U Karlovcu je nedavno osnovan Intergrativni centar mentalnog zdravlja čiji je voditelj tridesetogodišnji Igor Salopek, specijalizant psihijatrije.
Zašto liječnici imaju grozan rukopis? Koji odgovor bi ponudio psihijatar?
- Da su mnogi narcisoidni i da se ponekad ne trude doživjeti druge.
Liječnici i ljekarnici međusobno razumiju svoje rukopise?
- Ne bih rekao, više se orijentira intuicijom.
To je nagađanje?
- Prepoznaju se dva najvažnija slova u riječi, pa tako dokučiš o čemu se radi. Šalim se. Sustavu možda ne treba vjerovati, ali treba dobrim pojedincima, koji su rijetki, izvan prosjeka i daju optimizam. Sustavu, kao takvom, uglavnom ne vjerujem.
Prilično je zabrinjavajuće da ne raspoznajete međusobno vlastite rukopise i da ljekarnik mora, primjerice, nagađati što je liječnik htio reći.
- Srećom, prošlo je doba rukopisa i nastupilo je doba e-recepata, pa nema nagađanja.
Liječnici uživaju apsolutno povjerenje u društvu?
- Suradljiv pacijent je onaj koji bespogovorno sluša upute liječnika, no mijenja se to i sve je manje takvih. Danas su pacijenti sve više informirani, pretražuju na internetu, znaju mnogo o sebi i svojim zdravstvenim stanjima, a mijenjaju shodno tome i odnos prema liječnicima. Stoga priča po kojoj su liječnik, učitelj i svećenik neprikosnoveni autoriteti u društvu manje-više pripada prošlom ili pretprošlom stoljeću. Za pad povjerenja u liječnike je djelomice kriva i struka koja treba dobro razmisliti o načinu ophođenja prema pacijentu i vraćanju povjerenja.
Postoje li iritantni pacijenti koji smatraju da su pretraživanjem na internetu “pobrali svu pamet svijeta”?
- Nije mi takav pacijent iritantan, dapače. Bolest je dio životne priče pacijenta i stoga je normalno da će pretraživati Internet ne bi li o toj bolesti saznao što više. Ovo o čemu pričamo je paternalizam. Prisutan je i dalje u hrvatskoj medicini, ali sve manje. U ozbiljnim zapadnim zemljama gotovo da ga i nema više, nego se radi o suradnji pacijenta i liječnika te tima, ako postoji. Drago mi je, ako pacijent samostalno pretražuje svoju bolest, ali hajdemo vidjeti jesu li podaci koje je prikupio točni i zasnovani na dokazima. I moj je cilj da pacijent bude angažiran u liječenju.
Sviđa li ti se serija “Dr. House”?
- To mi je najbolja igrana serija koja tematizira medicinu, jer sadrži mnogo točnih medicinskih informacija, za razliku od ostalih.
Tvoj kolega psihijatar Jovan Rašković je rekao za Srbe da su lud narod. Može li se ista dijagnoza postaviti i Hrvatima?
- Psihijatri poput Raškovića ili Radovana Karadžića su uistinu odigrali negativne povijesne uloge. Ne bih generalizirao Hrvate, ali su mi zanimljive usporedbe Karlovčana i Riječana, jer sam rođen u Karlovcu i u njemu živim, a i u Rijeci sam živio, jer sam tamo studirao, pa sam i tamo radio različite javnozdravstvene akcije. Uistinu se razlikuju Karlovčani i Riječani. Mentalni sklop Riječana je šarolik i jedinstven u Hrvatskoj. Sada ponovno otkrivam Karlovac i uživam u tome.
Karlovac ti je kao psihijatru zanimljiv?
- U svakom smislu. Činjenica je da su Karlovčani distanciraniji od Riječana. Je li to zbog magle, vode? No, Karlovčani su dragi. Na tržnici, ispred Kauflanda, smo u sklopu kampanje destigmatizacije duševno oboljelih dijelili letke, kao što smo radili i u Rijeci, prilikom čega su nam građani prilazili. U Karlovcu nam je pak trebalo sat vremena da dođemo do prvog građanina, a nakon toga, kada je već par osoba bilo ispred štanda, počelo ih se sve više okupljati. Uglavnom, sat nam nitko nije htio prići.
Vole li Karlovčani komentirati tko je lud?
- Vole. Plašio sam se povratka. Teško mi se bilo odlučiti za to, jer sam razmišljao i o odlasku na Rab gdje je smještena predivna psihijatrijska bolnica, ili ostati u Rijeci, no svakog dana se povratak u Karlovac pokazuje kao dobar izbor, između ostalog i zbog navike građana za koju pitaš.
Jesi li se plašio da bi povratkom u Karlovac od doktora mogao postati pacijent?
- Ne plašim se toga da postanem pacijent. Uglavnom, kakve god javnozdravstvene akcije organiziramo u Karlovcu građani su za njih zainteresirani, pitaju, komentiraju, pitaju za „probleme susjeda“…
“Tko je tu lud” – koriste li psihijatri često tu poštapalicu?
- Ne. Borim se protiv stigme duševnih bolesti i ne želim stigmatizirati nekoga kao luđaka. Ne želim raditi u takvom okruženju.
Postoji li ludost?
- Postoji, naravno.
Je li nekorektno nekoga nazvati ludim?
- To nije samo pitanje korektnosti, jer bi tada bilo samo sebi svrhom, nego pitanje toga hoćeš li pojedincu dati priliku da bude više od svoje bolesti.
Postoji li definicija ludosti?
- Jedna, i samo djelomično točna, definicija je da je luda osoba ona koja odstupa od normi. Grubo se može kazati da je luda osoba ona koja ne testira stvarnost u kojoj živi – ima vlastiti životni realitet koji ga čini disfunkcionalnim. Takva osoba zbog toga pati i okolina će ga etiketirati luđakom, protiv čega se borim.
Medicina ne priznaje ludost?
- Ne želim da ludost bude medicinski pojam, neka bude filozofski ili sociološki. Ako nekoga proglasiš ludim, nalijepiš mu etiketu koje se čitavog života više ne može riješiti i tada ga se svodi samo na to, a jamčim da je ta osoba više od toga. Uz pomoć psihijatrije želim postići da takva osoba bude sve što nije ta bolest, koliko to može biti, naravno. Ista argumentacija vrijedi i glede somatske medicine – nema smisla nekoga etiketirati dijabetičarom. Osoba koja pati zbog šećerne bolesti je mnogo više od dijabetičara. Radim na tome da suzbijem takva etiketiranja.
Jesu li psihičke bolesti više uzrokovane društvenim faktorom od somatskih?
- Jesu. Uvijek sa sobom nose kontekst okoline, što ne mora biti slučaj sa somatskim bolestima, ako se, primjerice, radi o nasljednima. Bilo koju bolest, pa i somatsku, promatramo kroz biologiju, psihologiju osobe i utjecaj okoline. Ako netko ima psihičku smetnju kao što je, recimo, stres, ona utječe na njegovo tijelo, a za to postoje jasni dokazi. Ako si dugotrajno nezaposlen, stalno si pod navalama kortizola, adrenalina i slično, da sada ne ulazim u tu priču, a to će opet biti mogući generator za somatsku bolest. Znamo svi da nam “skače tlak” kada se uzrujamo.
Što znači da je nešto somatsko?
- Više ne bi smjela vrijediti podjela na psihičko i na somatsko, tjelesno i duševno. Psihičke bolesti supstrat imaju u mozgu, unutrašnjem organu organizma, u kojemu se dogodila neka vrsta neravnoteže.
Je li psiha najintimnije područje neke ličnosti?
- Jest.
Jesu li psihologija i psihijatrija utoliko totalitarne, jer ulaze u psihu osobe čak i ako ona to ne želi?
- Moj zadatak je pomoći osobi koja je pomoć potražila zbog psihičkih patnji.
A ako je netko dovede na liječenje protiv njezine volje?
- U slučaju prisilne hospitalizacije, što je tema za sebe, podrazumijevamo, u skladu sa saznanjima, da je to posljedica poremećaja i da treba učiniti da toj osobi bude bolje. Nije sporno da postoje etički prijepori u psihijatriji, pogotovo ako nekoga dovodiš na liječenje prisilno. Međutim, iskustva pokazuju da takva osoba, ako se psihički stabilizira, odnosno kada to učini, kada postane kritična prema sebi i svome stanju, prihvaća činjenicu da je ono ranije stanje za nju bilo gore.
U politici su tako po prilici staljinisti govorili za trockiste – neka se malo ohlade u Sibiru i preodgoje.
- Slažem se. Upravo zbog toga je etički prisilna hospitalizacija najproblematičnije područje medicine.
Postoji li posebna etika za psihijatre ili je dostatna Hipokratova?
- Ne postoji. Prvo i osnovno načelo medicine je da ne škodi. Posebno nas vezuju naša liječnička deontologija i etika te mnogi zakoni. Psihijatri su posebno izloženi etičkim dilemama. Postoji Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji posebno određuje ponašanje struke prema osobama sa psihičkim smetnjama. Točno se zna koliko dugo pacijent smije biti prisilno hospitaliziran bez odluke suda, zna se i kada se smiju provoditi istraživanja, što se radi u vrlo rijetkim slučajevima, što s djecom, koja danas ne smiju biti na istom odjelu s odraslima… Dakle, sve je normirano kako bi se pacijente zaštitilo od zlouporaba.
Na koje etičke probleme si naišao u svojoj praksi?
- Osnovni etički problem je vezan za motivaciju osobe s duševnim smetnjama za liječenje. Koja je uloga psihijatra, ako netko ne želi liječenje? Uloga je motivirati takvu osobu za tretman svoje bolesti na način da joj se objasni koje dobrobiti može ostvariti liječenjem. No, koliko daleko smijem kao psihijatar intervenirati? Smijem li ga prisilno hospitalizirati? Smijem li mu nuditi farmakoterapiju, ako odbija liječenje? To su ključne etičke dileme u psihijatriji. Gdje god je moguće, zagovaram da se uspostavi partnerski odnos između liječnika i pacijenta.
Jesi li svjedočio neetičnom postupku liječnika?
- Jesam. To je pitanje odnosa onih koji rade u zdravstvenom sustavu prema pacijentima. Ne mogu ulaziti u konkretne slučajeve.
Provode li se i dalje elektrošokovi?
- U Hrvatskoj samo na Kliničkom-bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu. Danas se terapija elektrošokovima naziva elektrostimulativnom, jer je metoda stigmatizirana kroz popularnu kulturu. Uglavnom, danas se provodi vrlo rijetko, u vrlo kontroliranim uvjetima, i u općoj anesteziji, što je potpuno drukčije od načina na koji je prikazano u filmovima i kako je to nekada uistinu i bilo, a nije bilo ispravno. Elektrostimulativna terapija se danas radi isključivo u liječenju psihoza ili depresija koje su u potpunosti farmakorezistentne. Ako osoba jako pati, a niti jedan lijek ne pomaže, postoji osnova za elektrostimulaciju. Nekada je puno psihijatrijskih odjela u čitavoj Jugoslaviji koristilo taj način liječenja. Ne vjerujem da je tada netko mislio nešto loše, no to se smatralo vjerojatno najvećim terapijskim dosegom.
Kakav učinak daju elektrošokovi?
- Dobar dio psihijatrijskih poremećaja smatramo neravnotežom neurotransmitera, koje proizvodi mozak. Znade ih biti previše, odnosno premalo u odnosu na optimalno, pa dolazi do poremećaja. Elektrostimulativna terapija inducira vraćanje neurotransmitera u ravnotežu na način da se djeluje na neurone. Vidiljivo je da se pacijent oporavlja nakon nekoliko elektrostimulativnih seansi, a, ponavljam, rade se s općom anestezijom – to ne boli i nije dramatično kao nekada. Nekada je psihijatrija, a i medicina uopće, gajila danas napuštene metode – više ne koristimo pijavice niti sprave koje su više služile za mučenje ili takve slične metode.
Treba li neke od tih napuštenih metoda vratiti u praksu?
- Ne.
Redovito se lobotomizira?
- Ne. Lobotomija je zabranjena već dobrih četrdesetak godina. Sjedinjene Države su prednjačile u korištenju lobotomije, a čak je izumitelj te metode liječenja Antonio Egaz Monitz dobio za to i Nobelovu nagradu. To je bilo početkom 20. stoljeća. Kod lobotomije se presijecaju veze između čeonog dijela i ostatka mozga. Time se osoba svodi na biljku – dobio si mirnog čovjeka koji ne predstavlja opasnost okolini, ali si izgubio osobu.
Provodi li se igdje u svijetu i dalje lobotomija?
- Ne, jedino je moguće da se to radi nezakonito. Lobotomija nije opravdala svrhu, no u svoje vrijeme se smatrala najvećim dosegom u medicini.
Koja će se od današnjih psihijatrijskih metoda liječenja smatrati za sto godina čudovišnima?
- Dio farmakoterapije će se sigurno mijenjati. U psihijatriji je problem što ne znamo konkretne uzroke nastanka bolesti. Možemo pokušati dokučiti te uzroke primjenom bio-psiho-socijalnog modela, ali i dalje ne znamo zašto neuron proizvodi premalo serotonina. Vidimo da se to događa, djelujemo na to povećavanjem količine serotonina, znamo da se to događa zbog djelovanja kojekakvih životnih situacija, no kada saznamo zašto neuron ne luči dovoljnu količinu serotonina, čime se bavi neuroznanost, što je najpopularnije područje znanstvenog svijeta danas koje se financira velikim iznosima, moći ćemo kvalitetnije liječiti. Mnogi postojeći psihofarmaci neće više tada biti u upotrebi, nego će biti kvalitetniji, oni koji će liječiti uzrok.
U Karlovcu si zajedno sa suradnicima osnovao Intergrativni centar mentalnog zdravlja, čiji si voditelj. U koju svrhu ste ga osnovali?
- Imao sam priliku boraviti u Nizozemskoj na jednom simpoziju na kojemu sam uvidio što je psihijatrija 21. stoljeća. Preslikali su iz drugih zapadnih zemalja model koji nazivamo psihijatrija u zajednici. To je optimalan model za liječenje oboljelih od duševnih bolesti. Podrazumijeva vrlo kratke hospitalizacije i smanjenje broja odjela i bolnica, a liječenje kod kuće uz pomoć multidisciplinarnog tima. Pacijent će se bolje oporaviti vratimo li ga u njegovu okolinu, nego ako ga zadržimo u bolničkom krevetu. Takvi su timovi sastavljeni od psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, medicinskih sestara i tehničara, ali i peer workera, onih s iskustvom duševnog oboljenja, dakle ne nužno zdravstveno obrazovanih, ali koji su upoznati s tom materijom na svoj način. Takav multidisciplinaran tim odlazi pacijentu doma i radi s njime. U Hrvatskoj tako nešto ne postoji. Edukacija u Nizozemskoj je začetak takvog modela u Hrvatskoj, što će možda zaživjeti. Postoji nekoliko gradova u kojima se barem djelomice provode aktivnosti po modelu psihijatrije u zajednici. S obzirom da ničega sličnog nema u Karlovcu, osnivanje Centra je prvi korak da se započne s uvođenjem toga. Nemam iluzija da ćemo postići revoluciju, ali smo krenuli. Okupili smo se drugog svibnja i osnovali Centar. To smo učinili u Aquatici, jer nismo htjeli u nekoj od zdravstvenih ustanova s obzirom da se bavimo psihijatrijom u zajednici, pa želimo djelovati u javnom prostoru. Ideja je pokušati nastavljati na provedbi javno-zdravstvenih aktivnosti koje imaju za cilj osvijestiti građane o duševnim smetnjama. Šestog lipnja je Nacionalni dan prava osoba s duševnim smetnjama, pa ćemo pokušati napraviti nešto povodom toga s karlovačkim kafićima kako bismo senzibilizirali građane. Važnije je osmisliti program kao nadopunu zdravstvenom sustavu za one sa psihičkim smetnjama. To rade udruge u Slavonskom Brodu, Zagrebu i još nekim mjestima. To je program koji podrazumijeva svakodnevne različite grupne terapije, strukturirani program koji pomaže njihovom oporavku. Želim to u Karlovcu. Kada će to biti? Bez prvog koraka kojeg smo napravili ne bi bilo niti drugog. Moja je želja raditi psihijatriju u zajednici, jer je to za konkretnu osobu, pokazalo se to u inozemstvu, korisno.
Koliko stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama pogoršava njihovo zdravstveno stanje?
- Stigmatizira se i osobe koje boluju od drugih vrsta bolesti, no to je posebno izraženo u psihijatriji. Naš poznati psihijatar Norman Sartorius, nekadašnji direktor u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, kaže da osobe oboljele od duševnih bolesti često više pate zbog stigme nego zbog bolesti. Stigma je etiketa, šifra koju dobiješ i kroz koju te svi procjenjuju.
Dakle, ne govorimo o stigmama kakve ima Zlatko Sudac?
- Ne, iako je korijen riječi isti. U antici se stigmatiziralo prijestupnike na način da bi im se odrezala ruka, nos i slično, u kršćanstvu su stigme krvarenja i tako dalje, a stigma znači obilježje. U psihijatriji nema vidljive stigme, ali je stigmatizirana osoba itekako osjeća – kada ode u kupovinu, kada traži posao i u drugim svakodnevnim situacijama. Nemoguća je misija, recimo to tako, dobiti posao, ako boluješ od ozbiljnije psihičke bolesti.
Kako poslodavac to može znati?
- To je dobro pitanje, no čini mi se da se u društvu kakvo je hrvatsko sve zna o svakome. No i u velikim zapadnim zemljama problem stigme u psihijatriji opstaje. Ranije je bio jako izražena stigma glede AIDS-a, no 1990-ih godina se uspjela reducirati. Danas više nije osoba oboljela od AIDS-a stigmatizirana kao živi mrtvac, uglavnom zbog jakih kampanja i napretka medicine. Osobe oboljele od duševnih bolesti i dalje prati stigma, obitelji ih se srame, ne liječe se, godinama ih se skriva…
S kime si osnovao Centar?
- Osnivačka skupština je uključivala 18 osoba, a u međuvremenu ih se još nekoliko pridružilo. Šaroliko je to društvo psihijatara i liječnika drugih usmjerenja, psihologa, medicinskih sestara, pedagoga i oni koji imaju iskustvo psihičkih smetnji.
Zar nemamo svi iskustva psihičkih smetnji?
- Imamo, no moramo se vratiti na to da bi gruba granica bila disfunkcionalnost – oni na koje mislim su zbog svoje psihičke smetnje bili disfunkcionalni, zbog čega su potražili pomoć, i to je dobro.
Kada trebamo potražiti pomoć?
- Kada je osoba disfunkcionalna zbog svoje situacije, dakle kada ne može normalno funkionirati u društvu, obitelji, na radnom mjestu… Važnija mi je patnja – da se patnik otarasi tog osjećaja/stanja. Bila je žena na našem odjelu koja je halucinirala da čitava soba, skupa s njom, gori. To što nikakve vatre nije bilo ne znači da ona taj požar nije vidjela kao stvarnost. Taj njezin realitet je patnja koja prelazi sve moguće granice. Razgovarali smo o etici i prisilnoj hospitalizaciji. Treba li toj ženi pomoći? Koja će mi etika kazati da takvoj osobi ne treba dati psihofarmake? Takvih primjera je, nažalost, bezbroj, no može im se, srećom, pomoći.
Koje metode koristiš u liječenju i koje su ti najomiljenije?
- Najomiljenija mi je grupna psihoterapija. Polučuje fenomenalne rezultate, jer su ljudi društvena bića, pa skupa rastemo kada radimo skupa i utječemo jedni na druge. U psihijatriji se obavezno moraju koristiti sve one metode koje nam pomažu u rješavanju uzroka. Ako je uzrok bio-psiho-socijalan, ne smijemo izostaviti niti jednu metodu. Biološka metoda podrazumijeva liječenje lijekovima, psihološka individualnu ili grupnu psihoterapiju, a socijalna obuhvaća različite radno-okupacijske mjere koje za cilj imaju da se oboljelu osobu postepeno vraća u njegovu okolinu, jer se ne može izliječiti u zdravstvenoj ustanovi gdje je zaštićen između četiri zida.
Što je logoterapija?
- Sjajna vrsta psihoterapije koju je osmislio Viktor Frankl, poznati bečki neuropsihijatar koji je preživio koncentracijske logore, između ostalih i Auschwitz-Birkernau. Jedan je od rijetkih kojemu je to uspjelo. U zatočeništvu je završio zbog toga što je bio Židov. Osmislio je za to vrijeme logoterapiju. Logos u ovom slučaju označava smisao, dakle riječ je o terapiji smislom. Svatko normalan bi život u koncentracijskom logoru doživio kao najveću egzistencijalnu patnju moguću. Frankl je tvrdio da čovjek u svojoj najvećoj patnji može pronaći smisao, pa i u patnji logoraša nacističkih koncentracijskih logora. Ta spoznaja pomaže onima koji boluju od različitih duševnih smetnji da pronađu svoj smisao čak i unutar svoje bolesti i da se bore s njom. Mnogo razgovaramo o odgovornosti, gdje je naša kao liječnika, gdje pacijenta, a gdje obitelji. Svatko ima odgovornost i svatko tko bježi od nje ne radi najviše što može. Ako udružimo snage, naravno, svatko u skladu sa svojim kapacitetima, možemo ostvariti poboljšanje.
Mnogi odlaze na psihoterapije, no one nemaju često ni kraja ni konca, nego se leži na kauču i razgovara sa psihoterapeutom po vrlo visokoj cijeni. Zašto je psihoterapija toliko skupa i, barem naizgled, neučinkovita? Što možemo dobiti od psihoterapija?
- Iz popularne kulture nam je poznato da u Sjedinjenim Državama gotovo svatko ima svog psihoterapeuta. Kod nas to nije toliko prisutno, vjerojatno zbog tradicije, stigme, ali i financijskih razloga. Treba razlikovati psihijatriju od psihoterapije kojom se ne bave samo liječnici, nego i ostali stručnjaci. Psihoterapeuti pohađaju dugotrajne i vrlo skupe edukacije, pa se u tome krije razlog visoke cijene njihovih usluga. Toga u Karlovcu nema. Psihoterapije u Hrvatskoj ima prije svega u Zagrebu, možda i u Rijeci, gdje postoje privatni psihoterapeuti kojima neki odlaze da bi si pomogli. Netko može biti nezadovoljan onime što se nudi posredstvom zdravstvenog osiguranja, pa bira privatne psihoterapeute, ako si može priuštiti. U Karlovcu imamo grupne psihoterapije koje pokriva zdravstveno osiguranje – grupe alkoholičara i grupe za psihoterapiju. Dakle, u Karlovcu se može “na uputnicu” dobiti takva pomoć. To je štamparovski model za kojeg se zalažem – zdravstvo mora biti solidarno i dostupno svima. Ne znam koliko je Andrija Štampar poznat, ali ga obožavam…
Bio je tiskar?
- Ne, nego liječnik. Utemeljio je javno zdravstvo i socijalnu medicinu u cijelom svijetu, ne samo Hrvatskoj. Njegovo prvo radno mjesto je bilo u Karlovcu, nakon čega odlazi u Novu Gradišku. Zgodno je da je u Karlovcu objavio knjižicu protiv alkoholizma “Je li alkohol hrani?” te osniva Društvo apstinenata Hrvatske, preteču klubova liječenih alkoholičara. U Karlovcu možda te činjenice nisu dovoljno vrednovane, a mogu nam biti na ponos.
Naslanjaš li se na tradiciju Štampar-Gajo Petrović-Nikola Paunović?
- Cijenim sve te osobe i zbog tog, velikog poštovanja ne bih se stavljao u taj redosljed, ali je u svakom slučaju to nešto čemu težim.
Je li psihoanaliza preživjela prijelaz u 21. stoljeće?
- Sve manje je popularna u psihoterapiji, posebice u Europi, dok je u Sjedinjenim Državama i dalje vrlo intenzivna kao vrsta psihoterapije. Kod nas se napušta, jer je dugotrajna i skupa i zbog toga što u užurbanom svijetu ljudi nemaju vremena ići tri puta tjedno na seanse od 45 minuta koje su vrlo skupe. Teži se trenutačnom rezultatu i u takvom društvu psihoanaliza ima sve manje mjesta. Postoje druge vrste psihoterapije koje daju brže rezultate. Psihoanaliza je jedina koja dubinski mijenja stvar iz korijena, po teoriji. No, malobrojni imaju vremena za to danas, pa se pribjegava površnijim metodama koje koliko-toliko pomažu, ali ostaje pitanje što je dugoročno rješenje.
Koliko dobro se služiš latinskim jezikom?
- Slabo. Mit je da liječnici dobro poznaju latinski jezik, znaju samo nazive ljekova i bolesti. I dalje sve dijagnoze pišemo na latinskom jeziku, osim u psihijatriji, iako i tu djelomično.
Njemački jezik je službeni jezik psihijatrije?
- Nije, mada je naša psihijatrija prilično ukorijenjena u germanskoj tradiciji. Internisti, neurolozi i drugi specijalisti sve dijagnoze pišu na latinskom jeziku, ali su to isključivo imenice u nominativu. Ako je neki danas službeni jezik u medicini, to je engleski. U hrvatskoj medicini se sve više želi pisati na hrvatskom jeziku, da bi se materija približila pacijentima, a to je najbolje.
Je li u zdravom tijelu zdrav duh?
- Naravno. U Karlovcu sam održao nekoliko predavanja na tu temu. Postoje izravni utjecaji tjelesne aktivnosti na tjelesno zdravlje koji su svima jasni. Činjenica je da stresan način života dovodi do brojnih kroničnih bolesti, pa i do tumora, te da nam tjelesna aktivnost može pomoći u suzbijanju toga. Međutim, važnije mi je što tjelesna aktivnost može biti podloga za zdravu psihu. Bezbroj je znanstvenih dokaza o tome koji mehanizmi u tijelu potvrđuju ovo o čemu govorim. Prilikom umjerene ili intenzivne tjelesne aktivnosti se oslobađaju endogeni opijati, što je kemikalija koju naš mozak proizvodi, a to je u biti onaj dobar osjećaj euforije nakon što završi trening. Dokazi su prvenstveno u liječenju depresije, ovisnosti, ADHD-a i tjeskoba.
Podržavaš ovisnost o endogenim opijatima?
- Upravo tako. Ako se može podržati neka ovisnost, to je ta. Ovisnost o vježbanju je zdrava, bez nuspojava i komplikacija; dapače – što više to bolje.
I sam vježbaš?
- Da, i to već dugo, jer sam imao problema s kilažom. Naknadno sam tek shvatio da je fizička aktivnost najbolja antistres aktivnost. Meni je osobno najdraže trčanje i reduciranje stresa na takav način. Stres je danas jako istraživan i, nažalost, uzrok je tumora, kojekakvih upalnih procesa i autoimunih bolesti.
Kako ćemo ohrabriti čitatelje da potraže psihijatrijsku pomoć? Pretpostavljam da je velik broj onih kojima je potrebna, ali se ne odlučuju za to.
- U Karlovačkoj županiji deset tisuća ljudi boluje od alkoholizma, a liječi ih se možda par stotina, možda sam veliku brojku i izrekao. Od depresije boluje sedam posto populacije, što je oko dvije stotine tisuća stanovnika Hrvatske. Premali broj onih kojima je psihijatrijska pomoć potrebna ne posežu za njom zbog stigme ili zbog toga što ne znaju kome se uopće obratiti. Zato smo i tiskali edukativne materijale o depresiji i alkoholizmu kojima poručujemo da nije sramota obratiti se liječniku zbog takvih stanja. Ne moraju se obratiti izravno psihijatru, nego obiteljskom liječniku, onome koji ga poznaje. Možda će obiteljski liječnik moći riješiti problem i bez psihijatra. Ako se pak ne želi obratiti obiteljskom liječniku, može se nazvati dnevnu bolnicu na Opće bolnice Karlovac.
Kako osvijestiti depresiju?
- Kolokvijalno kažemo da smo depresivni kada smo tužni. To nije, naravno, psihički poremećaj. Depresija se odnosi na disfunkcionalnost, jer osoba koja od toga boluje nema energije, snage, ništa ga ne veseli, nije motiviran za ništa, gubi apetit, ne može spavati, preuzima osjećaj krivnje i, ono što moramo naglasiti, razmišlja o samoubojstvu. Neke osobe već imaju i razvijen plan kako se lišiti života, a neke to i pokušaju. Neki su toliko slabi zbog depresije da nemaju snage ubiti se, pa to učine kada počnu jačati. Tu je posebno nužan oprez koji proizlazi iz posvećenosti pacijentu, o čemu sam učio u Nizozemskoj. Nužna je u svakoj djelatnosti u kojoj se radi s ljudima. Važno je da je čitav tim posvećen pojedincu i pokušava iz njega izvući najviše.
Koliko je važno razgovarati s bližnjima o svojim problemima?
- Insitiramo na podršci bližnjih.
Iznio si podatak da četvrtina stanovništva pati od duševnih smetnji. Koliko ih prolazi liječenje?
- Četvrtina svjetske populacije tijekom života iskusi nešto od psihijatrijske smetnje ili poremećaja. To nije nužno kronična bolest, nego mogu biti različita privremena stanja, primjerice tjeskobna. Ako netko ima panični napad letom zrakoplovom, a leti rijetko, preživjet će i ne treba mu psihijatrijska pomoć. Međutim, ako se radi o stjuardesi…
…ili pilotu?
- Treba u tom slučaju pružiti pomoć. Psihoze, shizofrenija, bipolarni poremećaji i slično su kronične duševne bolesti. Ako se sve skupa stavi na papir, uistinu se dođe do brojke od četvrtine svjetske populacije koja tokom života iskusi neki oblik psihičkog poremećaja. Koliko ih se liječi? U Hrvatskoj velik broj, jer se ne liječe svi u psihijatrijskim ustanovama, mnoge liječe obiteljski liječnici. Hrvatski narod voli anksiolitike – traže to, a i previše im se toga propisuje kao recept. Imaju svoje mjesto u farmakoterapiji, ali stvaraju ovisnost. Najpropisivaniji ljekovi u Hrvatskoj su anksiolitici.
Pomažeš drugima da pronađu svoj smisao života. Što je smisao života?
- Pomažem drugima da iskoriste svoj smisao, ako ga mogu naći, kako bi im bio oslonac u borbi protiv tegoba. Svaka osoba mora pronaći svoj smisao života. To može biti nešto skroz banalno iz tuđe perspektive.
Jesi li pomogao nekome da pronađe svoj smisao života?
- Jesam. To može biti nešto što samo ta osoba razumije. Moj je zadatak s pacijentom doći do tog smisla života. Ne mora nikada to ostvariti niti biti svjestan te činjenice, ali, ako vidiš na pacijentu da se stanje mijenja na bolje, ostvaren je cilj.
Možeš li se otvoriti pacijentu glede smisla vlastitog života?
- Mogu. Svaki pacijent utječe na mene tako da se zajedno razvijamo. To nije moguće izbjeći.
Ležite li obojica na kauču?
- Ne leži nitko, ali, ako treba, ako će pomoći, možemo i prileći. U našem sada razgovoru smo utjecali sada makar malo jedan na drugoga. Utječemo na druge, pozitivno ili negativno. Prošlost je nepromjenjiva, ali svatko s kime razgovaram u radim na poboljšanju kvalitete života utječe na mene. Zato i volim svoj posao. Glupo mi je to uopće nazivati poslom. Mogao bih zvučati pretenciozno, ako bih to nazvao pozivom, ali to je možda najprimjereniji termin. Volim psihijatriju baš zato što se međusobno gradimo. Tjelesna medicina je tehnička i mehanička uglavnom i svodi se na masu pretraga i nalaza.
Jesu li psihijatri filozofi među liječnicima?
- Širina je potreba u psihijatriji. Što se bolje poznaje društvo, bit će se bolji psihijatar. No, psihijatar mora prije svega baratati liječničkim umijećem, a filozofija je nadgradnja koja sigurno može pomoći.
Ima li komičnih situacija u psihijatrijskoj praksi?
- Bezbroj. Ovih dana, jedna simpatična pacijentica od devedesetak godina čeka doktora Horana koji samo što nije sletio avionom da je odveze u raj. Nažalost, dementna je.
Zašto se javlja demencija?
- Ima je sve više, jer su ljudi sve stariji s obzirom na kvalitetu života i sve bolju medicinsku skrb. No, i tu je ključan nezdrav način života – od prehrane, stresa, sjedilačkog načina života. Ronald Regan je bio dementan. Dakle, ta bolest ne bira s obzirom na obrazovanost ili društveni status, no da po dobi, jer su uglavnom stariji dementniji. U poodmaklim fazama postaje patnja, jer se pojavljuju paranoja i iluzija, pa se nerijetko pacijenti plaše da će ih netko otrovati, primjerice. To više nije uživanje u životu. Obitelji jako teško funkcioniraju s takvim članom koji postaje i opasan za sebe i okolinu.
Treba li prigrliti tegobnu prošlost?
- Često o tome razgovaram s pacijentima. Ne može se promijeniti prošlost. Možemo iz nje učiti. Ako temeljem toga naš izbor bude mudriji, to je dobro.
Postoje li šarlatani u psihijatriji?
- Ne. Kao i u svakoj drugoj profesiji postoje različiti pristupi problemima i različiti učinci. Postoje policajci koji rade dobro i loše, primjerice. Kako se to prepozna? O zdravstvu se stalno razgovara. O dobrom liječniku će se uvijek pričati dobro, a o lošem loše. Ne vjerujem da je netko u svom poslu zlonamjeran, posebice u medicini.
U kojem bi se smjeru htio profesionalno razvijati?
- Sanjam psihijatriju u zajednici u Karlovcu. Inače, s obzirom da mi je psihijatrija ljubav, volim sve njezine segemente, no posebno mi je bliska ona 21. stoljeća kakva se radi u Nizozemskoj već dva desetljeća, a u Sjedinjenim Državama i Australiji tri. To je psihijatrija koja je namijenjena pojedincu. Slogan našeg Centra je “Zajedno snažniji”. Oporavak za mene ne znači da se osoba vrati u stanje prije bolesti, nego da nakon terapije im kvalitetniji život nego ranije. To je smisao Centra.
Je li otuđeni rad osnovni uzrok svim našim teškoćama?
- Rad je liječidben i dio je terapijskog procesa. Otuđeni rad je nešto drugo. Nedostatak posla je uzrok vrlo ozbiljnih psihičkih smetnji. Čovjek s egzistencijalnim problemima će brže oboljeti psihički. Rad liječi.
Pomisliš li da je izvan psihijatrijske ustanove veća ludnica nego unutra?
- Kaže jedan njemački autor da nisu problem ludi, nego prosjek, što argumentira činjenicom da je masa podržala Adolfa Hitlera. Psihologija mase zna dovesti do paradoksa kojeg navodiš u pitanju. Pacijente ne doživljavam kao luđake, bez obzira od koliko teške bolesti patili, jer u njima ne vidim tu bolest.
Koliko god bila predmet tvog posla?
- Da, ali je dio te priče – čovjek nije jednako bolest. Nekada, kada bolest toliko dominira, to može tako izgledati, no kada se stabilizira vidi se koliko je taj čovjek i čitav njegov život složen. Kapacitet pojedinca treba jačati, a bolest rješavati. Isto je s bilo kojom drugom vrstom bolesti, ne samo sa psihičkom.
Mozak nam je najveća enigma, mada smo s njime riješili sve ostale.
- Optimističan sam i vjerujem da će se u 21. stoljeću otkriti sve tajne mozga. U tome nam pomažu znanost i tehnologija.
Gajiš optimizam karakterističan za prijelaz u 20. stoljeće koje nam je izrodilo totalitarne režime?
- Možda gledam previše ružičasto, ali vjerujem da će se saznati sve o mozgu. Zašto je ostao enigma do danas? Jer je izrazito složen organ, najsloženiji. Činjenica je da mozak kontrolira sve i ne postoji ništa bez njega. Ljude od životinja razlikuje čeoni režanj mozga koji nas čini moralnima, odgovornima i slično. Postoji primjer američkog željezničara kojemu je za miniranja šipka prošla kroz oko, probila lubanju i presijekla veze između čeonog režnja i ostatka mozga. Uspjeli su mu spasiti život. Djelovao je normalno dok nije došao na večeru sa svojim šefom na kojem je bila šefova kćer, kojoj se pred svima počeo vulgarno odnositi. Dakle, zbog presijecanja veza je izgubio osjećaj za moral.
Zbog čega dolazi do halucinacija?
- Zbog neravnoteže količine neurotransmitera unutar sinapsi u mozgu. Kod bolesti kao što je shizofrenija imamo pojavu “plime dopamina”. Ljekovima reduciramo količinu dopamina i tada se gube halucinacije. Ista stvar vrijedi i za konzumiranje narkotika. Kokain ne dozvoljava dopaminu da se vrati u stanicu u kojoj je i nastao, nego forsira njegovu veliku količinu u međuprostoru neurona. Tada uživatelj kokaina ima osjećaj euforije, nadmoći, osjeća da bi mogao poletjeti, pa se baci s balkona i ubije. Dakle, dolazi do snažne produkcije neurotransmitera u našem organizmu, što čovjek doživljava kao halucinaciju, osjećaj euforije ili, kao kod uživanja heroina ili alkohola, osjećaj sedacije – usporava se rad mozga i osoba se opušta.
Da bi psihoterapeuti to postali, moraju proći psihoterapiju?
- To je točno.
Moraju li onda i oni psihoterapeuti koji se bave suzbijanjem ovisnosti biti prvo ovisnici?
- Naravno da ne. Tuđe iskustvo je dovoljno, pogotovo ako ih je mnogo. No, dragocjeno je uključiti u psihoterapijski rad one koji su prošli takva iskustva. Zato su dobri klubovi liječenih alkoholičara koje imamo u Karlovcu, jer članovi guraju jedan drugoga. Takvi klubovi su hrvatski izum i jedna od najljepših naših tradicija. Imamo člana koji apstinira više od 20 godina i koji je preokrenuo svoj život. Ne bi ga sigurno bilo, da se nije uspio izvući iz uživanja u alkoholu. Nije jedini takav. Uglavnom, to su grupe samopomoći. Rad na sebi je bitan i lakše ti je u okruženju. Poanta svega je da se ne treba sramiti duševnih bolesti. Treba se liječiti i potražiti pomoć. To je ponekad odraz i hrabrosti. Razine pomoći mogu biti različite. Obiteljski liječnik može biti dovoljna razina. Ne smije se ustručavati. Ako si netko ne može sam pomoći, mogu mu drugi koji su voljni.
