“Gradonačelnik Milan Bandić istaknuo je kako je Većeslav Holjevac svojim djelom, vizijom i radom ostao neraskidivi dio identiteta Zagreba i ušao u povijest kao jedan od hrvatskih velikana. ‘Bio je gorostas od čovjeka, te istinski antifašista i istinski hrvatski domoljub, iznimno uspješan zagrebački gradonačelnik, zaslužan za širenje i urbanizaciju Zagreba, pisac i publicist, ali i čovjek koji je radio na povezivanju iseljene i domovinske Hrvatske’, rekao je Bandić te podsjetio i na Holjevčevo političko djelovanje kao jednog od organizatora antifašističkog ustanka u rodnom Karlovcu, Baniji i Kordunu”.
Tako je obilježavanje stote godišnjice Holjevčevog rođenja izgledalo u utorak, na samu godišnjicu u Zagrebu. A kako je to izgledalo u njegovu rodnom Karlovcu? Nikako – nije se dogodilo. Je li se Karlovac pridružio zagrebačkoj proslavi? Naravno da nije. U Zagrebu, što god mislili o bandićevskoj vladavini, vlada konsenzus svih stranaka, pa i Hrvatske demokratske zajednice koja vlada suvereno i Karlovcem, o vrijednosti Holjevčevog lika i djela.
Naizgled bi bilo pogrešno kazati da Karlovac ne baštini Holjevca, karlovačkog partizana i zaslužnog gradonačelnika Zagreba, s obzirom da ovdje takozvana brza cesta nosi njegovo ime, a u Parku narodnih heroja, kako se ranije zvao park pokraj kina Edison, i dalje stoji njegova bista, za razliku od bista svih ostalih narodnih heroja koje su uklonjene početkom Domovinskog rata, prilikom čega je otkrivena zanimljivost, koju je ove godine isticao čuveni filmski redatelj i desničarska perjanica Jakov Sedlar, da su postamenti za biste narodnih heroja izgrađeni od dijelova nadgrobnog spomenika sa Židovskog groblja u Karlovcu. Dobro je to poznata činjenica u karlovačkoj javnosti. I potpisnik ovih redaka je prije mnogo godina, na poticaj danas pokojnog novinara Mladena Muića, o tome pisao, kao i o karlovačkoj sinagogi, koju Sedlar također navodi u svojim propagandističkim istupima kod urednika i voditelja televizijske emisije “Bujica” Velimira Bujanca. Zanimljivom činjenicom da je karlovačka sinagoga, koja se nalazila na mjestu današnjeg stambenog nebodera u Šebetićevoj ulici, preživjela nacistički/fašistički/ustaški režim, ali ne i komunistički, Bujanec i Sedlar manipuliraju u svoje nacionalističke svrhe, a, samo jasnoće radi da se ovdje napiše, ne postoji niti jedan motiv da se brani komunistički režim u Jugoslaviji. Problem je ipak što skriveni iza antikomunizma pojedini simpatizeri hrvatskog etničkog nacionalizma – čitaj antisrpstva i antiliberalizma – propuštaju spomenuti kako, za razliku od ustaša, komunisti nisu sveli židovsku populaciju u Karlovcu s predratnih četiristotinjak pripadnika na poslijeratnih 39 od kojih se većina preselila u druge sredine, pa je židovska općina odlučila lokalnoj upravi prodati zgradu sinagoge. Za pisanja o tome kako su postamenti za poprsja narodnih heroja u Parku narodnih heroja izgrađeni od židovskih nadgrobnih spomenika ostavljen je prostor za prilično uvjerljivu interpretaciju kako komunisti nisu uklanjali nadgrobne spomenike iz antisemitskih razloga, obarali ih s grobnih mjesta, nego su koristili već oborene nadgrobne spomenike, odnosno, u njihovim ateističkim i ne odveć za baštinu senzibiliziranim revolucionarnim očima, reciklirali građevinski materijal u novu svrhu, a na isti su način pristupili sinagogi – u njihovim očima je postojala jedino funkcionalna vrijednost. Nije im namjera bila zatrti sve židovsko u Karlovcu, kao što je bilo ustašama, nego na mjestu sinagoge koja “ničemu ne služi” podignuti višestambenu zgradu. Ta sinagoga koja “ničemu ne služi” bila je, po tvrdnjama u knjizi “Stari Karlovac – ulice, kuće i ljudi” Radovana Radovinovića, jedna od najljepših u Jugoslaviji. Komunistima to nije bilo očigledno jasno.
No, vratimo se na Vecu i podcrtajmo da, ako je simbolično čuvanje uspomene na zagrebačkog gradonačelnika, hrvatskog velikana, koji je premostio Savu u pravilu dobrodošlo, na ovakvim obljetnicama se vidi da je riječ tek o pukoj simbolici i da Karlovac ne baštini Holjevca. Kada bi se u Karlovcu Holjevac baštinio, neka od gradskih kulturnih ustanova pa i Grad Karlovac bi stotu godišnjicu njegova rođenja obilježili prikladno, ako se ne bi već pridružili Gradu Zagrebu u tome. Izuzetak od kritike jedino je kustosica Gradskog muzeja Karlovac Sanda Kočevar koja je ranije ove godine organizirala predavanje povjesničara Josipa Mihaljevića “Većeslav Holjevac u historiografiji i povijesnom pamćenju”. No, Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” je zakazala, a u njezinom sastavu se nalazi i nekakav zavičajni odjel u kojemu se održavaju i nekakve zavičajne čajanke, ali uglavnom kada ih građani organiziraju.
Nema ništa lukavije nego isprazniti simbol sadržajem. Upravo je to najbolji način da se ono što taj simbol predstavlja ili je predstavljao zatre. Svojevremeno je na ovom mjestu pisano kako je hrvatska antifašistička baština na neki način postala domena isključivo srpske zajednice u Hrvatskoj – Hrvati su je se odrekli i isporučili Srbima. Tada je postavljeno i pitanje kako će se obilježiti stota godišnjica Holjevčeva rođenja, a sada je stigao i odgovor. Gradonačelnik Damir Mandić, kojemu također ne bi bilo loše da za gradonačelničke uzore uzme Holjevca i Josipa Boljkovca, “karlovačkog Holjevca”, je za preimenovanja Trga Josipa Broza Tita u Karlovcu napomenuo da se ovaj grad time ne odriče antifašizma i antifašističke tradicije. Međutim, kao što je bilo za pretpostaviti, i kao što se sada pokazuje u odnosu prema Holjevcu i njegovoj stotoj godišnjici rođenja, to su bile prazne priče. Razlog u takvom odnosu se ne krije samo u lijenosti i/ili nebrizi Grada i gradskih kulturnih ustanova, nego i u konceptualiziranju Karlovca i njegove baštine, a samim time i njegova identiteta.
Ako Mandić uistinu ne diže ruke od antifašizma, nego samo od “dva totalitarizma”, ima priliku već u studenome, kada će biti još jedna obljetnica akcije koje je pronijela ime Karlovca i Holjevca po slobodnoj Europi, to i dokazati. Holjevac, Hrvat iz Zvijezde, koji je otišao 1941. godine među progonjene Srbe da s njima diže ustanak na Baniji i Kordunu protiv ustaškog/nacifašističkog terora, koji je poveo suborce u nevjerojatno hrabru akciju u okupirani Karlovac, koji je to svoje iskustvo pretočio u memoare, jedno od najvažnijih djela publicistike o Karlovcu, koji je jedan od prvih istraživača hrvatske dijaspore na koju se HDZ toliko poziva, koji je nastradao kao potpisnik Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koji je učinio prije toga toliko mnogo za Zagreb, glavni grad Hrvatske, je zaslužio ignoriranje u rodnom gradu i mjesto u karlovačkoj, ako već ne nacionalnoj i zagrebačkoj, ropotarnici povijesti?
Pitanje je, naravno, promašeno. Karlovac cijeni Holjevca koliko cijeni samoga sebe.
