Od samih početaka, novinari su filmu zanimljivi kao filmski junaci. Još u vrijeme nijemog filma novinari su rješavali zagonetne kriminalističke slučajeve, a s pojavom zvuka njihova uloga se proširila, pa sve do naših dana novinari na filmu ostaju, između ostalog, arhetipski pobornici demokratskog prava na informaciju i istinu, osim kad su antijunaci, a i takvih se filmova nakupio lijep broj.
Iste godine kad je snimljen hvaljen novinarski film Spotlight, dobitnik Oscara za film i scenarij, u Sjedinjenim Državama je prikazan i nama slabije poznat film Istina (Truth, 2015.), ali zato ništa manje zanimljiv. Film je precizan, gotovo dokumentaristički prikaz jedne izvan Amerike relativno nepoznate epizode iz 2004. godine, neposredno pred reizbor Georga W. Busha za drugi mandat američkog predsjednika. Radi se o kontroverzi Killianovih dokumenata, tzv. Rathergate.
Istinu je režirao scenarist i producent James Vanderbilt, a ovo mu je zasad jedina režija. Najvažnija karakteristika filma su velika glumačka ostvarenja. Vanderbiltu je uspjelo okupiti prvake američkog glumišta – Cate Blanchet je Mary Mapes, televizijska producentica, dok Robert Redford – koji je na početku karijere igrao Boba Woodwarda u Svim predsjednikovim ljudima – tumači novinarsku legendu Dana Rathera. I u ostalim ulogama nastupaju redom izvrsni Topher Grace, Elizabeth Moss, te veterani Dennis Quaid i Stacey Keach.
Svi likovi prikazani u filmu zaista postoje u stvarnosti, a događaji se temelje se na knjizi Mary Mapes. U proljeće 2004. producentica M. Mapes primila je dojavu da je mlađi Bush izbjegao novačenje za Vijetnam uz pomoć političkih veza svoga oca. Glavni urednik slaže se da se priča istraži, pa ako otkriju nešto pouzdano, to će ići u prestižnom CBS-ovom informativnom magazinu „60 Minutes“. Mary okuplja peteročlanu ekipu s kojom je već surađivala prilikom otkrivanja poznatih prizora mučenja ratnih zarobljenika u Abu Ghraibu, a na čelu je poznato televizijsko lice Rather.
Mary ubrzo od izvora dobiva papire koji potvrđuju priču da je Bush 1973. izbjegao vojnu obavezu zahvaljujući očevim političkim vezama. Preživjeli sudionici ne žele razgovarati, a stručnjaci ne mogu potvrditi autentičnost dokumenata jer Mary ima samo fotokopije. Na osnovi grafološkog nalaza da su svi potpisi na dokumentima iz istog izvora, šefovi CBS-a odlučuju emitirati emisiju. Uspjeh je golem, ali nije dugo trajao.
Čim je emisija završila, usijali su se blogovi i forumi. Redom, forumaši su osporavali autentičnost dokumenata prikazanih u emisiji. Najvažniji argument je da u vrijeme kad su navodno nastali papiri, pisaći strojevi nisu upotrebljavali fontove kojima su dokumenti napisani. Naravno, blogeri su se poslužili govorom mržnje i osuli rafale uvreda, najviše prema slabo zaštićenoj ženi. M. Mapes je okarakterizirana je kao ružna vještica, lezbijka i – pogađate – zla ljevičarka i socijalist. Nisu izostale ni prijetnje smrću.
CBS je pokušao dokazati istinitost dokumenata koje su pokazali u emisiji, ali bez uspjeha. U gotovo trilerskom obratu u priči, na površinu su isplivali detalji koji podsjećaju na dobro organiziranu teoriju zavjere, ne onako složenu kakve smo mogli gledati u zlatno doba holivudskih filmova o zavjerama (Ubojice i svjedoci), ali dovoljno razrađenu da uzdrma dotadašnji život protagonista.
Kao što obično biva, osnovana je komisija koja treba utvrditi jesu li novinari znali da su dokumenti lažni i ipak ih objavili zbog svojih političkih uvjerenja, ili su naprosto bili nemarni i nedovoljno istraživali. Komisija nije uspjela dokazati novinarsku zavjeru. Svejedno, to je bio kraj karijere dvaju junaka – Rather se svojevoljno umirovio, M. Mapes je dobila otkaz i više nikad nije radila na televiziji. Nešto kasnije, njena prethodna priča o Abu Ghraibu osvojila je nagradu Peabody, koja se dodjeljuje pojedincima i medijskim kućama za izvanredna dostignuća i izvrsnost u elektronskim medijima.
Osim što je vjerna rekonstrukcija događaja, Istina je povremeno i edukativan film o zakonitostima i postulatima televizijskog novinarstva, te su mnogi kritičari i blogeri u osvrtima na film ustvrdili kako bi film trebao pogledati svaki student novinarstva. U jednom didaktičkom prizoru, Rather ovako mladom kolegi opisuje suštinu svog posla – „Uvijek će netko reći da si pristran, ali kad prestaneš postavljati pitanja, Amerikanci su na gubitku. Možda zvuči sladunjavo, ali vjerujem u to.“
A u završnici svog svjedočenja pred komisijom, M. Mapes kaže: „Naša priča je o tome je li Bush ispunio svoju dužnost. Nitko to ne spominje. Govore o fontovima, krivotvorinama i teorijama zavjere. To danas ljudi rade, ako im se ne sviđa priča. Galame, propituju političke stavove i osnovnu ljudskost. Nadaju se da će se u svemu tome izgubiti istina. Kad sve završi, od njihove buke zaboravimo o čemu se radilo.“ Možda u Americi to nije čest slučaj, ali na ovim prostorima to je prokleto dobro uhodana praksa.
Do danas nije ustanovljeno jesu li Killianovi dokumenti krivotvorine ili ne, odnosno, je li Bush izbjegao Vijetnam zbog političkih veza ili je naprosto imao sreće, premda su kasnije još neki novinari i istraživači napisali knjige o toj temi. Općenit je zaključak da je vjerojatnije da su dokumenti istiniti, no pouzdan dokaz nije pronašao nitko. Nakon reizbora, Bush je u jednom od svojih prvih govora zahvalio nezavisnim medijima što postoje i časno obavljaju svoju dužnost. I ta vrsta cinizma nam je dobro poznata.
U samo dvanaest godina stvari su se stubokom izmijenile. Rather primjećuje kako je emisija „60 Minutes“ dobila udarni termin kad je postala profitabilna, te proročanski govori da novinari uskoro više neće raditi svoje priče, jer je to preskupo. Alternativne činjenice su realnost ali nikome više zbog njihovog objavljivanja ne prijeti otkaz. Wikipedia je početkom ove godine odlučila „činjenice“ objavljene u Daily Mailu ne prihvaćati kao pouzdani izvor informacija, ali to je usamljen primjer. Sve je manje onih kojima je istinitost važna, sve dok vijest dobro zvuči i skuplja klikove na mreži. Kao što je u osvrtu primijetio jedan od korisnika IMDB-a, ključno pitanje ovog filma je – tko posjeduje istinu? Odgovor na to pitanje danas nije isti kao nekad. Pri kraju filma novinar-istraživač tumači šefu da je u 21. stoljeću korporacijama bitno znati i kontrolirati priče koje emitiraju, jer neke priče mogu ugroziti korporativne interese. On se svim silama želi boriti protiv takvog poimanja istine, no umjesto prilike dobio je otkaz. Ako su novinari zaista jedni od njenih najžešćih branitelja, svjedočimo li upravo sada sumraku demokracije?
