Koncept prvih sto dana u suvremenu je politiku uveo američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt kad je preuzeo vlast 1933. Tada je imao na umu utjecaj na američki Kongres i zakonodavni aspekt u periodu od sto dana. Prije njega, pojam prvih sto dana bio je poznat po Napoleonu, kada se 1815. u toliko dana, zapravo i malo više, s otoka Elbe vratio u Pariz da bi ostvario svoj konačni vojni i politički poraz u bitci kod Waterlooa.
Političko-ekonomska situacija u kojoj je Roosevelt preuzeo vlast bila je izuzetno dinamična i nestabilna. U ekonomskim i političkim teorijama to razdoblje prozvano je razdobljem Velike gospodarske krize. Kako je Roosevelt, zajedno sa svojim ljudima, ponudio rješenje ove krize u obliku Nju dila, tih prvih sto dana zapravo su označavali prvih sto dana Nju dila.
Ovdje nije potrebno šire ulaziti u analizu tog razdoblja, ali je potrebno naglasiti pozadinu koncepta tih sto dana – utjecaj američkog predsjednika na Kongres prilikom uvođenja Nju dila. Smatralo se da će Roosevelt imati jači utjecaj u početku svog mandata, s jedne, i tražio se kratkoročni predah u situaciji kad su mase svakodnevno zahtijevale odgovore i rješenja, s druge strane. Ta izvanredna i nestabilna situacija utjecala je na Rooseveltovu administraciju da zatraži sto dana kako bi u kakvom takvom miru uvela barem neke mjere.
Na temelju tog historijskog iskustva razvila se sljedeća općenita misao – poteze novog predsjednika (nove izvršne vlasti) treba procjenjivati tek nakon perioda od sto dana, dakle nakon perioda u kojem on ipak može povući neke poteze, ali dok još nije učvrstio svoju poziciju. Do tada ga treba pustiti da radi svoj posao. Zato se još kaže i da je to politički medeni mjesec.
Kakve veze s tim imaju Karlovac i karlovačka lokalna politika?
Nakon upravo prošlih lokalnih izbora, od raznih novinara, političara na vlasti, komentatora, dijela karlovačkog biračkog tijela koje glasa za opoziciju, ali i od same opozicije u užem smislu, čujemo apele da prvih sto dana novog gradonačelnika Damira Mandića treba ostaviti da u miru kombinira i povlači prve političke poteze. Nakon tih sto dana ćemo vidjeti što i kako dalje pa ćemo onda moći kritizirati ili hvaliti.
Postavlja se jednostavno pitanje, a koje se očito ignorira, zbog čega bi novoizabrani gradonačelnik imao sto dana mira? Zbog čega bismo trebali pristati ne samo na takav koncept, nego i na to da će on mirno vladati iduće četiri godine? Još važnije, zbog čega politička opozicija i njoj bliski društveni komentatori pristaju na takav razvoj situacije?
Da bismo odgovorili na najvažnije pitanje ovdje, moramo postaviti nekoliko dodatnih pitanja. Kakav je sastav Gradskog vijeća? Ima li Hrvatska demokratska zajednica i više nego dovoljno vijećnika za komotnu većinu? Koliko je puta HDZ bio na vlasti u Karlovcu unatrag četvrt stoljeća? Koja politička stranka kontrolira gotovo svaki politički, ekonomski i socijalni aspekt Karlovca? Koja politička stranka u Karlovcu ima najviše članova?
Ako sve upućuje na najjaču političku organizaciju u Karlovcu, na HDZ, kako onda može biti politički racionalno da se takvoj stranci i gradonačelniku iz njenih redova daje mira prvih sto dana? Kako je moguće da se dominantna pobjeda te stranke gleda kao dobro sportsko takmičenje? Kao da se radi o igri, a ne o ozbiljnim, egzistencijalnim problemima. HDZ je stranka za koju u načelu znamo kakve će političke i ekonomske poteze povlačiti idućih godina. To je stranka kojoj je najviše uspjelo konsolidirati svoju vlast na karlovačkom području. Prema tome, tu iznenađenja nema i neće biti.
Pritom Karlovac ne potresa najveća privredna i društvena kriza u povijesti, kao ni Hrvatsku, niti ljudi masovno i svakodnevno prosvjeduju, kao što je to bilo u SAD-u 1920-ih i 1930-ih.
I sad politička opozicija i društveni komentatori sve ovo ignoriraju. Otuda ta politička iracionalnost.
Ne može se davati prvih sto dana političkoj vlasti koja drži gotovo sve političke konce u svojim rukama ili pak u nju polagati nade da će odjednom drastično mijenjati svoje političko djelovanje i to u korist dojučerašnjih političkih protivnika, a to znači i interesnih grupa koje ovi predstavljaju.
Nešto mora biti jasno – ako opozicija u širem smislu, koju čine političari, dio društvenih komentatora i glasači, u ovakvoj političkoj konstelaciji daje predah i želi svu sreću apsolutno dominantnoj stranci i novom gradonačelniku u njihovom daljnjem radu, to znači da opozicije nema. Niste vi dali HDZ-u i Mandiću predah, nego su oni to svojim uspješnim i racionalnim političkim djelovanjem vama uzeli te vas na taj način pasivizirali.
Dalje treba navesti vrlo opasnu tendenciju.
Opće je uvjerenje onog dijela Karlovca koji je politički aktivan (bilo kroz glasanje bilo kroz kandidaturu na izborima) da se vodila dinamična izborna utakmica u kojoj je bolji pobijedio i da sada pobjedniku treba dati vremena prilagodbe, nadati se da će raditi bolje nego njegov prethodnik, a, ako ne radi – kazniti ga za četiri godine na idućim lokalnim izborima.
Za predizborne i izborne kampanje, većina tog političkog Karlovca (jer je Mandić dobio 8.580 glasova u drugom krugu, a HDZ 8.267 za Vijeće, od 21.396 Karlovčana izašlih na birališta u prvom krugu) mislila je i govorila o tome kako za HDZ i za njegovog kandidata za gradonačelnika glasaju samo njihovi članovi i obitelji. Dakle, ti glasači zapravo glasaju za sebe i svoj interes, jer glasaju za stranku koja ih je pomogla na ovaj ili onaj način. Ovo će vam reći svatko na ulici.
I sad odjednom većina tih kritičara HDZ-a i Mandića, od novinara do samih lokalnih političara, pojašnjavaju kako Mandić, ipak, može raditi u interesu svih Karlovčana i kako od njega oni to i očekuju. Drugim riječima, jučer ili prije izbora, HDZ je kriv za privrednu i socijalnu situaciju u Karlovcu budući da čvrsto kontrolira sve lokalne političke mehanizme, a danas ili nakon izbora – Mandić, kao produžena ruka HDZ-a, odjednom će raditi u interesu svih ostalih, kao nitko prije.
Dio Karlovčana ponaša se kao da se ovdje nije radilo o političkim izborima koji odlučuju daljnje djelovanje kako opozicijskih političkih stranaka, tako i najjače političke stranke, a koji time odlučuju i o samom ekonomskom i socijalnom razvoju Karlovca. Ne, za njih su protekli izbori bili utakmica s malo političke glazure u kojoj su određene osobe pristojno i uglađeno debatirale, a u kojoj je pobijedio bolji.
Opasnost ovdje postoji zato što ovo mišljenje ipak dijeli veći broj politički aktivnih Karlovčana, a time utječu na ostatak Karlovčana da nastave ignorirati lokalnu politiku. Iako je bez sumnje glavna i najveća odgovornost niske izlaznosti na političkim strankama i listama koje su se kandidirale, sliku zaokružuje i ostali dio politički aktivnih.
Kako nekome tko godinama ne glasa izgleda situacija u kojoj od oko 21.000 birača njih 8.500 daje glas HDZ-u i njegovom kandidatu za gradonačelnika, a onda ostalih 12.500 drugi dan nakon izbora HDZ-u zaželi sreću i navodi floskule poput toga da je sad vrijeme za djelovanje u interesu Karlovca ili da treba zajednički raditi prema naprijed?
Dok su izbori politički aktivnim Karlovčanima pitanje još jedne dobre i argumentirane rasprave s prijateljima ili poznanicima, još jedna „politička utakmica“, toj osobi koja glasački apstinira izbori su pitanje produžetka životne agonije, pitanje odlaska u inozemstvo, pitanje daljnjeg preživljavanja bez posla usprkos iskustvu, znanju, vještinama i godinama. Ona vidi da nitko iz opozicije (političari, društveni komentatori, glasači) i ne misli ozbiljno promijeniti takvo stanje. Problem za opoziciju je da takvih osoba u Karlovcu ima više od 25.000.
