Vijest o smrti Danijela Butale zatekla me u toku priprema za intervju koji sam s njime namjeravao objaviti u novom dvobroju časopisa „Kupa“. Kako znam da je bio pun stvaralačkih i izlagačkih planova, a samim time i životne te kreativne energije, više je no bjelodano kako je njegova smrt u 75. godini života došla ne samo neočekivano, nego i prerano. Slaba nam je utjeha to što je pripadao onoj vrsti ljudi, za koje bismo mogli reći da je umro prerano, čak da je preminuo i desetljeće ili pak dva kasnije.
Mada su karlovačku likovnu scenu u zadnjih dvije godine napustili njezini vrlo kvalitetni predstavnici kao što su Đorđe Petrović i Višnja Ercegović, Aleksander Forenbacher i Branko Vidović, Butalina smrt je poseban gubitak, tim više jer se radi o jednom od najpoznatijih i najpriznatijih karlovačkih slikara, autoru čije je slikarstvo korespondiralo s ključnim poetičkim pravcima hrvatskog slikarstva njegova vremena i kroz više decenija bilo zaštitni znak karlovačke likovnosti. A da je njegov likovni izričaj bio cijenjen i izvan nacionalnih granica dokaz su njegove nagrade na Izložbi jugoslavenskog crteža u Zagrebu (1973.), Salonu nacija u Parizu (1985.), Međunarodnom, bijenalu suvremene umjetnosti u Firenzi (2001.) i druge.
U svim ovim, kao i brojnim drugim prigodama, njegov je opus prepoznat kao specifičan i originalan. Ta originalnost očitovala se je već od samih njegovih izlagačkih početaka koji su, na tragu pokreta nove figuracije, bili obilježeni imaginarnim mašinama i čudnim strojevima. Kao autora koji svojim virtuoznim crtačkim, a potom i slikarskim duktusom prevazilazi granice pojavnosti, afirmiraju ga i kasnije nastali ciklusi, bilo da je riječ o kukcima (konjicima, leptirima, libelama), čudnim androidima (letačima, Ikarima), ribama, inačicama lišća i cvijeća, bilo pak o akvarelima i grafikama s karlovačkim motivima, raspelima i „portretima poznato nepoznatih“ kojima je, potaknut Domovinskim ratom, stvaralački izrazio ideju ratnog zla i ljudske patnje.
Kao virtuozan i precizan crtač, ostvarivao je filigranske i paučinaste arabeske, vibrantne geometrijske mreže u kojima su njegovi zoološki i florealni motivi promatrani kao kroz mikroskopski ili rentgenski sustav, i kao takvi nadilazili granice stvarnosti i zanosili u lirsko i začudno, nadstvarno i fantastično. No sva ta začudnost i fantastičnost, pažljivijem se oku nadavala tek kao sugestivna likovna metafora u kojoj su se ogledala njegova duševna stanja tangirana razmišljanjima o stanju duha i trošnosti života, o egzistenciji čovjeka i prolaznosti svijeta. Sve ovo dokazuje kako je Butala zapravo bio duboko angažirani umjetnik, stvaralac koji je iskreno i stalno bio opterećen suvremenim zlom, egzistencijalističkom otuđenošću i apokaliptičnim akcentima, pa su odista bili u pravu oni koji su tvrdili kako su njegove efektne slikarske vizije zapravo bile „više java, nego san spavača“.
Nema nikakve dvojbe da je Butala stvorio svoj vlastiti slikarski jezik i otprve prepoznatljiv te izdvojen likovni stil o čemu svjedoči i o čemu će svjedočiti njegov opsežan i slojevit, intrigantan, neponovljiv i neprolazan umjetnički opus. Upravo stoga, o istom nije potrebno govoriti u prošlom vremenu, tim više što isti traje u sadašnjosti, a i budućnosti karlovačke i hrvatske likovne umjetnosti zasigurno će zauzimati trajno i istaknuto mjesto.
Svoje slikarske vizije trošnosti i prolaznosti svijeta posvjedočio je vlastitim odlaskom.
Neka mu svijetli vječna svjetlost.
foto: Kafotka
