Izborni dani (Election) iz 1999. godine vjerojatno je najzabavniji film ikad snimljen o izborima, ali i puno više od toga. Scenarist i redatelj Alexander Payne bio je s ovim filmom nominiran za najbolji scenarij, a kasnije je i dobio dva scenaristička Oscara za filmove Stranputica i Nasljednici. Dio zasluga za šarm i uspjeh filma svakako pripadaju izvrsno odabranim glumcima, Matthew Brodericku i Reese Witherspoon.
Izborni dani počinju kao nepretenciozna tinejdžerska komedija. U srednjoj školi negdje u Americi pripremaju se izbori za predsjednika Učeničkog vijeća, rutinski, kao i svake godine. Događanja na platnu vrlo brzo poprimaju ozbiljniju notu. U filmu možete pronaći cijeli abecedarij izbornih pojmova, od prikupljanja potpisa za kandidaturu, pa sve do prevare, odnosno manipulacije rezultatima izbora. Krenimo redom.
Na početku filma upoznajemo ambicioznu radoholičarku Tracy koja se upravo priprema prikupiti potpise za kandidaturu. Tracy ima isplaniran ostatak života do najsitnijih detalja, a prvi korak na tom putu je mjesto predsjednice vijeća. Kao prava političarka, Tracy je došla prije svih u školu i priredila posudu sa žvakama kojima će nagraditi potpisnike.
Tracy je jedina kandidatkinja, nitko drugi nije zainteresiran za tu poziciju, pa se čini da će izbori biti čista formalnost. Ali u priču se umiješa profesor McAllister kojem Tracy strahovito ide na živce. McAllister, po vlastitim riječima, nikad nije želio ništa drugo osim biti profesor, uživa u svom poslu, u skladnom je braku, jednom rječju, sretnik. Sve do školskih izbora. McAllister ne podnosi Tracynu aroganciju i samodopadnost, te mu je krajnje nepodnošljiva pomisao da bi takva proračunata i manipulativna osoba mogla biti na čelu Učeničkog vijeća. Kako to spriječiti? Pa proizvest će još jednog kandidata. Paul je školski ljubimac, odličan sportaš, ali nikakav učenik. Polomio je nogu pa se godinu dana ne može baviti sportom. McAllister ga uvjerava da tu godinu iskoristi kao predsjednik Učeničkog vijeća. Paul ne kuži što je vijeće, politika, izbori. U zabavnoj sceni profesor mu preko krušaka i jabuka tumači kako funkcionira demokracija i Paul pristane na kandidaturu. Kako je vrlo popularan u školi, vrlo brzo i bez podmićivanja prikupi potpise za kandidaturu.
U priču se samoinicijativno uključi i Paulova sestra Tammy. Tvrdi da nije lezbijka, nju samo privlače snažne osobe, a nekako se uvijek dogodi da ju privuče osoba u tijelu žene. Kad ju ostavi djevojka čija ju je osobnost privukla i počne hodati s njenim bratom, Tammy se odlučuje kandidrati kako bi napakostila bratu.
Svi su prikupili dovoljno potpisa i njihove kandidature su prihvaćene. Slijedi predstavljanje kandidata i obraćanje učenicima škole. Tri kandidata, tri različita govora. Prvo Tracy. Održala je klasičan politički govor – red obećanja, red parola, red hinjenog optimizma. Zauzela je gard pobjednice, gleda publiku u oči, govor je naučila napamet i savršeno ga odrecitirala. Paul je sljedeći. On nema političkih manira, izbori ga baš i ne zanimaju previše i to se vidi iz njegovog obraćanja. Pogrbio se nad mikrofonom, čita svoj govor s papira i nikad očima ne uspostavlja kontakt s publikom. Čita jednolično, bez ikakve intonacije, tako da nitko od učenika nije skužio kad je završio. Da profesor nije prvi zapljeskao, njegov govor prošao bi bez reakcija.
A što će sad Tammy? Ona nema pripremljen govor, ali improvizira u anarhističkom tonu. Koga briga za glupe izbore? Stvarno mislite da će se nešto promijeniti, da će ijedna osoba biti sretnija, ljepša ili pametnija nakon izbora? Izbori su glupa i patetična šarada koja se odigrava svake godine, a uvijek sve ostaje isto. „Jedina osoba koja će zaista imati koristi od izbora je onaj tko će postati predsjednik,“ kaže Tammy i završava borbenim poklikom: „Nemojte glasati za mene! Nemojte uopće glasati!“ Pogađate, Tammy je dobila frenetičan pljesak buntovno raspoloženih učenika.
Slijedi izborna promidžba. Kraj je prošlog stoljeća, još nema pametnih telefona ni Twittera, pa su plakati jedino sredstvo oglašavanja. Tracyn plakat mora biti najveći i najljepši, radila ga je cijelu noć. Neumorno obilazi svoju izbornu bazu, prva dolazi u školu i zadnja odlazi. Pri odlasku iz škole zapazi da njen plakat nije dobro zalijepljen. Pokušava ga popraviti, ali se oklizne i podere svoj plakat. Užas! Što sad? Za Tracy nema nerješivih problema. Ako nema njenog plakata, neće biti ni drugih. Sama je u školi pa lijepo, zapravo mahnito, zdere sve ostale plakate sa zidova i baci ih u smeće. Problem riješen.
Samo što baš i nije. Kako se dan izbora bliži, situacija je sve složenija, događaji postaju sve kaotičniji. Sve više nepredvidivih okolnosti utječe na rezultat izbora. Ovaj film progovara koju i o nedovoljno istraženoj i podcijenjenoj temi – utjecaj seksa na rezultate izbora. Seksualna požuda navodi ljude da se počnu ponašati iracionalno, a ako je pritom u tijeku izborni proces, rezultati mogu biti, pa, zanimljivi.
Film se ne zaustavlja samo na tome. Što poslije izbora? Znači li izborna pobjeda uvijek sreću, uspjeh i napredak? Može li se iz izbornog poraza izvući i nešto dobro i pozitivno? U Izbornim danima nećete naći nikakve konačne odgovore na postavljena pitanja, ali može biti dobar poticaj za razmišljanje. Ovaj pametan i zabavan film ne zauzima jednoznačne i apsolutne stavove. Ako ste prije filma mislili da je politika nešto loše i bez veze, a izbori nepotrebni, u filmu ćete naći prizore koji vam daju za pravo. S druge strane, ako tvrdite da su izbori najbolji demokratski alat za poboljšanje stvarnosti, i taj stav možete braniti citirajući ovaj film.
Čak i ako ste vatreni pobornik prve opcije, razmislite još jednom i izađite na izbore. Današnja tehnologija omogućava svakome da svaki dan izrazi vlastito zadovoljstvo ili nezadovoljstvo postojećim stanjem i da ono bude svima odmah vidljivo, ali samo na izborima, osim što izražavate stav, možete nešto i promijeniti. Vidimo se na izborima.
