U Galeriji “Vjekoslav Karas” u Karlovcu može razgledati izložba “Existence” dugoreškog likovnog umjetnika, što je povod da razgovaramo s autorom likovnih djela koja su zadivila mnogobrojne posjetitelje.
Koliko je teško doći do termina za izlaganje u ustanovama?
- Mislim da nije. Uz trud ništa nije nemoguće. Ne znam pitaš li za naše selo ili općenito?
I za Karlovac, ali i općenito.
- Mislim da je u Karlovcu premalo izložbi, pa iz tog razloga nije ni teško dogovoriti termin. Dosta toga zjapi prazno ili se povremeno nešto događa. Uz malo guglanja se može začas nešto naći, kao kad kupuješ polovni auto na Njuškalu.
Ima li u Karlovcu dovoljno mjesta za izlaganje radova domaćih i gostujućih konceptualaca čiji se rad ne bazira na A3 fotografijama nego kombiniranju stilova, tehnika, materijala?
- Smatram da za grad veličine Karlovca ima dovoljno prostora – dom Udruge likovnih autora Karlovac u Domobranskoj ulici, “Vjekoslav Karas”, Galerija “ZILIK” u Radićevoj, izložbeni prostori u Gradskom kazalištu “Zorin dom”, galerijski prostor Gradskog muzeja Karlovac, Galerija Studentskog centra Karlovac, Izložbeni salon “Ljudevita Šestića” Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”, Knjižnica za mlade, koja mi je osobno najdraža i koja ima najbolju lokaciju u gradu… Na Maloj sceni Hrvatskog doma se također mogu napraviti odlične izložbe, progutala bi i džambo formate, ako treba. Centar za mlade u Grabriku također ugošćuje izložbe. Ne znam jesam li nekoga izostavio. Hoću reći, galerija ima dovoljno, za razne profile ljudi. Ako si dovoljno slobodan u glavi, nećeš sjedit i čekat da ti prostor padne s neba. Što će ti prostor na kraju krajeva? Možeš se uvijek baciti u neke poduzetničke vode i otvoriti galeriju, atelje, pokrenuti nešto samostalno. Praznih prostora koji se iznajmljuju je na pretek u Karlovcu. No, jesmo li dovoljno zrela sredina i financijski konzumentska, to je puno bolje pitanje. Ne radi se samo o Karlovcu. Novi prostor neće podići kulturu u gradu. Hoće pomoći, ali neće riješiti svijest ljudi. Mladi se krivo odgajaju po svim normama, to je tragedija i u tome je dugoročni ključ za budućnost, ne u praznim prostorijama.
Koji je najveći nedostatak prostora za rad i izlaganje?
- Nema nedostataka. Živiš i radiš s onime što imaš. Ne rađaju se slikari radi galerija, već obrnuto. Jednako je i sa svim drugim oblicima umjetnosti. Uvijek možeš izlagat po birtijama, ili na otvorenom ili improvizirati, ima to svoje mnoge čari. Pred dvije godine sam napravio gerilsku izložbu u napuštenom klubu “Mulj” u Dugoj Resi, bio si tamo, uz muziku i hrpu mladih, bila je odlična atmosfera. Volio bih tako nešto ponoviti. Primjera radi, da se bavim glazbom i da nemam gdje svirati, bi li svirao na ulici? Naravno da bih, i bilo bi mi super zabavno. Nema tu nedostataka. Ako bi i nedostajalo prostora za izlaganje, bilo bi mi to dodatno poticajno, dok bi neke možda i onemogućilo. Ako nemaš ljubičaste boje, budeš se snašao s nekom crvenom, smeđom, plavom. Ako nemaš ni to, a jebiga, budeš to sve “premaljal” sa crnom. Previše je “teoretičara“ danas, premalo šljakera. Sebe smatram šljakerom.
Gdje inače izlažeš?
- Izlažem jednom ili dva puta godišnje, uvijek izlazim s novim slikama i gotovo ih nikada ne ponavljam. Pa tako o ciklusu ovisi i gdje ću izložiti. Ako ne mogu gdje sam zamislio, smislim nešto drugo. Ili obrnuto, već nešto iskrsne, pa onda sebe prilagodim prostoru. Na neki neobičan način mi je to i manje važno. Ali izlagati se mora, ogoliti pred publikom. Kažem to u smislu sazrijevanja, manje kao naslikavanje, koje zbilja slabo podnosim.
Može li se živjeti od ovakve, u lokalnim okvirima, “nove” likovne umjetnosti kakvu radite ti, Tally Rayne Adams, Ranko Ajdinović?
- Ako si spreman na vječita odricanja i svoja mala zadovoljstva – može. Ako to ideš raditi zbog novaca, nećeš nikada niti biti dobar. Pošto se bavim i dizajnom, jedno s drugim, dokazao sam samome sebi da se može. Za njih dvoje ne bih govorio, ne znam. Ranko prodaje, čini mi se, uspješno slike. Ne znam zaista…
Može li se nekim oblikom likovne umjetnosti baviti osoba koja nema financijsku i materijalnu potporu roditelja?
- Mislim da to moraš upitati nekoga tko živi na grbači staraca. S 19 ili 20 godina morao okrenuti tu ploču i biti samostalan. Radna knjižica mi “ištambiljana”. Baš svašta sam radio. Općenito, da se bavim, primjerice, kriketom, znam da bi bilo besmisleno ovisiti o starcima. Prvo je važno to – pokreni se, ”snađi se, druže”, izgradi sebe kao osobu, onda stvaraj umjetnost, igraj nogomet, što god. Može ti biti teško, al’ naučiš svašta. Ljude pogotovo. Vrednuješ i sebe mnogo više. Učiš se kroz život. Smisao života je napredovati, ići dalje, zar ne? Sve sam to odrađivao i kroz svoje radove.
Kako gledaš na miješanje estetika i načina izlaganja kada ulični umjetnici rade za zatvorene prostore, više ili manje klasičnim tehnikama?
- Nije to nikakvo miješanje estetika, a i to etiketiranje mi je već pomalo smiješno. Umjetnost te ne smije ograničavati na pravila što smiješ, a što ne smiješ raditi. Ako je street art evoluirao da uđe u galerije, a jest, i to odavno, onda je to odlična stvar. Zašto u Londonu postoje galerije koje se bave isključivo street artom? U recenziji izložbe “Existence” zapitao si se je li uličnoj umjetnosti mjesto u galerijama, je li se street art prodao. Nije se prodao, napredovao je. Čemu toliko teoretiziranja u prazno. No mnogo bolje pitanje jest gdje je nestala gerila i ilegala? Danas je nekako u trendu da razne udruge koriste street art za svoje projekte. Po toj logici street artu nije mjesto ni u tim projektima. I to najčešće samo da se zadovolji forma, a umjetniku ni za kikiriki. Čast izuzecima, prepoznat će se sami. Kad se to sve ”zasiti”, a hoće, vratit će se i street art.
Na koji način treba mlade obrazovati, od razumijevanja društva do kulture i umjetnosti?
- Ne znam, to je jako složeno pitanje o kojem bi se trebalo najviše pričati. Ali da, taj problem je tu. Dica vole cajke, ne poštuju starije, vrhunac im je potrgati čemprese dok idu doma “iz pijače”. I ja sam bio teški primjerak adoloscenta, pa nikad nisam bio takav idiot. Slabo poznaju životne vrijednosti, jer ih ovo društvo tako uči. A svi smo mi to društvo. Ne pomažu tu očito ni institucije, ni škole niti ova šuplja egoistična država. Brijem da jedino umjetnost može utjecati na svijest. Ustvari, u to jedino i vjerujem. Samo art.
Je li istina da koristiš staru posteljinu za izradu platna za crtanje?
- Pa da – plahte, kartoni, kutije, stari papiri su mi omiljeni materijali, spontano recikliram. Kupujem slikarska platna na metre, ali kad pofali dobra je i plahta. Draga pokojna baka je radila u Pamučnoj, pa sam jednom prilikom na tavanu otkrio ormar pun ”žutice”, sirovog platna kakvog je danas teško pronaći. Bilo mi je to otkriće. Najviše od svega volim raditi na platnima. Uglavnom, sve što radim je potpuno ručni rad, od izrade blindrama do napinjanja. Smatram to dodanom vrijednošću.
Gdje se nalazi slika slona koja je prošle jeseni jeseni prošla više od tisuću kilometara po Hrvatskoj? Riječ je o triptihu koji je izlagan u više hrvatskih gradova u okviru turneje Streetart Karnewall.
- Triptih je u ”arhivi”, nisam ga prodao. Dobro je impregniran, a radio sam ga na drvenim pločama, zato ga mislim negdje ušerafiti na zid vani, kad nađem dobru lokaciju. Bumo vidjeli.
Kakav je odnos starijih umjetnika, poglavito slikara po tom pitanju? Kako se gleda na vas “nove” koji imate uličnu i/ili suvremenu pozadinu?
- Suvremena umjetnost predstavlja vrijeme u kojem živimo, to je bitno navesti. Neki od njih to shvaćaju, neki ne. Dobio sam zaista puno potpore kojima sam uvijek zahvalan. Općenito, poštivam starost i proživljen život, i van ove teme.
Je li važnije da rad bude oku lijep i tehnički precizan ili ima koncept, društvenu priču, anagažman?
- Bitno je oboje. Ne možeš samo prodavat maglu. Mislim možeš, al ne dugoročno. Isto tako ne možeš raditi samo lijepu umjetnost, a ne reći ništa. Zato te dvije stvari ne mogu jedna bez druge.
Kakva je dugoreška i karlovačka likovna scena danas?
- Volio bih da smo napredniji, da se više proizvodi, radi, manje priča. Pravi sam jarčina, nikad ne spavam, nikad zadovoljan. Samo radit, radit, radit. Vjerojatno bih isto to odgovorio i da smo sad u New Yorku i pričamo o istoj toj temi. Zato, dragi Mikša, nemam više vremena za pitanja, odem radit nekaj.
Čini se da ste upravo vi likovnjaci danas najnaprednija ekipa na lokalnoj kulturnoj sceni…
- Sve je moguće.
