šef je shvatio da tvornica može normalno raditi i s radnikom manje. Pred radnike postavlja ultimatum – javno, dizanjem ruke, moraju se izjasniti hoće li se odreći godišnjeg bonusa od tisuću eura ili će njih 16 dobiti bonus, a Sandra otkaz.
Petak je poslije podne, zadnji je dan Sandrinog bolovanja. Bliži se kraj radnog vremena, a Sandra saznaje da u ponedjeljak ne treba dolaziti na posao. Ipak nije još sve propalo. Juliette, njena najbolja prijateljica, uspjela je nagovoriti vlasnika da u ponedjeljak ujutro ponove glasanje, ovaj put tajno. Sandra ima cijeli vikend da nagovori kolege da se odreknu bonusa i vrate je na posao.
Na bolovanju je bila zbog depresije i nakon te vijesti stanje joj se pogoršava, ponovno počinje gutati pilule koje je upravo prestala piti. Njen suprug Manu zna da će joj biti još gore, ako ništa ne poduzme, pa ju nagovara da barem proba razgovarati s kolegama i objasni im svoju situaciju. A situacija nije ružičasta – Manu ima nekakav posao u restoranu, ali samo s tim prihodima morat će živjeti u socijalnom stanu, školovanje njihove djece postat će im preveliko opterećenje, općenito, život će im biti znatno teži i neizvjesniji.
I tako Sandra kreće na odiseju gradom pokušavajući nagovoriti kolege da njenu i sudbinu njene djece pretpostave željenom bonusu. Ima dva dana da obiđe 16 ljudi i sa svakim od njih razgovara, a ona jedna noć iz naslova uglavnom će proteći u strahu od ishoda sutrašnjeg glasanja. Umalo poput političara Sandra ispituje kolege hoće li glasati za nju, ali nije političar, nema sposobnost manipulacije i uvjeravanja. Isto tako, za razliku od političara, njoj je užasno neugodno uznemiravati ljude, ne želi tražiti milostinju, cijeli taj proces smatra ponižavanjem. Ipak se prisiljava na djelovanje, ponajviše zato jer zna da ovisi o tom poslu te da će ju depresija slomiti ako ništa ne poduzme.
Susreće se s različitim reakcijama. Neki suradnici je odbijaju, ne zato što joj žele zlo, već zato jer su ucijenjeni – bonus im treba, možda su ga već unaprijed potrošili, pa ako je situacija ili-ili, onda naprosto moraju odabrati bonus. Jednom kolegi čak je neugodnije nego Sandri, ispričava joj se što je glasao protiv nje i obećaje da to nikad više neće napraviti. Njeno putovanje po radničkim predgrađima Liegea nije uzbudljivo kao hobitova avantura Međuzemljem, ali i Sandra na svom putu susreće i čudovišta – ljudska, nasilnike koji teroriziraju obitelji. Tražeći pomoć za sebe, Sandra odjednom dolazi u situaciju da i sama mora odlučiti hoće li pomoći i brinuti za ženu koja je pobjegla od muža nasilnika.
Film “Dva dana, jedna noć” (Deux jours, une nuit) režirala su 2014. braća Dardenne, Jean-Pierre i Luc. Njihova imena filmofilima su dobro poznata, ali znatno ih više cijene u Europi nego u Americi, a upravo na ovom filmu možemo vidjeti zašto. Filmovi braće Dardenne drugačiji su od većine američkih filmova. Ritam njihovih filmova je prespor, a razgovora je previše za američki ukus. “Dva dana, jedna noć” bio je belgijski kandidat za Oscara 2014. no bilo je jasno da nagradu neće dobiti. Svaki Sandrin razgovor sa suradnicima snimljen je u jednom dugačkom kadru u kojem se osim razgovora ništa ne događa. Sandra svaki put objašnjava zašto je došla, uvijek to čini istim riječima, a mi to sve gledamo bez montažnog rezanja. Nakon istog početka, stvari se sa svakim sugovornikom drugačije razvijaju, ali ta vrst ponavljanja se američkim gledateljima – možda ne samo njima – nije se dopala. Takav režijski postupak iziskivao je čvrste glumačke interpretacije. Braća Dardenne izvukli su ponajbolje od glumačkog ansambla, a najviše od Marion Cotillard u ulozi Sandre – za tu ulogu bila je nominirana za Oscara.
Kako bi film što bolje podržao dokumentarističku notu, nema filmske glazbe, osim one koja se čuje s radija. Film je snimljen u dugim statičnim kadrovima u kojima se ne događa ništa osim života. Stalno imamo osjećaj kako Sandri vrijeme curi kroz prste, ali ne zbog dinamične radnje ili brze izmjene kadrova kao u američkom filmu, već zbog Sandrinog rastućeg osjećaja bespomoćnosti. Naročito su impresivni prizori promjena koje Sandra doživljava kad sazna da je ostala bez posla. Od žene koja je fokusirana na obitelj počinje se raspadati u svoju sjenu, traži pomoć u tabletama, a sve to gledamo u jednom kadru i gotovo fizički možemo osjetiti njenu bol i tjeskobu. Osim što na narativnom planu prikazuje borbu za posao, film je i psihološki portret, mala klinička studija žene pod depresijom suočene s gubitkom svega što joj je važno u životu. Kao i u drugim njihovim filmovima, braća Dardenne ne drže moralne prodike, već naprosto prikazuju život oko sebe, a gledateljima prepuštaju da donose zaključke.
Radnja filma odigrava se u belgijskom Liegeu, smještenom u frankofonski dio zemlje, iz dva razloga. Braća Dardenne odrasli su u predgrađu u kojem je film snimljen, no drugi je razlog puno važniji. Liege može poslužiti našim političarima za busanje u prsa svaki put kad požele hvaliti hrvatsku zaposlenost. Stopa nezaposlenosti u Liegeu užasno je velika i za naše prilike – u vrijeme snimanja filma 23 posto aktivnog stanovništva bilo je nezaposleno, a ni danas stanje nije puno bolje. Znajući taj podatak, Sandrina žilava borba za posao postaje još razumljivija – ako izgubi ovo radno mjesto, imat će strašnih problema da nađe novo.
Junakinja Sandra ipak nije u posve bezizlaznoj situaciji, ima jednu očitu prednost – mlada je. Čak i ako izgubi posao, pokazala je da se aktivno zna boriti za sebe. U znatno težoj situaciji su pedesetgodišnjaci koji dobiju otkaz. Njima otkaz znači drugačiju vrstu drame od ove kroz koju prolazi Sandra. Oni nemaju gotovo nikakve šanse pronaći novi posao već upadaju u ralje socijalne pomoći ili birokracije na zavodu za zapošljavanje. Taj problem filmaši su prepoznali kao jedan od važnijih problema današnjeg zapadnog društva i na tu temu zadnjih godina snima se sve više filmova. Ali o tom problemu više neki drugi put.
