Solun kao drugi najveći grad u Grčkoj uvrstio se na listu gradova koje bismo željeli posjetiti, kada smo 2016. godine prisustvovali konferenciji u održivom razvoju gradova u Bilbau. Iscrpnim predavanjima i radionicama slijedilo je usvajanje Baskijske deklaracije od strane gradonačelnika europskih gradova koji su se složili da je transformacija gradova u produktivne, održive i otporne cjeline zajednički prioritet. Gradonačelnici su nakon konferencije trebali deklaraciju predložiti i gradskim vijećnicima te tako još osnažiti njezin utjecaj u svrhu buduće kvalitativne urbane promjene gradova. Jedan od gradonačelnika bio je i gradonačelnik Soluna, grada o kojemu se pričalo kao primjeru dobre prakse na području urbanog razvoja na osnovu kulturno-kreativnih snaga. Ovog ljeta tri dana smo boravili u Solunu i usmjerili pažnju na mjesta urbane transformacije grada, pogotovo na njegov obalni dio, kojeg smo doživjeli kao mali kreativni konglomerat, kao mjesto privlačno za posjetioce i popularno mjesto susreta lokalnog stanovništva.
Aspa Gospodini objašnjava da se grad tokom osamdesetih godina prošlog stoljeća počeo transformirati kroz procese fizičke prenamjene i obnove te kroz promjene strukture stanovništva u dijelovima, koje su gradske vlasti odlučile staviti u centar gradskog imidža – gornji unutrašnji dio i obalni dio »Ladadika«. Obalni dio Soluna na mjestu starog pristaništa obnovljen je ponajviše kroz obnovu zgrada i njihovu prenamjenu u prostore za poticaj kulture i kreativnosti te ponešto ugostiteljskih objekata. Radi zaštite povijesne baštine zadržana je arhitektura nekadašnjih prostora te otvorenog prostora, zbog funkcionalnosti promijenjena je jedino unutrašnjost. Zgrade su ponajviše prenamijenjene za potrebe kulture, u izložbene prostore Muzeja fotografije Soluna i kongresne dvorane. Kritičari tvrde da se obnova starog djela luke previše fokusirala na kulturu i umjetničko-kulturne sadržaje i da se prostor nije transformirao u multifunkcionalno mjesto koje bi privlačilo šire skupine posjetioca, nego ostaje privlačan za specifične skupine koje zanimaju pojedini kulturni sadržaji. Mogli bismo se donekle složiti da široke mase lokalnih ljudi možda ne dolaze na specifične izložbe i masovno ne konzumiraju kulturnu ponudu muzeja fotografije, ali je zato otvoreni prostor s izložbama na otvorenom i urbanom opremom svakako privlačan za one koji se tamo jednostavno žele družiti. Prostor se čini kao jedan od popularnih točaka susreta, spontanog druženja i relaksiranog čavrljanja posjetioca.
Spomenuti Muzej fotografije Soluna je izrastao iz starog skladišta površine tisuće četvornih metara 2001. godine i zadržava tipično industrijski izgled europskih zgrada na prijelazu u 20. stoljeće. Urbana prenamjena sedam zgrada nekadašnje luke počela je 1980-ih godina kad je grad podijelio koncesiju za nekoliko od tih zgrada u svrhu organiziranja kulturne ponude poput Bienala mladih umjetnika Mediterana, gradskih izložbi i ostalih različitih kulturnih sadržaja. Izložbeni prostor se od 2001. godine proširio i kroz financijsku potporu Programa Culture Europske unije. Danas muzej sadrži veliki središnji izložbeni prostor, knjižnicu, interaktivnu informacijsku točku, knjižaru.
Za našeg boravka u Solunu na otvorenom prostoru starog pristaništa održana je izložba fotografija, koje su ponajviše nastale u izbjegličkom logoru Idomeni, malom grčkom selu na granici s Makedonijom, u koje su 2014. godine izbjeglice balkanskom rutom počele dolaziti iz Sirije te iz ostalih bliskoistočnih zemalja. Prije dvije godine, kad su Makedonija i Srbija zatvorile svoje granice, Idomeni se pretvorilo u izbjeglički logor iz kojeg su grčke vlasti 2016. godine počele ljude alocirati u ostale gradove ponajviše u Solun i okolinu. Izložba je imala namjeru ukazati na nesigurnost i nevidljivost izbjeglica, na njihove probleme, za koje lokalna populacija puno puta nije zainteresirana i koji se susreću s većom ili manjom mjerom nasilja od strane nacionalnih i lokalni struktura vlasti, ako na tom mjestu samo površno dirnemo u temu koja je najmanje u zadnje tri godine na vidljivost potisnula svu hipokriziju EU, koja je desetljećima držala lekcije trećim zemljama o svojim visokim standardima na području supsidijarne zaštite i prava izbjeglica.
Na zidu jednog od obnovljenih lučkih skladišta primijetili smo informativnu tablo projekta Urban layers, kojega se podupire iz programa EU Creative Europe. Nakon brzinskog istraživanja saznali smo da se radi o projektu kojeg su 2016. godine zajedno provodile kulturne i znanstvene institucije Mediterana, koji se njime bavio kao raskršću kultura i jezika s naglaskom na izazovima u kojima se danas nalazi EU. Središnja tema bio je identitet i identitetski valovi, kao nešto nestabilno, kao uvijek postojeći i nezavršen proces. Identitetom su se partneri na projektu bavili kroz organizaciju urbanih festivala. Nakon provedbe međunarodnog natječaja postavljena je izložba fotografija na temu boravljenja (Residency) koja je putovala u sve partnerske zemlje (Španjolska, Italija i Grčka). Na solunskoj obali se u okviru projekta održala i video instalacija konceptualnog umjetnika Adriana Pacija koji i uz vlastito iskustvo izbjeglištva kroz različite medije obrađuje teme identiteta, dislokacije, traženja i pronalaženja korijena. U muzeju je također održana izložba o migracijama kao potragama za novim životom, kao o nepoznatim odisejadama.
Posjet Solunu i starom solunskom pristaništu0 uvjerio nas je da gradske vlasti uistinu razumiju koncepte ulaganja u prostor, kojeg pokušaju transformirati i kroz prizmu zajednice, te da razumiju ulogu kulture u urbanim revitalizacijskim procesima, kao uvijek nedovršenim procesima stvaranja ugodnijih uvjeta života. Svakako primjer dobre prakse kreativne urbane prenamjene prostora.
