Politika na traci: Kruh i ruže – sindikalna borba

Za razliku od holivudskog filma, gdje su junaci često važniji i veći od života, obdareni nekom posebnom karakteristikom ili specijalnim znanjima, kod Loacha je situacija obrnuta. Njegovi likovi su prosječni ili još češće ispodprosječni po društvenom statusu, obrazovanju ili tjelesnim sposobnostima. No kad ih pritisne nevolja ili nepravda, društvena, obiteljska, kriminalna ili neka četvrta, Loachevi likovi se ne predaju. Izvlače iz sebe ono najbolje i bore se, shvativši da moraju nešto osobno poduzeti prije nego što stigne eventualna pomoć sa strane. Istina je - svi mi možemo više nego što mislimo da možemo

Autor: Dražen Cukina

Ken Loach će u lipnju navršiti 81 godinu života, no i dalje režira filmove, podjednako uspješno dokumentarne i igrane. Loach je diplomirao pravo, pa se okrenuo kazalištu, potom i filmu. Jedan je od onih malobrojnih redatelja koji praktički nisu napravili loš film – odnosno, svi su njegovi filmovi loši i pretenciozni, ovisno koga pitate. Jer, Loach je socijalno angažirani umjetnik, kroz filmove uvijek propituje i secira neki segment društva, društvene borbe ili aktivizma, što se, naravno, ne sviđa svima. Ukratko, njegove filmove gledatelji vole ili mrze, a ovih potonjih ipak je znatno manje. Loachev prošlogodišnji film Ja, Daniel Blake – opora kritika britanskog socijalnog sustava – tako je dobio Zlatnu palmu u Cannesu, a njegovi filmovi dosad su dobili 90-ak nagrada.

Kruh i ruže (Bread and Roses) Loachev je film iz 2000. godine i njegov prvi film s radnjom u Americi. U glavnim ulogama pojavljuju se meksička glumica Pilar Padilla i nama puno poznatiji Adrien Brody. Danas je film možda aktualniji nego u doba nastanka, jer govori o useljenicima, te radničkim i ljudskim pravima.

Film prati ilegalnu meksičku useljenicu Mayu od trenutka kad je prešla američko-meksičku granicu (o zidu tada još nitko nije govorio, a na izrabljivanju meksičkih ilegalaca rasla je američka ekonomija). U Los Angelesu legalno živi njena sestra Rosa, udana za Amerikanca. Maya moli Rosu da joj nađe posao u zgradi u kojoj radi kao čistačica. Predradnik, također Meksikanac, uzme Mayu, ali pod uvjetom da mu isplati cijelu svoju prvu mjesečnu plaću. Jedne večeri dok nakon radnog vremena Maya čisti urede, ugleda mladića kojeg progoni osiguranje zgrade. Bez premišljanja mu pomogne u bijegu. Kasnije saznaje da se mladić zove Sam, radi u sindikatu i putem kampanje „Justice for janitors“ (Pravda za podvornike) pomaže čistačicama i ostalom pomoćnom osoblju da se organiziraju i bore za svoja prava.

Sam objašnjava Mayi kako funcionira kapitalizam – 1982. čistač je zarađivao osam i pol dolara na sat, imao je zdravstveno osiguranje, plaćeno bolovanje i godišnji odmor. Osamnaest godina kasnije, plaća čistača ili čistačice pala je na 5,75 dolara po satu, bez ikakvih dodatnih prava. „Ubiru milijarde na najsiromašnijima u gradu,“ govori Sam, „i mi ćemo ih vratiti.“

Zašto su plaće smanjene? Odgovor leži u nečem što je u Americi dugogodišnja praksa, a mi smo je uveli pred koju godinu – outsourcing. Kad su agencije za čišćenje izašle na tržište, posao je dobila najjeftinija tvrtka, a niske cijene postigli su prrvenstveno smanjenjem nadnice i rezanjem radničkih prava.

Samov plan je jednostavan – treba napraviti akcije koje će zainteresirati medije za njihov slučaj. Sam pokušava organizirati čistače u Mayinoj zgradi, ali nailazi na otpore i među samim radnicima. Praktički svi čistači su ilegalni useljenici s raznih strana svijeta, od Rusije do Meksika, koji pristaju na ponižavajuće uvjete rada iz straha da ih ne deportiraju – a na to su računale i agencije kad su snižavale cijenu rada.

Sam ne odustaje lako. Ima snažnu potporu u Mayi, premda je njena sestra Rosa protiv te borbe. Korak po korak, čistači se organiziraju, a Sam osmišlja uspješne akcije. Jednom prilikom, u zgradi je zabava na koji dolaze i najpoznatije holivudske zvijezde. Nekoliko čitača sa Samom na čelu upada na domjenak i pred prisutnima održi vatreni govor o obespravljenim čistačima. Naravno, sve je medijski popraćeno te njihov pokret postaje prepoznat u široj javnosti, a javno mišljenje polako se okreće u njihovu korist.

Premda su likovi i priča izmišljeni, osnovne činjenice prikazane u filmu su istinite. Radnja filma zgusnuta je u svega nekoliko mjeseci, no prava borba trajala je godinama. Kampanja „Justice for janitors“ pokrenuta je sredinom 1980-ih godina prošlog stoljeća, vremenom su prerasli u važnu instituciju i ostvarili značajne uspjehe za svoje članove. Danas organizacija broji oko četvrt milijuna članova, a njihov uspjeh potakao je osnivanje sličnih pokreta u Ujedinjenom Kraljevstvu, Australiji i drugdje. Radnja filma smještena je u Los Angeles, jer je pokret počeo upravo tamo. Par godina kasnije kampanja je pokrenuta u Denveru i potom se nezaustavljivo proširila Amerikom. Ranije spomenute brojke o zaradi čistača po satu također odgovaraju tadašnjim vrijednostima. Trotjednim štrajkom podvornika i čistača u proljeće 1990. godine u Los Angelesu, izborili su se za veća prava i više nadnice, koje iz godine u godinu prate troškove života, vjerojatno u strahu od nekih novih sindikalnih akcija.

Naziv filma Kruh i ruže potječe od političkog slogana vjerojatno prvi put korištenog 1912. u štrajku tekstilnih radnica u američkom gradiću Lawrenceu, povijesno zapamćenog upravo pod nazivom Štrajk kruha i ruža. Simbolika tog naziva u dvije riječi sažima radničke ciljeve – kruh simbolizira potrebu da od svog rada mogu živjeti pristojno, a ruže označavaju želju da budu prepoznati i poštovani kao ljudi zbog njihovog kvalitetno odrađenog posla. Kao što na početku filma kaže jedan podvornik – njegova radna uniforma ga čini nevidljivim. Zaista, podvornike i čistačice nitko ne primjećuje dok svoj posao obavljaju savjesno i pognute glave – primijetili su ih tek kad su ustali u obranu svojih prava. „Znate kad ćete dobiti ruže? Kad prestanete moliti i organizirate se. Kad stvorite radnički pokret snažan dovoljno da se nosi s velikim korporacijama koje nam kontroliraju život,“ tumači im Sam.

Negdje oko sredine filma, na skupu čistača jedan govornik kaže: „Htio bih vam reći nešto što lako zaboravljamo – uvijek smo jači nego što mislimo.“ Ta misao osnovni je lajtmotiv svih Loachevih filmova. Njegove priče nikad nemaju klasičan holivudski sretan kraj. Loachevi završetci u pravilu su gorko-slatki, podjednako izazivaju radost i sjetu, što je slučaj i u ovom filmu. Unatoč tome, filmovi Kena Loacha naglašeno su optimistični baš zbog činjenice da junaci u jednom trenutku shvate da mogu uraditi puno više nego što su ranije bili svjesni.

Za razliku od holivudskog filma, gdje su junaci često važniji i veći od života, obdareni nekom posebnom karakteristikom ili specijalnim znanjima, kod Loacha je situacija obrnuta. Njegovi likovi su prosječni ili još češće ispodprosječni po društvenom statusu, obrazovanju ili tjelesnim sposobnostima. No kad ih pritisne nevolja ili nepravda, društvena, obiteljska, kriminalna ili neka četvrta, Loachevi likovi se ne predaju. Izvlače iz sebe ono najbolje i bore se, shvativši da moraju nešto osobno poduzeti prije nego što stigne eventualna pomoć sa strane. Istina je – svi mi možemo više nego što mislimo da možemo.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije