Žikina kronika: Ljeto – nasilno godišnje doba

Kupaći kostimi, sandale, topići, tunike, šeširi, ručnici za plažu, ruževi, bronzeri, šimeri i gliteri trpaju se s polica u košarice, iz košarica u torbice i kofere. Od stalnog provjeravanja aplikacija za prognozu vremena, izrade popisa svih knjiga koje želimo pročitati na plaži do kupovine novih krpica, ljeto je isforsirano, što ga ne čini manje privlačnim

Autor: Livija Stanišić-Žika

Ljeto je nasilno godišnje doba. Dok temperature dosežu ekstreme, javljaju se požari, napadaju nas muhe i komarci, a žega postaje nepodnošljiva. U pokušaju ublažavanja njegovih učinaka palimo klima uređaje, hidriramo se vodom i sokovima te odbrojavamo dane do masovnog egzodusa na more i skupog perioda koji nazivamo godišnjim odmorom. Uz zimu koja je zbog svojih komercijalnih blagdana marketinški najzanimljivija, ljeto je tu kako bismo isprobali „deset najzanosnijih ljetnih haljina“, „top pet morskih parfema“ i „dvanaest trikova za ravan trbuh ovog ljeta“. Kupaći kostimi, sandale, topići, tunike, šeširi, ručnici za plažu, ruževi, bronzeri, šimeri i gliteri trpaju se s polica u košarice, iz košarica u torbice i kofere. Od stalnog provjeravanja aplikacija za prognozu vremena, izrade popisa svih knjiga koje želimo pročitati na plaži do kupovine novih krpica, ljeto je isforsirano, što ga ne čini manje privlačnim.

Oni koji podliježu budžetskim ograničenjima karte za autobus i katamaran kupuju online nekoliko tjedana prije ljetovanja, a komotniji i financijski potkovaniji početak putovanja orijentiraju po posljednjem radnom danu, uređujući šprancu out-of-office mejla i pozdravljajući ljubomorne kolege. Izlaz iz klimatiziranih prostorija obasjanih umjetnom rasvjetom dočekuje se entuzijastično kao nekoć kraj školske godine, toliko željeni intermezzo do povratka u kolotečinu svakodnevice.

Na sreću ili nesreću, živimo u zemlji koja se posljednjih godina mahnito pokušava prodati kao top turistička destinacija Europe. „Croatia full of life“ slogan je koji su rado prihvatili i strani i domaći turisti, prvi zbog razumljivog oduševljenja odlaskom na ljetovanje u zemlju koja ušminkana na reklamnim prospektima izgleda senzacionalno, čiji pejzaži i arhitektura oduzimaju dah, gdje su ljudi nasmijani i srdačni, gdje partiji traju od sumraka do sumraka, a fotke na Instagramu ispadaju savršeno i bez filtera; potonji to čine djelomice iz istih razloga, premda upućeniji u hrvatsku gospodarsku i političku realnost, spremni na nju zažmiriti jednim okom kako bismo i mi pored svojih fotki patriotski stavili hešteg kojime sudjelujemo u promociji svoje zemlje. Tko to more platit?

Volimo mi svoje goste i turiste, ali neke volimo više od drugih. Volimo Nijemce, jer su dobri potrošači i uljudan svijet. Manje volimo Talijane, jer su glasni, ne ostavljaju dobru bakšu, a tu su i povijesne netrpeljivosti koje ipak ne ističemo na sav glas, a oni za svaki slučaj ljetuju u Istri gdje se osjećaju više kao doma. Srbe u duhu bratstva i jedinstva intenzvno pozivamo da dođu i isprobaju naše nove, glatke i brze puteve, a oni za svaki slučaj provjeravaju kod iznajmljivača imaju li čuvani parking, jer im se baš ne ostaje bez šajbe na autu ili potrganih tablica. Prema domaćim turistima odnos je ambivalentan; izlazi im se u susret nižim cijenama hrane i pića ili ih se tjera iz krcatih lokala kako bi se napravilo mjesta za inozemne potrošače i njihove devize. Mi bismo se, zapravo, jebali da nam ne uđe; nitko ne spori da je turizam jedna od najvažnijih gospodarskih grana našeg posrnulog gospodarstva, ali nam ti isti turisti idu strašno na živce dok okidaju selfije na Morskim orguljama u Zadru, kad pogibaju pentrajući se po sedrenim barijerama Plitvičkih jezera, kad se izgube na Biokovu planinareći samo u kroksicama s pola litre Jane u džepu i sa sobom donose paštete i mesne nareske kupljene u supermarketima svojih zemalja, a ne u Konzumu ili Plodinama.

Tko ima sreće da si može priuštiti ljetovanje na Jadranu vjerojatno slabo mari za prijepore glavešina o strategiji razvoja hrvatskog turizma. Obitelji s djecom najčešće se uvale u vikendice prijatelja i rođaka kako bi proveli tjedan dana u plemenskim zajednicama zajedno vodeći vrištavu čeljad na plažu, gdje ih naizmjence tjeraju u more i iz mora te mažu zaštitnim faktorom. Krcate plaže Vodica i tučnjava u Makarskoj oko ostavljenih ručnika uz more ne tiču se gostiju visoke platežne moći kojima je na njihovim jedrilicama i jahtama dostupna svaka uvala, zaljev i otočić, pa sami biraju gdje se, kad i u kojem društvu žele okupati i biti viđeni. Hoteli kao izolirani svjetovi najradije bi se zaštitili ogradom pod elektrčnim naponom kako nitko izvana ne bi narušio privatnost i ekskluzivnost njihovih plaža načičkanih istobojnim suncobranima i ležaljkama „samo za goste hotela“. Mlađi turisti biraju ljetovanje na kojem su troškovi reducirani na nekoliko pašteta, avokado i pecivo dnevno, spavanje u šatorima u jeftinijim kampovima ili na divljaka, gdje se večernji izlasci svode na okupljanje na plažama s gitarom i kreštavim pjevanjem pod zvijezdama, praćeno kojim golišavim noćnim kupanjem i pozamašnim količinama domaćeg vina. Avanturisti svih zemalja i nacionalnosti nabrijani na svoje adrenalinske doze željno se raspituju o mogućnostima bike tura, paraglajdinga, banđija, padobranskih skokova i slobodnog penjanja, ronjenja i ribolova, dok se u iznajmljivači tura i brodica međusobno obračunavaju veslima otimajući se za grupe.

Od Savudrije do Prevlake postoji na tisuće mjesta neizrecive ljepote, više ili manje kontaminiranih posjetiteljima kojih je, ako vjerujemo nafriziranim statistikama, iz godine u godinu sve više. Koje god među njima odlučili posjetiti, doživljaj ljeta biti će čaroban zbog svih onih želja i očekivanja utkanih u samu ideju odmora koji nam je svake godine nasušno potreban. Osim brončanog tena koji se nepovratno ispire još nekoliko tjedana nakon povratka s ljetovanja i pokoje razglednice, ostaju nam prazni novčanici, hrpetine fotografija i poseban osjećaj čežnje koji nestaje tek s dolaskom idućeg ljeta.