Sjedili tako nas dvoje na sunčanoj terasi uz svoje teme i priče, kadli nam se obrati stariji gospodin sa susjednog stola. Kaže mu: „Trebao si doći k meni, selim se iz stana u kojem sam živio četrdeset godina, poklonio sam sve knjige i namještaj. Susjedi su napravili proslavu u moju čast, pa sad moram i ja za njih napraviti feštu prije nego odem u novi stan.“ Stane mi tumačiti da je prodao stan i kupio manji. Žena mu je u domu, kaže, boluje od Alzheimera već nekoliko godina i nikoga više ne prepoznaje. „Leži u dekubitusima, čeka kraj, a djeca dolaze i kukaju. Ja ne kukam više“, zaključuje pribrano. Ton glasa mu je miran, pogled bistar i govori bez zastajkivanja. „Jeste li se oženili?“, upita me, a na moje odmahivanje glavom dodaje: „Oženio sam se, jer sam zaključio da bi se trebalo oženiti. Tada sam imao trideset i sedam godina, a žena deset manje. Imamo dvije kćeri, zovu me, skuhaju mi ručak – ja znam samo jaje napraviti. I svaki dan me zovu, znaš, kažu da su kćeri lojalnije od sinova; ne prođe dan da ne nazovu i pitaju kako sam. I unuke imam. Sve sam napravio kako je red. Osamdeset četiri godine imam, i sve sam stigao. Jel’ imaš posao“, pita me dalje. „Nemam, nešto honorarno samo“, odgovaram. „Toga u socijalizmu nije bilo“, prisjeća se moj sugovornik, „samo na neodređeno. A zato se i teško oženiti vama mladima. Ima još vremena.“
Ispričao je taj simpatični djedica još nekoliko anegdota, prekidajući ih komentarima o sporosti konobara koji je sam posluživao cijelu terasu, predviđanjima o snijegu koji nas sigurno čeka usprkos toplom ožujku te dojmovima o kvaliteti igre hrvatske nogometne reprezentacije. Ušlo na jedno uho, izašlo na drugo. Ovo o ženidbi, pardon – udaji – to me zanima.
Brza matematika u glavi, jednostavne operacije – imam trideset godina, njegova žena je imala dvadeset i sedam kad su se oženili, on je imao trideset i sedam, a sada ima osamdeset i četiri. I sve je stigao. „Ima još vremena”, lijepo čovjek kaže.
OK, super – stignem se udati, ako to budem htjela, stignem napraviti i dvije kćeri, ako budem htjela i mogla, pod pretpostavkom da nađem nekoga s kime želim razmijeniti genetski materijal, i, ako budem imala posao – na neodređeno. Jel’ to onda to? Jesam li onda ostvarena, samoaktualizirana, hoću li onda biti sretna? O, kristalna kuglo, reci mi!
Prava je istina da se nemam na koga ugledati. Nitko od mojih prijatelja nije oženjen. Padaju promašene oklade o tome tko će prvi, a i dalje se baš ništa ne događa po tom pitanju. Znam da je riječ o mjehuriću u kojem živim i znam da se izvan tog mjehurića ljudi itekako žene, rastaju, rađaju djecu i odgajaju ih. Prestali su si postavljati pitanja, ako su ih ikad i postavljali, o tome trebaju li to učiniti, kad je pravo vrijeme i postoji li uopće pravo vrijeme? Rekli su „hop“ i skočili sa stijene u more dok ih mi ostali sumnjičavo promatramo s ruba. Vidimo ih kako plivaju, no i dalje procjenjujemo jesmo li se spremni smočiti i sami zaplivati.
Navodno su šanse veće da će ti se nešto dogoditi, ako stalno o tome razmišljaš. Trik je, vele ljudi, da vizualiziraš kako ti se željeno događa i na taj način u vlastitoj svijesti posiješ sjeme ideje koju je potom jednostavno realizirati. Samo mantraj, mantraj i dogodit će se. To vrijedi za sve materijalne i nematerijalne životne zgoditke. Pomaže i ako izradiš poster s motivacijskim porukama i potom ga zalijepiš na frižider, a nije zgorega izgovoriti naglas svoje želje u ogledalo prilikom obavljanja jutarnje nužd…, ovaj, higijene. Za one zaista odlučne zgodan odabir je i tetovaža.
Jesu li sretne mame koje u adidas trenirkama s velikim sunčanim naočalama guraju kolica promenadom i kao male znale da jednog dana žele gurati kolica s pravim, živim bebama umjesto onih plastičnih ili su nakon nekoliko desetaka samodostatnih godina shvatile da su dovoljno dugo i sa zadovoljavajućim uspjehom brinule o sebi te da bi se sad mogle okušati u brizi za nekog drugog, zauvijek?
„Ja sam znala da želim“, odgovara mi na pitanje moja prijateljica, sretna i umorna mama. Dora ima šest godina, ide u prvi razred i prekrasna je. Jest što je naša! Dok je bila beba, cijelo vrijeme je njonjala u kolicima i satima smo mogle lunjati s njom kamo god smo htjele. Danas je Dora spremna baciti se nasred trgovine da odmori noge, cviljenjem zahtijevati paket keksa koji stoje na blagajni i nakon svake rečenice koju uspijem razmijeniti s njenom mamom, mojom nekadašnjom “brijačicom”, a sada osobnim asistentom malog zlata dolazi jedno: „Mama, vidi ovo!“
Napol’ iznerviranim, a napol’ zadivljenim pogledom promatram kako moja prijateljica kupuje kekse, skuplja mrvice, briše bale, skida i opet odijeva jaknicu i jede poluprožvakane ostatke hrane malog zlata. „Popizdit ću, ne mogu više“, šapće mi na uho dok Damien iz The Omena mlatara nogama i na mobitelu igra Candy Crush u rijetkoj minuti kad nas pusti da razgovaramo. „Mora vaditi mandule krajem petog mjeseca, a triput je bila bolesna u mjesec dana. Ne spava ona, ne spavam ja, ne mogu“. Sućutno kimam glavom makar zapravo nemam pojma kako je to, a dotad Dora sišući slamku vadi led iz ledenog čaja i pretovara ga na pod. Posve je nepredvidiva i časti nas briljantnim uvidima, duhovitostima i prostotama. Dok gledam njihovu ljubav i nježnosti pomislim kako bi bilo lijepo imati to isto. Kad Dora zaurla tri puta zaredom iz sobe dok njena mama trči noseći lavor prije nego sadržaj Dorinog želučića završi na tepihu pomislim: “Možda jednog dana.“
Ima jedan stih grupe Goribor koji kaže: „Kad počnem da radim/Sagradiću kuću/Naći ću ženu/Napravićemo decu/Na nju da liče/Po meni da ih zovu/Njoj da plaču/Sa mnom da skaču“. Gospodin s početka je sve napravio po redu, bez preskakanja koraka, zajedno sa svojom partnericom na čiju se pomoć i suradnju oslanjao. Moja prijateljica je svoje korake napravila drugačije, bez partnera i uz pomoć svoje obitelji. A neke od nas koraci vode u drugom smjeru. Dok se polako udaljavamo od ruba stijene, svjesni smo da je more tu. Ako poželimo, trebamo se samo zaletjeti i skočiti. Ili nastaviti sa sunčanjem.
