U financijskom razdoblju od 2014. do 2020. godine Europska unija poželjela je produbiti provedbu kohezijske politike kroz mehanizme financijskih instrumenata, što u kontekstu bespovratnih sredstava na kojima ponajviše temelji financiranje razvojnih projekata u više država članica nije poželjno i predstavlja dodatni napor za gradske vlasti u potrazi za financijskom isplativošću projekata u javnom interesu. Financijski instrumenti bi trebali podržavati investicije koje su granično isplative i za koje ulagač teže kandidira, na primjer za kredite komercijalnih banaka. Investitor može pridobiti kredit pod uvjetima, a financijski prihodi, koji su viši od pokrića investicije, mogu se vratiti u odgovorna tijela kohezijske politike u državama članicama i koristiti za podršku novih investicija u sljedećim financijskim razdobljima.
Jasno je, da je uvjet nekog projekta da kandidira za potporu financijskih instrumenata iz kohezijske politike njegova financijska, a i ekonomska (društvena) isplativost. Kritike korištenja financijskih instrumenata tvrde da financijski instrumenti naravno nikad ne mogu zamjeniti besprovratna sredstava, da se kroz njih zapravo rješava bankovni sektor, koji zbog financijske krize nije više toliko fleksibilan u podržavanju različitih razvojnih projekata te da postoji manjak znanja te informacija institucija o detaljima provedbe kohezijskih projekata koji su podržani kroz financijske instrumente. Dodatni napor bi se također trebao primijeniti na području reguliranja i načina praćenja javnog duga država, jer se, na primjer, financijski instrumenti poput kredita, naravno, uključuju u javni dug države članice, pa tako opet dođemo do problema, da se javni dug i zbog europskih pravila ne smije povećavati. U svakom slučaju logika korištenja financijskih instrumenata sadrži obrat prema povezivanju javnog i privatnog sektora u projektima, prema financijskoj isplativosti i održivosti projekata te efikasnijem korištenju javnih sredstava u vremenima, kad su ta iz godine z godinu sve ograničenija.
Već u proteklim programskim razdobljima kroz financijske mehanizme s uključenjem sredstava kohezijske politike bilo je podržan dio razvojnih projekata na području urbane prenamjene. Urbanoskop donosi primjer pilot-projekta podržanog u svrhu revitalizacije gradske jezgre Raguse, grada na juguistoku Sicilije s oko 70 tisuća stanovnika. Ragusa se snažno razvila na osnovu turizma pogotovo zbog arhitekture, ugodne obalne pozicije i zanimljive, raznolike i pitoreskne pokrajine. Veću vidljivost i atraktivnost za posjetitelje dali su joj i filmovi snimljeni na različitim lokacijama te upis na UNESCO-vu listu kulturne baštine 2002. godine kao jednog od sedam gradova istočne Sicilije s kulturnom baštinom iz vremena Baroka. U Ragusi je danas pod zaštitom UNESCO-a 18 spomenika kulturne baštine.
Kako je već spomenuto, radi se o pilot-projektu urbane revitalizacije gradske jezgre, konkretnije njezinog područja Via Velardo, koji je za financijsku podršku kroz financijski instrument trebao biti usklađen s programskim dokumentima kohezijske politike 2007-2013, Operativnim programom Europskog fonda za regionalni razvoj Sicilije, sa strateškim usmjerenjima na području urbanog razvoja gradova te lokalnom strategijom održivog razvoja gradske jezgre Raguse. U Siciliji se oblikovao sustav za primjenu financijskih instrumenata s podrškom kohezijskih sredstava, tako da se više pilotnih projekata u više gradova provelo kroz podršku inicijative JESSICA , koja je zajednička iniciativa Europske komisije i Europske investicijske banke, u suradnji s Razvojnom bankom Vijeća Europe, sa svrhom financijskog inženjeringa za podršku projektima na području zapošljavanja i urbanog razvoja. Pored sredstava kohezijske politike u svrhu urbane transformacije bila su uložena i druga sredstva, također privatnih investitora, koja su se za odabrane pilot-projekte plasirala u obliku raznovrsnih financijskih proizvoda.
Via Velardo se nalazi u brdovitom djelu gradske jezgre i loše je prometno dostupno automobilom, što se u okviru projekta pokušalo iskoristiti kao prednost i poticaj za inovativne pristupe održivom i okolišu ugodnom urbanom razvoju. Investicija predstavlja samo jedan od projekata gradskih vlasti u okviru šireg programa vraćanja lokalnog života u stari dio jezgre i jačanja njezine privlačnosti za posjetioce. Projekt uključuje investiciju u javnu infrastrukturu, u potpornu infrastrukturu za poticaj uslužnim djelatnostima na području hotelijerstva, kateringa te razvoja malog obrtništva i poduzetništva.
Kao veliki potencijal za razvoj projekt je identificirao prazne zgrade, koje su nakon obnove mogle ponuditi privlačan prostor za različite sadržaje u svrhu dodatne urbane revitalizacije. Prostor Via Velardo je karakterizirala loša javna rasvjeta te ostala javna komunalna infrastruktura, starija populacija, visoka nezaposlenost, loši uvjeti za malo poduzetništvo i obrtništvo, socijalni problemi poput visoke stope ovisnosti o drogama kod dijela populacije i koncentracija prostitucije. U okviru investicije uspostavljen je raspršeni hotelski smjštaj (Albergo diffuso) u više zgradama sa 70 smještajima, s dostupima do zajedničkih hotelskih prostora. Kroz obnovu također su pripremljeni prostori za usluge kateringa, restorana, barova i vinoteka, prodavaonice, radionice malih obrtnika te nekoliko zgrada za stambene namjene. U ulici se uspotavio kružan put za električna vozila i mehanizam za pristup hotelskim kapacitetima s parkirališta ispod Via Velardo.
Sama investicija bila je procjenjena u vrijednosti 13.551.500,00 EUR. U okviru projekta određen je prihod od hotelijerskih usluga, najama poslovnih prostora te prodaje stanova. Bilo je planirano da se investicija vrati privatnim investitorima u 15 godina sa internom stopom donosa 9,09 posto, što je dovoljno, da su bili zainteresirani za podršku projektu urbanog razvoja, koji je ionako i u gradskom, ali i u privatnom interesu.
Financiranje projekata urbanog razvoja s kohezijskim fondovima EU na način financijskih instrumenata zahtijeva promjenu u razmišljanju javnih institucija, koje su, naravno, primarno zadužene za realizaciju javnog interesa, ali ih sve manja raspoloživost javnih sredstava tjera u identificiranje i planiranje razvojnih projekta, koji osim društvenih koristi donose i financijske, pa su tako zanimljivi i za ulaganja privatnih investitora. Pogotovo projekti revitalizacije gradskih jezgri koji obuhvaćaju rekonstrukcije i restauraciju raznih objekata te objekata kulturne baštine trebaju u fazi planiranja staviti naglasak na stranu prihoda i na programe za razvoj gospodarskih djelatnosti u tim objektima, od kojih prihodi donose sredstva za održavanje te za nove investicije. U tom kontekstu za gradske i regionalne vlasti važno je da što prije primijene logiku da se kod razvojnih sredstava EU ne mora raditi samo o korištenju tih sredstva za društveni razvoj, nego razmišljati na način, kako ih što efikasnije iskoristiti i povećavati njihov utjecaj za društveno dobro također pomoću drugih, privatnih izvora financiranja.
