Enronov pad (The Crooked E: The Unshredded Truth About Enron) američki je televizijski film iz 2003. godine. To nije film o Ivici Todoriću niti o Agrokoru. Odnosno, kao što na početku filma kaže Brian Cruver, ovo nije priča o direktorima i menadžerima nego o običnim ljudima koji su izgubili radna mjesta, mirovinu i životna osiguranja u vrijednosti od 25 milijardi dolara. Cruver je jedan od tih običnih ljudi, nakon sloma Enrona napisao je knjigu prema kojoj je redateljica Penelope Spheeris snimila film.
Enronov bankrot 3. prosinca 2001. bio je najveći dotadašnji bankrot kojeg je Amerika vidjela. Osam mjeseci ranije, Cruver oduševljen je novim poslom u Enronu, tvrtki koja je šest godina za redom dobivala priznanje za najinovativniju američku i jednu je od nabrže rastućih u Americi – osnovana 1985. godine, 2000. je prihod iznosio više od sto milijardi dolara – odnosno, to iznos koji su prijavili.
Cruvera dočekuje impresivno zdanje koje oduzima dah. U liftu se vrte propagandni filmovi kako zaposlenicima ne bi bilo dosadno. Nabrajaju se uspjesi kompanije, a direktori iznose Enronovu misiju i viziju: biti prvi i najveći, ali isključivo na etičkim i pravnim normama, u skladu sa zakonima.
Enron je osnovan kao energetska tvrtka, no prema obožavanoj ekonomskoj maksimi – širi se ili nestani – vrlo brzo šire poslovanje na najrazličitije djelatnosti koje nemaju veze s energetikom. Vrijednost Enronovih dionica stalno raste, pa direktori dolaze na nevjerojatnu zamisao – kupnja Enronovih dionica kao osiguranje drugim tvrtkama u slučaju propasti. Cruver je dobio posao upravo u tom odjelu. Početak je fantastičan – sklopio je velik posao, strašno povoljan za Enron, i vrlo brzo nagrađen je visokim bonusom.
Pokazalo se da je sve bila golema i lukavo smišljena prevara. U vrijeme kad se Cruver zaposlio u Enronu, prvog travnja 2001. dionica je vrijedila 55 dolara. Prvog prosinca iste godine vrijednost dionice srozala se na ispod pola dolara – izgubila je 99 posto vrijednosti. Početak kraja dogodio se u listopadu, kada su se u medijima pojavila prva nagađanja o slabosti tvrtke. Kako su se ponašali odgovorni menadžeri?
Pa, otprilike kao i uvijek u takvim slučajevima – negirali su priču. Enron je velik, Enron je uspješan, problemi – ako ih uopće ima – blaže su prirode. Drugim riječima, Enron je prevelik da propadne. Kad se i među zaposlenicima proširilo nezadovoljstvo, osnivač Enrona Kenneth Lay održao je vatreni motivacijski govor. „Enron za mene nije samo kompanija, vi niste moji zaposlenici nego dio moje obitelji. Znam da su neki od vas zabrinuti za budućnost, ali, kažem vam, vratit ćemo se još jači! Ovo nije poljuljalo našu misiju niti način na koji radimo. Ovo nas neće zaustaviti! Punom parom naprijed!“ Dok svi ostali frenetično plješću, Cruver za sebe primjećuje: „Punom parom naprijed, to je rekao i kapetan Titanica prije sudara s ledenjakom.“
A što su radili odgovorni između dva motivacijska govora? Panično su rasprodavali svoje dionice, uvjeravajući sve druge da je ulaganje u Enron najbolja investicija za budućnost. Dok posljednji put izlazi iz Enronove zgrade, Cruver se sjeća riječi Abrahama Lincolna: „Gotovo svaki čovjek može podnijeti nedaće, ali ako želiš iskušati nečiji karakter, daj mu moć.“
Drugi film, također televizijski, zove se Preveliki da propadnu (Too Big to Fail). Režirao ga je 2011. Curtis Hanson. U filmu nastupa niz poznatih glumaca, na čelu s Williamom Hurtom u ulozi Henryja Poulsona, američkog ministra financija u vrijeme radnje filma. Ni, to nije film o Ivici Todoriću niti o Agrokoru.
Priča filma prilično je komplicirana. Osnovno predznanje o uzrocima i tijeku američke i globalne ekonomske krize iz 2008. godine pomaže, jer u početku je teško pohvatati sve nijanse. U stominutnom filmu ima šezdesetak govornih uloga, imena likova (stvarnih sudionika) ispisana su na ekranu kad se prvi put pojave u priči. To otežava praćenje radnje, no budući da je film režiran poput trilera, a glumci su redom sjajni, film nije dosadan čak i ako vam imena likova ništa ne znače ili ne razumijete sve upotrijebljene financijske termine. Knjigu po kojoj je snimljen film napisao je Andrew Ross Sorkin, financijski kolumnist New York Timesa koji je osobno svjedočio mnogim prikazanim događajima. Većim dijelom, radnja filma koncentrirana je na desetak dana uoči i neposredno nakon bankrota Lehman Brothersa.
Na početku filma vidimo kratku pretpovijest krize – zakoni koje su donosili Ronald Reagan, Bill Clinton i George H. Bush omogućili su neviđen rast banaka. Njihov autoritet, utjecaj i značaj prelaze financijske okvire. Svi su sretni i zadovoljni. U Americi se gradi više kuća nego ikad ranije. Jednog dana, netko spomene investicijski balon. Jednom, dvaput, triput… i odjednom, financijski balon postaje najčešće korišten izraz, a pitanje je hoće li balon meko sletjeti ili će se razletjeti i strmoglaviti? Radnja potom prelazi na četvrtu po redu investicijsku banku u Sjedinjenim Državama, Lehman Brothers. Richard Fuld, direktor, financijaš s 39 godina iskustva, u medijima je prokazan kao teret Lehmanu.
Što je uradio Fuld? Nazvao je ministra financija i zamolio ga da urgira za njega kod Warrena Buffeta. Ne, ministar Poulson nije na tu poziciju došao iz Lehmana, ako ste to slučajno pomislili. Poulson je ranije radio u Goldman Sachsu, najvažnijem Lehmanovom rivalu. Upravo na to računao je Fuld kad je nazvao ministra – ako mu ne želi pomoći, to će značiti da Poulson još uvijek navija za svoju bivšu tvrtku. Ministar se ne želi na takav način miješati, ipak popušta pritisku, no to nije donijelo poboljšanje.
Na prijateljski savjet da je možda vrijeme da ode iz Lehmana i prepusti upravljanje nekom drugom, Fuld ovako odgovara: „Nećete mi vi govoriti kako da vodim svoju tvrtku!“ Mijenja suradnike i nada se povoljnom poslu s koreanskim investitorima. Zbog njegove nestrpljivosti cijeli posao propada i Fuld se ponovno obraća ministru.
U međuvremenu, ministar je otišao u Kinu na otvaranje Olimpijade u Pekingu. Na službenoj večeri ima prilično neugodan sastanak s kineskim ministrom financija. „Uvjeravao si nas da su investicije sigurne,“ kaže neimenovani kineski dužnosnik. „I jesu,“ odgovara Puolson. Kineski kolega tad mu ispriča kako su mu došli Rusi s idejom da dionice koje posjeduju obje zemlje, sto milijardi dolara, zajedno i odjednom puste na tržište. Izraz neopisivog užasa na licu ministra Poulsona jedan je od najdojmljivijih trenutaka filma, kao i trenutak kad je odahnuo nakon što mu je kineski kolega rekao da su oni to pristojno odbili. „Čak i u SAD-u izgleda da odnos vlade i privatne industrije nije jednostavan,“ primjećuje Kinez, ne bez lagane zajedljivosti.
Po povratku u SAD, Ben Bernanke, predsjednik Američkih federalnih rezervi, pita ga je li to bila prijetnja. „Ne,“ govori Poulson, „ tek prijateljsko podsjećanje da običnim telefonskim pozivom Moskvi mogu srušiti cijelo američko gospodarstvo.“
„Na kraju dana, morat ćemo pomoći Lehmanu,“ kaže Poulsonu suradnik. „Ne možemo,“ govori Poulson, „legalno ne smijemo.“ Ali suradnik se ne predaje i ima rješenje: „Legalno, još nismo shvatili kako im pomoći.“
Poulson je sazvao direktore svih najjačih američkih financijskih kuća i zatvorio ih u sobu. Pravila su jednostavna – nema izlaska dok se ne pronađe rješenje za spas Lehman Brothersa. Nisu dogovorili ništa, Lehman je banrotirao 13. rujna 2008. godine, unatoč tome što su bili preveliki da propadnu. U jednom danu izgubljeno je 600 milijardi dolara, čime je to postao (i ostao sve do danas) najveći banrot u američkoj povijesti. Lehmanov bankrot samo je produbio nepovjerenje i američka ekonomija se počinje urušavati.
Sve se to događa dva mjeseca prije predsjedničkih izbora i republikancima postaje jasno da gube izbore, ako ne naprave nešto radikalno. Poulsonu i suradnicima preostaje pronaći zakonski okvir, nekakav „lex Lehman“ koji spašava Ameriku. To ne mogu napraviti sami, neophodna im je i podrška demokrata. U još jednoj domljivoj sceni filma, ministar Poulson se u sobi punoj demokrata ponižava – kleči pred Nancy Pelosi, predsjednicom Kongresa, i moli je za pomoć.
Osim što je vjerna rekonstrukcija dana koji su snažno potresli američku ekonomiju, film je i osobna drama dvaju glavnih junaka, ministra Poulsona i Fulda iz Lehman Brothersa – koliko je filmska minutaža to omogućila. Možda ćemo jednom i mi moći gledati film o Todoriću i Zdravku Mariću, jer u hrvatskoj stvarnosti već dugo nije bilo bolje priče iz koje bi se mogao napraviti zanimljiv film.
