Problem, nazovimo ga tako, političke korektnosti prvo je što pada u oči prilikom rasprava o političkom islamu. Svrha političke korektnosti čini se prilično jednostavna, ali su njene pretpostavke duboke te se nalaze u uskoj vezi sa suštinom moderne politike. Ona je tu kako bi se izbjegli nesporazumi. Ako se vjeruje u neutralnost medija, u ovom slučaju jezika, očito je zbog čega je potrebno biti krajnje obziran kada se govori o političkim stvarima. Potrebno je naći prave riječi kako drugi ne bi pogrešno protumačili ono što jesmo i što želimo s njima. Ukoliko su svrhe koje nas vode mir i ljubav, važnost ispravnog razumijevanja to će utoliko na težini. Ako se pak vjeruje da medij nije neutralan, da jezik nije naprosto nositelj već i izvor značenja, potreba za obzirnošću u komunikaciji još je i veća. Način na koji komuniciramo tada se ne može razlučiti od onoga što jesmo. Nesporazum koji je tada potrebno izbjeći nesporazum je sa samim sobom; nerazumijevanje stvarne težine i značenja riječi koje olako koristimo, neznanje onoga što smo uopće. Ovako ili onako politička korektnost u službi je izbjegavanja nesporazuma.
Recimo da kažem kako pisani izvori od neupitnog autoriteta, povijesno sjećanje i suvremeno iskustvo nisu dovoljan razlog da islam proglasimo nasilnom religijom. Tu je tvrdnju moguće legitimirati na barem dva načina. Prvi je put utvrđivanja istine, a drugi političke korektnosti.
Otvoreno je pitanje na koji se način istina može utvrditi, no dok god vjerujemo da postoji i da je jedna, te da njeno otkrivanje ima koristan i blagotvoran učinak, najprije ćemo se htjeti hvatati u koštac s tom temeljnom zadaćom. Možemo otkrivati činjenično istinite pisane izvore, povijest i iskustvo; pa spoznavati stvarno značenje tekstova, povijesnih zbivanja i suvremenih događaja; pa se pitati što uostalom zapravo znače nasilje i religija. To su samo neka od mogućih pitanja koja se postavljaju, ako želimo utvrditi istinu, kako bi se na temelju takvog postignuća legitimirati stav kako islam je ili nije ispravno nazivati nasilnom religijom. To nije put političke korektnosti jer istina, ako je jedna, nikada ne može biti korektna. Prisjetimo se – Sokrata nisu ubili jer je bio obziran prema mnijenju i raspoloženju svojih sugrađana, već upravo zbog krajnje bezobzirnosti, čak i bezobraznosti pri rasturanju istih u paraparčad.
Traženje je istine, pak, bremenito svojim specifičnim problemima. Ono će različite istraživače u pravilu dovesti do različitih rezultata. Ostavimo li po strani po spoznaju depresivne zaključke što proizlaze iz toga, ostaje neupitno kako takve posljedice moraju biti praktično-politički štetne. Ne samo Sokratovo ljubovanje s mudrošću već i Isusovo veličanstveno otkrivanje puta, istine i života, realno su stvarali razdor i podrivali temelje političkih zajednica Uzgred budi rečeno, oni koji napadaju izvorni islam kao religiju nasilja, trebali bi uzeti u obzir kako u pravilu završavaju proroci i filozofi, to jest oni koji se ističu vrlinom i svijetu donose darove. Do trenutka u kojem nešto znače bivaju poniženi i omalovažavani, da bi potom bili trovani i razapinjanji. Ako je Muhamed došao do zaključka da se vjera i istina trebaju naoružati kako bi opstali, takav se zaključak ne može promatrati neovisno o povijesnom iskustvu po kojem vrlina i pravda u pravilu izvlače deblji kraj, a rđavost i zlo trijumfiraju. Filozofsko ili kršćansko nošenje s dotičnim problemom može biti sasvim drugačije, no njegovo rješenje u vidu ovostranog naoružavanja pravde, koje je moguće karakteristika izvornog islama, mora biti razumljivo, pa čak i privlačno, svima koji žaluju nad sudbinom Krista i Sokrata. Bez obzira na njihovu namjeru i, eventualno, dugoročnu blagotovornost njihovih djela. Ljudi ohrabreni vjerom u istinu pokazati će manje razumijevanja za – ono što se vjeruje da su – zablude drugih. Osim takave postoje i druge opasnosti vjere u istinu. Iskustvo nas uči kako je lako instrumentalizirati diskurs istinoljubivosti i pravde, te ih staviti u službu rđavih namjera i laži. Pristrani, partikularnih i moralno nedostoji interesi lako se zaodjenu ideološkim plaštom i posvete kao nositelji istine, pravde i općeg interesa. Oba problema mogu se javiti, ili bolje – u pravilu javljaju, sasvim neosvješteni. Što ih, jasno, ne umanjuje, već još više potencira.
Na svu sreću dobri, stari lijekovi za dotične boljke postoje i još su u opticaju. Za prvu to je tolerancija, a za drugu autoritet. Problem kontaminacije istine prolaznim, niskim, partikularnim, po definiciji neistinitim, tradicionalno se rješava obrazovanjem višeg autoriteta. Autoriteta Boga Stvoritelja u odnosu na svijet; autoriteta izdvojenih institucija posvećenih istini; autoriteta iznimnih, mudrih i kreposnih ličnosti. Ako se vjeruje da istine ima, a svijet joj, zahvaćen strastima i opterećen slabostima, nije naklonjen, jedini je suvisao i pragmatičan put raditi na konstituiranju, održanju i razvoju autoriteta čija je svrha otkloniti takve ugroze. Prvi problem, problem političkog razdora koji vjera u istinu neizbježno generira, ne može se liječiti istim lijekom. Drugi problem polazi od rđavosti ljudskog karaktera iz kojeg proizlazi vulgarno uzdizanja prolaznih mnijenja i zabluda, partikularnih interesa na mjesto istine. Prvi, u čistom smislu, pretpotavlja odsustvo dotičnog problema. On može pretpostaviti moralno savršenstvo aktera, pravednika koji biva vođen jedino voljom za istinom. Problem proizlazi iz činjenice da takav akter ne mora biti, štoviše – upravo nije, savršen u spoznajnom smislu. Istina do koje se uzdižu takvi akteri varirati će od slučaja do slučaja. Različiti filozofi proizvesti će različita znanja i sustave vrijednosti; različitim prorocima objaviti će se različita božanstva s različitim uputama za djelovanje. Tolerancija je staro rješenje dotičnog problema. Logika tolerancije je, u tom smislu, puštanje drugih moralno ispravnih, ali usljed spoznajne nesavršenosti različitih, ljudi da žive, kako bi se dobilo jednako za sebe, a pravorijek o tome čija je istina prava prepustiti sudbini. Takav pravorijek sigurno će doći. Ako ne prije onda na kraju vremena.
“Koje su posljedice ovladavanja istine o svijetu kao u potpunosti ljudskoj tvorbi”, glasi pitanje važno za razumijevanje ustrojstva moderene političke zajednice, njene teorije, pa onda i pristupa političke korektnosti.
Vladajuća istina modernog svijeta je vjera u čovjeka kao stvoritelja istine – jedna i jedina istina je da nema istine osim one koju ljudi tvore. Svako znanje je mnijenje, osim znanja o znanju kao mnijenju. Smiješno bi bilo pretpostaviti kako si stari mudraci, proroci i filozofi nisu mogli predstaviti takvu mudroliju. Sasvim spoznate takve su ideje, uslijed svoje neuvjerljivosti i nekonzistentnosti, u stara vremena vrednovane krajnje negativno. Veliki se umovi nisu hvatali njihove razrade, pa je razumljivo zbog čega su teorijski potencijali takve perspektive razvijeni tek u moderno doba. Povod za okretanje perspektive i teorijsku razradu takvih ideja svakako je činjenica da su one u jednom trenutku, nasuprot dostojinijim vladajućim istinama i običajima, zahvatile mase i postale materijalna sila. Da su se sa izmakom srednjovjekovlja u Zapadnoj Evropi sve više pretvarale u načelo konstitucije zajednice, a praktični rezultati njihove primjene bili impresivni. Kompletna moderna politička i ekonomska teorija, kompletna moderna filozofija možda bi se mogla svesti na dokazivanje i razradu pretpostavljene istine o ljudskom neznanju i rđavosti kao skromnim, ali sasvim dostatnim i, štoviše, u odnosu na alternative superiornim principima dobrog života.
Vjera u pretpostavku kako je svaka istina ljudski proizvod donosi krupnu promjenu perspektive. Njome se najprije svo znanje proglašava vrstom mnijenja, te se time uspostavlja puni egalitarizam u svijetu ideja. Sve što čovjek pomisli uzima se jednakim u statusu, pa stoga ne čudi kako je temeljna vrijednost i svrha takvog reda stvari sloboda. Na vrhovno mjesto znanja o svrhama kojima treba težiti, postavlja se svrha slobodnog izbora ma kakav on bio. Takva duhovna revolucija, ponovimo još jednom, nalazi se u uskoj vezi s vjerovanjem kako su svaka svrha i svaka istina ljudska tvorba, rezultat prolaznog i nesavršenog ljudskog znanja, te da drugačije ne može biti. Beskrajna otvorenost modernog duha prema vrijednosnim i spoznajnim sadržajima, tako je u biti omogućena strogim i neophodnim zatvaranjem vrata svakoj mogućnosti zbiljske istine što prethodi našem htijenju i stoji nad njim. Kako bi se izbjegle zabune i nesporazumi potrebno je naglasiti da moderni duh nosi svoju specifičnu vjeru u višu istinu. Radi se o materijalističkom, scijentističkom determinizmu, viziji u kojoj nekakvi prirodni, mehanički zakoni zauzimaju mjesto Boga. U tom bi se smislu moglo postaviti pitanje u unutarnjoj napetosti modernog duha – između vladajuće relativističke paradigme i stalno prisutnog scijentističkog izazivača, no ostavimo to za drugu prigodu.0
Jedini legitiman izvor diferencijacije u tom svijetu pune jednakosti i slobode postaje učinak. Stavljanje malog početnog slova na istine u koje vjerujemo nipošto ne znači kako nestaje razlika u korisnosti među njima. Staro pitanje naravno glasi – korisnosti za što, a moderan odgovor kaže – korisnosti za bilo što! Korisnosti za bilo kakav ljudski hir. Stoga tehnički određenoj korisnosti, učinkovitosti kao vrhovnoj vrijednosti uopće i, također, što je od posebne važnosti, učinkovitosti u konstituiranju, održanju i širenju moći političkog stanja zasnovanog na temeljnih svrhama slobode i jednakosti, hira i neznanja.
Vratimo se sada na primjer po kojem smo krenuli u razjašnjavanje namjene političke korektnosti. Imamo, dakle, tvrdnju da pisani izvori od neupitnog autoriteta, povijesno sjećanje i suvremeno iskustvo nisu dovoljan razlog da islam nazovemo nasilnom religijom. Jedan put njenog legitimiranja je pozivanje na istinu. Drugi put je politička korektnost. To će reći da je pisani izvor i njegovo tumačenje, povijesno događanje, sjećanje i njegovo tumačenje; suvremeno iskustvo i njegovo razumijevanje, samo određenje pojmova poput nasilja i religije – pretpostavlja se kako je sve to prije svega ljudski proizvod. Uzima se da postoji mnoštvo mogućih značenja i da se sva mogu i moraju uzeti kao bitno jednaka u statusu. Tvrdnja stoga stoji ili pada s obzirom na praktičnu korist koju imamo od nje. Pristup političke korektnosti specifičan je način dokazivanja korisnosti riječi kojima se služimo. Cilj kojem se teži izmirenje je suprotnosti kroz razumijevanje ili sporazumijevnje. Osnovna je pretpostavka kako smo svi mi samo ljudi, kako naša znanja i vjerovanja variraju, ali u osnovi želimo isto. Treba li reći za što se vjeruje da je to isto – mir, jednakost i sloboda vlastitog hira i neznanja do mjere do koje ne ugrožava istu slobodu drugoga. No, to što svi intimno, znali mi to ili ne, težimo takvim veličanstvenim svrhama, jedinim svrhama koje zaslužuju veliko početno slovo, nipošto ne ukida krupne prepreke za njihovog ostvarenja. Jedna od najvećih je nesporazum, usko povezan sa odbojnom reakcijom i zaoštravanjem suprotnosti. Mudra i učinkovita komunikacija svojojm će primjenom pokušati proizvesti dobrohodnost s druge strane retoričke barikade; priznavanjem digniteta drugog i drugačijeg pokušati će isprovocirati otvaranje i rad na konstituiranju trajnog zajedništva vezanog općim interesom. Sam pristup političke korektnosti konzistentna je primjena dotičnih principa i kroz njega se stoga različite grupe jednače pošto on i polazi od toga da je manje važno što je istina, a mnogo važnije na koji je način želimo tumačiti. Na koji je način za sve korisno, dobro, da je tumačimo. Pretjerano bi bilo reći kako politička korektnost ide tek za tim da korisno laže. Znala to ili ne ona polazi od pretpostavke kako je temeljna istina ona o čovjeku kao tvorcu svog svijeta. Govoreći stvari koje služe miru i slobodi, govori se jedina moguća istina.
S obzirom na do sad izrečeno potrebno je postaviti dva pitanja o kojima ovisi sudbina pristupa političke korektnosti – koliko je taj zapravo pristup koristan i može li se njegova usklađenost s principima moderne politike dosvesti u pitanje. Pogledajmo opet slučaj islama, o kojem je, uostalom, i riječ. Problemi se na popularnoj razini javljaju u obliku pitanja je li moralno ispravno i politički korisno islamu, posebno onom radikalnom i politiziranom, pristupiti s punim povjerenjem i uvažavanjem, težeći ravnopravnom dijalogu i tražeći podudarne vrijednosti, nasuprot kulturnom ratu i poticanju radikalnih tumačenja koja unose razdor. Logika političke korektnosti drži kako je moralno ispravno, podudarno s temeljnim principima modernog duha, pokazati skromnost i odstupiti od dogmatski pretpostavljenog i nasilnog nametanja vlastitih vrijednosti, kao što je i politički korisno dosljedno raditi na umanivanju značaja marginalnih radikala, te im oduzeti sam povod za djelovanje/izvor nesporazuma.
Protivnici političke korektnosti drže drugačije. Pokazati skromnost u primjeni i isticanju ispravnih i istinitih principa uvijek je znak dekadencije i krize vrijednosti, te nipošto ne može biti poželjno. Ako su sloboda i jednakost, hir i neznanje jedini istinski, temeljni principi o kojima sve ovisi njih je potrebno i otvoreno braniti. Nema slobode za neprijatelje slobode. I, također – sa stanovišta političke koristi politička korektnost stoji relativno slabo. Takvim se pristupom stvar nepotrebno komplicira, razbija fokus i otežava efikasno uništavanje protivnika. Islam, kršćanstvo, budizam, komunizam imaju potpunu slobodu da budu to što žele, do te mjere do koje prihvaćaju temeljne principe slobode i jednakosti za druge, to jest utoliko ukoliko se praktično u potpunosti pokoravaju modernom političkom poretku. Protivnici političke korektnosti drže da ih je, ako od toga odstupe, potrebno beskompromisno dovesti u red i podsjetiti koja je jedina istina sa velikim i. Pobornici političke korektnost drže kako su takva retorika i pristup štetni, te su sami po sebi u sukobu sa duhom jedine velike Istine.
Zagrebemo li ispod površine odmah će nam postati jasno kako je pravi problem dotične u njenom lažnom karakteru. Kritički stav poziva na okretanje perspektive i ukazivanje kako upravo logika dotične dileme, sa svim svojim pretpostavkama, predstavlja opasan generator neželjenih političkih posljedica, predstavlja loš alat za njihovo otklanjanje, te se, na koncu, pokazuje sasvim neuvjerljivim sa spoznajnog stanovišta. Radi se o lažnoj dilemi pošto su dvije, na momente prilično zakrvljene, pozicije tek različiti, na trenutak preklapajući, na trenutak komplementarni, stupnjevi iste logike. Vrijednosni dogmatizam je jezgro i istina politički korektnog pristupa, kao što je politički korektan pristup vrsta metode, razvijene manipulativne tehnike u službi razbijanja zajedničkog neprijatelja.
Ako je moralno ispravno odstupiti od nekritičkog nametanja vlasititih vrijedosnih sadržaja, onda je definitivno moralno neispravno suprotno – pretpostaviti kako postoji jedan ispravan, istinit sustav vrijednosti što stoji iznad proizvoljnih, prolaznih i iskonstruiranih volja jedinki i grupa. Što je više autorefleksije, skromnosti, samokritike i dvojbe oko univerzalne valjanosti svog vrijednosnog sustava to se, naizgled paradokslano, jedan specifičan, sadržajno indiferentan, relativistički vrijednosti sustav jača i to dogmatskije, arogantnije ističe. Dovršena, dosljedna, isključiva i do kraja samouvjerena primjena vrijednosti modernog Zapada, u skladu je s načelima političke korektnosti. Sve drugo, u što svakako spada viteški rat kultura i civilizacija, po svojoj prirodi sukobljene strane stavlja u istu ravan, pa stoga dopušta razliku. U najmanju ruku do trenutka likvidacije neprijatelja. Realno je moguća, negdje u prikrajku uvijek i prisutna, tvrdo konzervativna varijanta političke nekorektnosti oslobođena ekspanzivnih pretenzija. U toj se varijanti drugoga vidi kao drugačijeg, to drugačije vrednuje sasvim rđavo, ali mu se iz ovog ili onog razloga ostavlja pravo na postojanje. Tu imamo istinski pluralizam u kojem je međusobni odnos zasnovan na uvažavanju pune autonomije, a legitimna akcija prema neprijatelju jedino defenzivna. Takva dosljedna konzervativno-pluralistička vizija u našem je vremenu osuđena na marginalni status. Što ne znači da po potrebi ne može biti ideološki eksploatirana. Davno je za nama vrijeme starinskog principa živi i pustu druge da žive. Dominantan princip našeg vremena onaj je ekspanzivnih vrijednosnih sustava koji teže poopćavanju. Logika koja pokreće širenje takvih sustava nije, prvenstveno, nekakav sveti cilj preobraćenja na svijetlu stranu, već prije defenzivno-preventivni instinkt. Rđavost se ne može tolerirati pošto rđavo dobrom nužno, na ovaj ili onaj način, radi o glavi. U povijesnim razmjerima važno je razabrati kako se radi o logici karakterističnoj za monoteizam, u potpunosti sačuvanoj i usavršenoj u modernoj sekularizitanoj varijanti. Između temeljne pozicije radikalnog antiislamističkog sekularista i multikulturalistički obojenog liberala ne postoji bitna razlika. Jedina razlika leži u tvrdoći i totalnosti nametanja zajedničkog principa. Tu je politički korektan liberal dosljedniji, pa stoga i radikalniji, pa stoga, zapravo, i isključiviji.
Suprotnosti između pristupa političke korektnosti i njegovih kritičara još su izraženije na praktičnoj razini, po pitanju političkih metoda i tehnika. Razilaženje je tu stvarno. U tom se smislu ne može govoriti o podudarnosti, ali je zato praktički neupitno da imamo situaciju pune komplementarnosti. Politička korektnost se iz razvidnih razloga pokazuje kao adekvatna manipulativna tehnika, način na koji se najbolje može poraziti neprijatelja. No kako moderni čovjek nije fiksno vezan čak ni za sadržaje svojih vrijednosti, on je to još i manje za konkretne tehnike kojima se služi. Sasvim je jasno da se ta i ta tehnika može pokazati neučinkovitom. Da može pasti pred testom iskustva. Kada se pokaže da tehnika ne radi ona alternativna treba uskočiti. Iz rukavica na gole šake, sa soft powera na golu silu, sa dijaloga i promicanja umjerenog islama na neselektivnu likvidaciju onog ne-umjerenog. Neprijatelji političke korektnosti svoj će otpor zadržati na retoričkoj razini dok je jasno da su njeni pobornici spremni odreći vlastitih metoda kada se pokažu praktično neučinkovitima.
Ključno pitanje glasi: u čemu je problem? Što ne valja sa ideološkim kompleksom koji smo upravo ocrtali? Dva su odgovora, čije je iznošenje svrha ovog teksta: prvo, njegova istina nije lijepa, pa nas u tom smislu ne može zadovoljiti; drugo, njegova moć iznimno je limitirana, te neizbježno proizvodi destruktivne političke sile; opasnost za našu egzistenciju i slobodu.
U dokazivanje zašto istina takvog ideološkog kompleksa nije lijepa nećemo ulaziti. Oni sa smislom i interesom za estetiku lako će razumjeti o čemu se radi. Drugima, pak, argumenti ne mogu pomoći.
Sa drugom točkom je stvar drugačija. Na nju se isplati trošiti riječi. Neučinkovitost tog, modernog, ideološkog kompleksa proizlazi iz njegove suštine – filozofski, iz dogmatskog relativizma; politički, iz tehnificiranja prakse. Otvorenost perspektive uvjet je svake vjerodnostojnosti. Vjerodostojnost je pak uvjet moći ideja i na njima zasnovanih djela. Svaki pristup koji unaprijed ima spremljene odgovore na pitanja koja si postavlja drastično obara vrijednost pitanja i odgovora, smisao i korisnost samog poduhvata. Svođenje retorike na tehniku uvjeravanja iz temelja rastura njenu efikasnost. Indoktrinacijske i manipulativne tehnike stoga polučuju najbolje rezultate kada se obraćaju već uvjerenima, dok tamo gdje se njihova pomoć treba u pravilu izazivaju kontraefekt. Posljedice se dugoročno pokazuju to gore što tehnika uvjeravanja nastoji biti sofisticiranija, što više truda ulaže u prikrivanje vlastite prirode. Tehničko rješavanje problema koji izaziva sama tehnika je, jasno, dolijevanje ulja na vatru.
Pogledajmo problem od kojeg smo krenuli sasvim konkretno. Polazeći sa stanovišta političke korektnosti islamu se daje beskonačna sloboda i tolerancija dok god s tom slobodom radi ono što odgovara onima koji mu tu slobodu velikodušno daju. S druge se strane prisvaja autoritet otkrivanja stvarne istine islama. Od strane relativističkog ateista vođenog metodologijom modernih društvenih nauka, koristeći se redukcionističkim spoznajnim tehnikama, po svojoj prirodi neprijateljski nastrojenima prema duhu religije, da bi se, gle čuda, došlo do zaključaka koji sasvim odgovaraju potrebama same političko-ideološke manipulacije. Ovisno o praktičnoj potrebi koriste se istine o islamu kao religiji mira i tolerancije ili istine o islamu kao religiji klanja i isključivosti. Upravo takav pristup podiže barikade i s druge strane izaziva reakciju tumačenja islama na način koji prekoračuje granicu tolerancije, kako bi sasvim učinkovito razotkrilo licemjerje i manipulativni karakter poklonjenih sloboda. Radi se o defenzivnoj reakciji. Ugrožena očigledno neautentičnim i nevjerojdostojnim konstituiranjem istine o vlastitiom identitetu musliman autentičnost traži u dijametalno suprotnom osmišljavanju svoje vjere. U tom se smislu nastavlja gašenje vatre benzinom.
Nasuprot pristupu političke korektnosti i vulgarnoj real-političkoj alternativi s kojom se nalazi u komplementarnom odnosu potrebno je zbiljski otvoriti pitanje temeljnih istina bez fige u džepu. Komunikacija okovana pretpostavljnim istinama, pa makar to bile nekakve istine o uvažavanju drugog i drugačijeg, miru i ljubavi, jalova je, zatvorena prema drugoj poziciji, te je nužno svedena na ideološko oružje. Ispravno polazište ono je radikalne kritike modernog ideološkog kompleksa; propitivanje istina i metoda na kojima leži takozvani Zapadni svijet kao ključni preduvjet otvaranja vjerodostojne rasprave o prirodi, istini i mogućnostima političkog islama.
Dotični pristup mogao bi se, donekle s razlogom, učiniti srodan pristupu radikalne ljevice. Potrebno se stoga kratko osvrnuti i na njene probleme. Jedino ćemo tako izbjeći moguće nesporazume. Nekorektno bi bilo previdjeti kako se zapadna ljevica nalazi u spoznajno privilegiranoj poziciji pri kritici modernog političkog poretka i njegove ideologije. Fiksirana na radikalnu kritiku kapitalističkog svijeta u cjelini, vlastitim praktičnim i teorijskim neuspjesima gonjena na stalno redefiniranje kritičke perspektive u zadnje se vrijeme – što će reći od 60-tih godina – uzdigla do kritike s, više-manje, dosljedno postmodernog stanovišta. Da ne kažem – i ćorava kokoš ubode zrno. Jača strana postmoderne ljevice svakako je osviještenje teorijskih slabosti modernog univerzalizma, kao i održavanje svoje vansistemske perspektive sa svim darovima koje, barem u teoriji, nosi. Njena slabija strana tendenciozna je fiksacija na razotkrivanje represivnog karaktera modernog društva i težnje za nekakvom radikalnom promjenom postojećeg stanja. Problem ljevice u biti je sasvim sličan problemu sistemskih snaga – ona unaprijed zna odgovore na svoja pitanja. Temeljna odrednica njenog identiteta, doduše, nije (nužno) pozitivna istina od koje se polazi, već prije otpor i borba protiv dominantne istine i poretka, ma kakvi bili. Uvjerljivost i doseg njene kritike stoga su uvijek krajnje limitirani. Moć na njima zasnovanog djelovanja još i više. Promatrajući društvo i njegovu, da se poslužimo tim nesretnim terminom, duhovnu nadgradnju, suvremena ljevica vidi funkcionalnošću vladajućeg poretka reducirane potencijale ljudske egzistencije, te tehnike manipulacije o kojima opstanak takvog reda stvari ovisi. Istina u koju vjeruje ona je o naprednoj, sofisticiranoj represiji kao ključnoj odrednici suvremenog svijeta. Iz toga proizlazi nužnost otpora i postavljanje nekog oblika fantastične, utopijske alternative kao idela. Ideala neophodnog kako bi si mogli otvoriti vidike i razabrati represivni karakter suvremenog društva. Radi se o truloj logici. Otpor i utopija konstitutivni su, bitni, elementi ljevičarskog identiteta, pa je sam način
promatranja suvrememenih političkih problema njima kontaminiran. Ljevičarska ideologija diči se otvaranjem perspektive, ali je u biti zatvara. Otpor i vizija alternative trebali bi biti krajnja točka pri obrazovanja autentične revolucionarnosti. Kraj početka. Propisani kao pretpostavke i nužni preduvijeti oni gube legitimacijsko uporište i revoluciju zatvaraju samu u sebe. Otkloni li se dotična kontaminacija suvremeni politički problemi pokazati će nam se u sasvim drugačijem svjetlu. Umjesto razmjerno funkcionalnog represivnog poretka; učinkovitog i sofisticiranog upravljanja nepredvidivim, potencijalima bogatim ljudskim materijalom u okvirima zapadnog društva, pokazati će nam se njihova fragilnosti i nemogućnost trajnog stabiliziranja – očita manjkavost i nedostatnost korištenih metoda i pristupa.
Vratimo li se na naš problem – problem ideološkog kompleksa, o kojem je bilo riječi, ne leži u tome da je u stanju polučiti očekivani rezultat (održavanje postojećeg poretka, kontrolu nad nepredvidivim alternativama i paraliziranje protivnika), nego u činjenici da se, očito, pokazuje sasvim nedostan, da primjena i održavanje logike na kojoj je zasnovan ne nosi darove koje obećava; ne proizvodi stabilnost, red i kontrolu situacije. Stara ljevica ne samo da nije imala nikakvih problema s takvom spoznajom, nego je svoju kritiku zasnivala upravo na inherentnoj nestabilnosti buržoaskog društva, njegovim unutarnjim kontradikcijama koje propisani ljekovi ne otklanjaju već dodatno potenciraju. Suvremena ljevica, proizašla iz povijesnih neuspjeha stare, svoju je kritiku zasnovala na pretpostavci o učinkovitosti tehnika kojima buržoasko društvo zatomljuje svoje kontradikcije, uz održavanje nekakve emancipatorne utopijske vizije koju se po tom nastoji legitimirati svim sredstvima na raspolaganju. Gotovo da nije ni potrebno reći kako taj rezultat nije ni lijep ni učinkovit. Od male nam je koristi u nošenju s konkretnim problemima. Tendenciozna ljevičarska kritika Zapadnog društva i ideologije u praksi se pokazuje savim neadekvatna s obzirom da konkretnim pitanjima u pravilu pristupa opterećena vlastitim, autističnim svrhama i fiksacijama. Kao što su i same njene svrhe, u biti, krajnje zaoštravanje principa moderne politike (puna vladavina slobode i hira=emancipacija; širenje egalitarnog principa u soco-ekonomsku sferu=jednakost) pa pate od istih boljki kao vladajuća, realnija buržoaska varijanta.
Tijek dosadašnjeg izlaganja i zaključci koji iz njega proizlaze otvaraju nam mogućnost proglašavanja temeljnih pretpostavki vjerodnostojne rasprave o političkom islamu – detehnifikaciji mišljenja – prosto rečeno, temeljitom odbacivanju namjenskog mišljenja koje si pitanje o namjeni ne postavlja kao ključno – i iskrenom otvaranju prema sadržaju u čiju se suštinu nastoji prodrijeti. Dosljedno postavljanje takvih kriterija od strane bezbožnog zapadnjaka nužno znači i otvaranje mogućnosti iskrenog preobraćenja. Upravo takav pristup otvara mogućnost plodnog postavljanja pitanja o političkom islamu od strane političkih ateista. Pripadnost islamu kao uvjet autentičnosti spoznaje o mogućnostima politiziranja dotične religije sasvim je razumljiv. Upravo se podrazumjeva kako je pripadnost modernoj naciji uvjet vjerodostojnosti spoznanje o njenoj političkoj prirodi, dobru i poželjnim oblicima. Ta neće se valjda o tim stvarima vjerovati neprijatelju! Recimo – komunistima. Komunistima, u čijem se slučaju pripadnost pokretu posebno strogo isticala kao uvjet legitimnosti spoznaje o ispravnom kursu i dobru radničke klase. Stoga je sasvim razumljivo uvjetovanje legitimne spoznaje o političkom islamu pripadnošću islamskoj zajednici. Problemi takvog uvjeta ipak ne nestaju zbog njegove razumljivosti. Njime se onemogućuje iskrena, pa onda i plodonosna komunikacija između različito identificiranih, potencijalno suprostavljenih, aktera. To ne naprosto zbog nemogućnosti razumijevanja druge strane, već, što je mnogo i važnije, zbog nepovjerenja drugih prema našoj istini, usljed njene nesenzibilnosti za propitivanje vlastitih načela. Ako u neku istinu nismo u stanju uvjeriti sebe, izlišno je očekivati kako će nam drugi pružiti šansu da bude uvjeren. Ako si želimo sačuvati pravo nekritičkog preuzimanja vlastitih pretpostavki, isto pravo moramo dati i drugima, što znači da se istovremeno moramo odreći mogućnosti njihovog preobraćenja, kao i mogućnosti doprinosa rješavanju unutarnjih problema s druge strane barikade.
Zbog toga se iskreno ostavljanje mogućnosti vlastitog preobraćenja postavlja kao temeljni preduvjet preobraćenja drugoga, ili barem širenja vlastitog utjecaja na obostranu korist. Pozicija potencijalnog preobraćenika, pak, nipošto se ne smije promatrati kao stav kolebljivca i nevjernika. Upravo suprotno, jedino onaj čija je vjera dovoljno jaka rado će i bez straha otvoriti vrata potencijalnom preobraćenju. Vitez vjere ne skriva se u kužnim rovovima, već bez straha izlazi na brisani prostor; svjestan svih prednosti otvorenog horizonta i svježeg zraka. A vjeru, dobro je znano, šire i jačaju jedino vitezovi. Viteški stav potencijalnog preobraćenika jedina je zdrava veza među nepovjerljivim vrijednosnim sustavima, posebno u vrijeme politiziranja razlika među njima. Pred nama, zapadnim bezbožnicima, samo je jedan izbor, ako želimo smisleno misliti i govoriti o islamu – pružanje šanse Allahu. Ta kome li se Bog otkriva doli bezbožnicima? No, također, kada ga je bezbožnik prihvatio, a da nije uvidio bijedu svake alternative? I ako je istina kako nema boljeg vjernika doli konvertita, istina je i da vjera van svog okrilja nema većeg prijatelja doli dobronamjernu, kritički nastrojenu dušu otvorenu za preobraćenje.
Za našu je stvar, jasno, manje važna duhovna dimenzija otvorenosti preobraćenju. Nama je mogućnost preobraćenja vrijedna prvenstveno kao izvor vjerodnostojnosti i političke moći. Sasvim je jasno kako se time navlačimo na sklisko tlo i otvaramo prostor za kritiku cijele misaone konstrukcije kao pukog retoričkog trika. Pokušaj obrane od takvog prigovora u biti je ništa drugo doli priznanje krivice. Prijatelj istine druge će uvijek pozivati na budnost. Vrijede li zaključci do kojih smo ovdje došli tuđeg povjerenja treba da ostane otvoreno pitanje. No, već je i to, kako mi se čini, velik korak naprijed u odnosu na prevladavajuća stanja dubokog nepovjerenja i/ili lažne bliskosti. A stvarna se vrijednosti pristupa uvijek vidi u sadržaju kroz koji se oblikuje. Nipošto u riječima kojima se predstavlja. Stoga, ako želimo znati o potencijalima njegova politiziranja, koristi i šteti od istih, pristupimo islamu goli do kože.
