Trkač (The Running Man) manje je poznat film Arnolda Schwarzeneggera. Kad se pojavio, Schwarzenegger je u filmografiji već imao dva Conana, jednog Terminatora, Komandosa i Predatora, pa je Trkač smatran korakom unazad u njegovoj karijeri.
Trkač je prilično podcijenjen film, vjerojatno jer je filmska Amerika izrazito tmurno i distopično mjesto okrutnog življenja. Film je snimljen 1987. godine, režirao ga je Paul Michael Glaser po motivima istoimenog romana Stephena Kinga. Zanimljivo je da se radnja događa 30 godina u budućnosti, dakle u godini u kojoj živimo. Već i zbog toga, kao i zahvaljujući činjenici da je umnogome išao ispred svog vremena, danas je film moguće promatrati sasvim drugačije nego u vrijeme nastanka.
Mnogo toga što je u filmu bilo neprihvatljivo prije 30 godina, danas je, na žalost, gotovo dio svakodnevnice. Početna premisa kaže da je do 2017. svjetska privreda doživjela kolaps, a hrane i energije nema dovoljno za sve – nešto što je nakon rješavanja naftne krize s početka 1980-ih u Americi bilo nezamislivo. Amerika je pretvorena u policijsku državu – također teško zamislivo u vrijeme kad je Berlinski zid lagano počeo pucati po šavovima. Sva umjetnost, glazba i sredstva komunikacije su nadzirana i cenzurirana, bilo kakvo odstupanje od doktrine je zabranjeno. Strahovlada se zavodi televizijom koju kontrolira država, a prevladavaju besmisleni show programi među kojima je najpopularniji Trkač – najgledaniji show u povijesti televizije – danas bismo rekli reality, ali u vrijeme snimanja filma još se nije koristio taj naziv, jer sličnih emisija nije bilo. U Trkaču nastupaju osuđeni kriminalci koji mogu dobiti suđenje pred porotom (!) ili čak pomilovanje, ako uspiju pobijediti niz lovaca na zahtjevnom poligonu. Ako ne uspiju, čeka ih smrt jer u Trkaču nema nikakvih pravila. Smrt u Trkaču, direktno pred kamerama, bez cenzure, ono je što gledatelji najviše očekuju i što ih najviše veseli.
Schwarzenegger igra Bena Richardsa, policajca koji odbije izravno naređenje da puca po nenaoružanom stanovništvu tijekom protesta zbog nestašice hrane. Stanovništvo je ipak pobijeno, a Richardsu podmeću ubojstvo. Godinu i pol kasnije, Richards završava kao natjecatelj u Trkaču. Uspijeva terminirati jednog, pa drugog lovca. Tijekom utrke na poligonu otkriva nepobitne dokaze da je represivni sistem zasnovan na lažima i manipulacijama – opet, kovanica „alternativne činjenice“ još nije postojala. Opstanak postaje sve zahtjevnija misija, a nakon početnog šoka, gledateljstvo staje na Richardsovu stranu. Istovremeno s utrkom za život, Richards pomaže pokretu otpora da preuzme televizijski satelit te tako raskrinka diktatorsku vlast i spere sa sebe optužbe da je nemilosrdni ubojica.
Trkač je distopija u mnogočemu zasnovana na orvelovskim postavkama. No postoji jedna bitna razlika – televizija. Fabriciranje istine koje se u Orwellovom romanu vršilo isključivo prepisujući stare novinske članke, u ovom se filmu vrši manipulacijom video snimaka. Orwell je kontrolu osmislio preko dvosmjernih ekrana, a u Trkaču je dignuta na perfidniju razinu – dopuštajući gledateljima da se naslađuju okrutnom igrom gdje je smrt česta pojava, agresivnost koja bi korisnije bila upotrijebljena za neki vid pobune kanalizirana je točno tamo gdje sustav želi.
Očekivano, Richards uspijeva u svom naumu i vraća se u studio da se obračuna sa sadističkim voditeljem, kao što mu je na početku filma obećao rekavši „I’ll be back!“. U pokušaju da se opravda, voditelj govori znakovite riječi: „Ovo je televizija. Nema veze s ljudima, bitna je gledanost. Pedeset godina im govorimo što da jedu i piju… Zar ne shvaćaš da Amerikanci vole televiziju? Navikavaju djecu na TV, da vole show, sport, nasilje… Što mi radimo? Dajemo im što traže.“ Sve navedeno vrijedi i danas, jedino televiziji treba dodati Facebook, Twitter i druga medijska sredstva koja nam vrlo uspješno sugeriraju ne samo što ćemo jesti nego i kako trebamo – moramo – misliti.
U holivudskoj verziji, Richards je pobijedio u Trkaču, ali je napravio i više od toga – omogućio je pokretu otpora da prikaže izvorne snimke na kojima se jasno vidi Richardsova nedužnost. Kao čarobnim štapićem, gledatelji su se odmah preobratili, prešli na Richardsovu stranu i shvatili da ih vlast bezočno vara.
Bi li se to dogodilo baš tako? Okruženi alternativnim činjenicama protiv kojih tek rijetki dižu glas, ali su zaglušeni aklamacijom bučnih nekritičkih poklonika, imamo pravo sumnjati u takav ishod. Realističniji odgovor na to pitanje daje izvrsna britanska TV serija Tamno zrcalo (Black Mirror).
Kroz razne priče iz bliske budućnosti progovara o izazovima i opasnostima moderne tehnologije. U drugoj epizodi Britanija je distopija u kojoj velik broj stanovnika živi u majušnim kutijama u kojima imaju samo krevet i ogroman ekran kojeg su prisiljeni gledati. Na ekranu se vrte isključivo besmisleni reality programi, a glavne teme su seks, ismijavanje slabih i drugačijih te talent show. Jedina obaveza ljudi je što duže voziti sobne bicikle modificirane da proizvode električnu energiju. Imaju samo jednu mogućnost da se izbave – probiti se kroz neki od reality programa i postati zvijezda nad kojom će sliniti ostatak pučanstva. Bing pomaže Abi da se prijavi na talent show. Kad Abi napokon dođe pred kamere, suci ju strašno izvrijeđaju i umjesto u estradnu zvijezdu, pretvore ju u seksualnu robinju čije se ponižavanje također prikazuje na ekranu i vrlo je popularno. Bing smišlja osvetu – prijavit će se na talent show, napraviti skandal pred kamerama i raskrinkati zlu rabotu okrutnog sistema. Zaista to napravi. Gledateljstvo u svojim kutijama je oduševljeno.
I što se dogodilo? Bing je dobio svoj show u kojem jednom tjedno može do mile volje pljuvati po sistemu. Publika ga obožava, aklamacijom i ekstatičnim povicima izražavaju zadovoljstvo viđenim, a kada show završi vraćaju se pokorno svojim mizernim životima.
Koliko god ružno zvučalo, to je ono što imamo danas. Ponekad pročitamo ili vidimo nešto protestno ili subverzivno. Lajkamo to, preporučimo prijateljima da i oni lajkaju. Na tren osjetimo zadovoljstvo, učinili smo nešto važno. Drugi put lajkamo nešto drugo. Veliki Brat to uredno bilježi i stvara naš detaljan psihoprofil, a netko treći izvlači financijsku korist od svakog lajka. Sposobnost korporacija ili sustava da izražavanje nezadovoljstva usmjere u po sustav benigne postove i zloupotrebe ih u vlastitu korist neuništiva je. Veliki Brat nas sve nadgleda, kontrolira i poznaje bolje nego naši bližnji. Kako ne bismo pretjerano bili svjesni te kontrole, stvoren je privid da i mi kontroliramo druge kroz razne emisije reality formata. Što više gledamo Big Brothere i druge zaglupljujuće emisije, manje smo svjesni da nas Veliki Brat nadgleda. Ako još možemo svojim izborom utjecati na tok emisije, privid naše kontrole je potpun. Što više razmišljamo o onom što gledamo na televiziji, što više lajkova i poruka ostavljamo na mreži, to manje vremena i energije ostaje za uvid u puno značajnije stvari koje sve više i sve strašnije utječu na naše živote. I nikakva se posebna želja za promjenom neće javiti, odnosno, čak i ako se na tren javi, brzo će nestati. Kao što je jedan korisnik IMDB-a u osvrtu na Tamno zrcalo iskreno napisao: „Volim ovu seriju. Hoće li ona izmijeniti moje ponašanje na Facebooku i drugdje? Neće, osim što ću možda biti malo oprezniji…“
Ovo ćete lajkati, zar ne?
