Davor Petračić, nekada “samo” aktivni građanin koji je ukazivao na mnogobrojne probleme i neiskorištene potencijale, a kasnije i gradski vijećnik koji se izborio za primat u opoziciji, nije, znademo, iskoristio priliku da Karlovac s pozicije gradonačelnika uvede iz kastinskog uređenja u građansko, ali za to nisu krivi samo hadezeovska logistika i slab izlazak birača, nego krivicu snosi u najvećoj mjeri upravo kandidat Nezavisne liste “Naš Karlovac” i Socijaldemokratske partije Hrvatske, što možemo kazati bez straha od optužbi za igranje uloge generala poslije bitke jer smo predvidjeli takav ishod.
Upravo se po slaboj izlaznosti u drugom krugu izbora za gradonačelnika Karlovca i ostvarenom rezultatu može vidjeti da je Petračić najzaslužniji za uspjeh svojeg političkog takmaca. Slaba izlaznost birača u pravilu pogoduje vlasti, koja je na svojoj strani imala sve svoje zlouporabe ovlasti i svoju klijentelu, ali i Petračićevu “kampanju” – navodni znakovi su ovdje samo zbog toga što te kampanje gotovo da i nije bilo. Unatoč takvim okolnostima, Mandić je dobio samo 7,45 posto ili 1210 glasova više.
Zašto je Davor, koji je imao jedinstvenu priliku biti izabran za gradonačelnika, tu priliku anemičnom kampanjom prokockao? Zašto se odlučio na tako lošu, gotovo nepostojeću, promidžbu bez ijednog džambo plakata, s grafički neprivlačnim plakatima manjeg formata, bez isticanja suštine izbora – onog između ambicioznog i neambicioznog hadezeovskog grada? Otvorio je “kuću demokracije” u Domobranskoj ulici očekujući da će je građani pohoditi, umjesto da je on pohodio građane. Zašto je bacio koplje u trnje?
Bolja mogućnost za nehadezeovsku vlast nije postojala otkako je 2005. godine Miro Škrgatić traumatično – a pritom se misli na traumatičan pad na slapu – izabran za gradonačelnika. Da je Petračić imao prikladnu kampanju, gerilsku, da se od njega dva tjedna “nije moglo živjeti”, ostvario bi bolji rezultat i možda bi i pobijedio. Međutim, od prvog kruga lokalnih izbora za njega jedva da smo čuli. Oglasio se žešće tek na posljednjoj tiskovnoj konferenciji kada je iznio i ksenofobnu opasku na Mandićev račun jer se ovaj u Karlovac doselio prije deset godina. To kandidatu oporbe, dakako, nije trebalo, a i u gradskom interesu je da se Karlovac čim više napuči novim stanovnicima, za što bi ključna mogla biti bolja prometna, prvenstveno željeznička, povezanost sa Zagrebom. U tom bi slučaju bio smanjen, a čak se može i u potpunosti riješiti, karlovački demografski problem, a oni koji rade u metropoli, a žive u Karlovcu ionako plaćaju prirez i poreze u mjestu prebivališta, pa bi se to pozitivno odrazilo i na gradski proračun.
Kao i svaki drugi punoljetni građanin Karlovca Mandić može ravnopravno sudjelovati u životu grada i to, naravno, nije nikakav problem, a tko bi ga i spriječio sad kad je gradonačelnik (!), ali problem nastaje kada netko, recimo taj isti Mandić, ima puno veće mogućnosti prosperiteta od običnog, stranački neopredijeljenog građanina ili građanina opredijeljenog za neku drugu političku opciju. Nije problem u došljacima, nego u partijskoj strukturi koja protežira svoje kadrove nauštrb svih ostalih građana. Članovi Hrvatske demokratske zajednice su građani prvog, a svi ostali drugog reda u Karlovcu i odabirom Mandića za gradonačelnika te pobjedom HDZ-ove liste na izborima za Gradsko vijeće to je stanje učvršćeno. Ako netko zbog Mandićeve pojavnosti smatra da to nije točno, neka otvori predizborni, prošli, broj Karlovačkog tjednika u kojemu je, između ostalog, objavljen i njegov intervju na temu turizma u Karlovcu. Da nešto o tome kaže Petračić, koji nikad tom listu nije dao intervju, nije imao priliku, a da je novinarke Karlovačkog tjednika/Hrvatskog radio Karlovca imao angažirane u kampanji kao što je imao Mandić, možda ne bi niti izgubio izbore jer su one ionako samo novinarke po sistematizaciji radnih mjesta, ali u biti obavljaju svoju dužnost partijskih piaruša.
Dakle, ne možemo govoriti o novom licu HDZ-a samo zbog toga što ga vodi Mandić jer ne gaji drukčije prakse od svog prethodnika Damira Jelića, čiji je odlazak s dužnosti gradonačelnika, uz to što Marina Novaković Matanić, nekadašnja esedepovka, a danas politički posrnula članica Hrvatske narodne stranke-liberalnih demokrata, više ne kroji opozicijsku politiku, i najbolji rezultat izbora.
Mandiću je partijskim kanalima sve u Karlovcu servirano na pladnju otkako se doselio – i poslovi i dužnosti, a sada i grad sam. Njegov uspon je potvrda što sve Partija može učiniti za odabrane, kolika je njezina premoć nad društvom. Međutim, unatoč tome toj moći se ipak moglo stati na kraj. Rezultati pokazuju da je, unatoč pobjedi, HDZ ipak podbacio i odabirom Mandića za gradonačelnika riskirao gubitak izbora. S tim rizikom vlasti odgovorna opozicija se ne kocka, a Petračić je izostankom kampanje, nedovoljnim trudom i/ili pogrešnim pristupom Mandiću darovao pobjedu.
Karlovac će i dalje, sudeći po iskustvu s ovom vlašću, napredovati po kontroliranoj inerciji u svrhu očuvanja dominacije vladajuće strukture dok će gradski potencijali, prvenstveno ljudski, i dalje bivati nedovoljno iskorištenima. Ovoga puta na tome ne treba zahvaliti vlastima ili biračima koji su odlučili bojkotirati izbore, nego Petračiću koji je propustio mobilizirati dostatan broj birača za okretanje nove karlovačke stranice, kako bi ostvario ono što je proklamirao godinama.
