Milovanje: David i Golijat na lokalnim izborima – kako pobijediti sustav?

Nije li malo glupo praviti svu tu paradu od izbora u kojima se kao natječu ravnopravni kad su politički takmaci takozvane pozicije i opozicije u startu toliko neujednačeni u mogućnostima i sredstvima da je degutantno promatrati njihov sraz koji izgleda otprilike kao da bi se u ringu susreli profesionalac teške ili poluteške kategorije sa brojnim sponzorima za koga navijaju suci, mediji i službena tijela, s amaterom perolake iz predgrađa bez prebijene pare?

Autor: Mile Sokolić

Otvorena gradilišta, predstavljanja ostvarenih javnih projekata i onih koji se tek planiraju ostvariti kao intelektualno i organizacijsko vlasništvo određene političke garniture, očita naklonost lokanih mainstream medija političkim kandidatima iz stranaka s najvećim utjecajem, što je, s obzirom na njihove financijske mogućnosti, prilično racionalan izbor, u dosadašnjim vladajućim garniturama korištenje svakog javnog događaja da se diskretno ili indiskretno pošalje poruka kako nitko drugi nije dorastao obnašanju javnih dužnosti nego samo oni koji su to i do sada činili, i još dosta toga, vidljivo je ovih dana u javnom prostoru i naše lokalne zajednice koja se sprema, zajedno sa cijelom zemljom, na još jedne lokalne izbore.

“Zaboga, tko može pobijediti sistem? Koji kandidat, nezavisna lista, ili politička stranka s vrlo malom bazom aktivista može na ceste istjerati svu tu mehanizaciju i angažirati sve te silne stručnjake koji odjednom, ni krivi ni dužni, servisiraju svoje šefove raznim podacima, planovima i projektima koji su većini ostalih kandidata nedostupni”, bila je prva asocijacija koja mi je kao donekle upućenom promatraču pala na pamet dok sam gledao kako se na udarnim lokacijama otvaraju gradilišta u mjesecu pred izbore. Čak je i uređenje groblja predstavljeno kao projekt u tematskom letku koji je baš u mjesecu pred izbore poželio obveznicima plaćanje komunalne naknade i drugih daća poslati dugogodišnji direktor jedne gradske tvrtke koji je namjerio postati zamjenik gradonačelnika.

Ukratko, očito je da svi izvan sistema koji pokušavaju sebe promovirati kao neke političke alternative na karlovačkoj lokanoj političkoj sceni ne bore se protiv sebi ravnopravnih nego protiv sistema koji se u uobičajenim okolnostima ne može pobijediti, jer je naprosto riječ o strašnom i nezamislivom nesrazmjeru u mogućnostima sudionika u izbornoj utrci. Male i siromašne političke grupe s mizernim financijskim sredstvima i aktivistima koji troše vlastiti benzin i bonove za telefone protiv čitavog sistema lokalne samouprave koji kroz sve svoje mehanizme (mjesne odbore, gradske tvrtke, javne i privatne medije, škole, društva, udruge,..) provodi otvorenu i pritajenu kampanju čiji je krajnji psihološki efekt navođenje na racionalni izbor prosječne većine onih koji izlaze na izbore po otprilike slijedećem obrascu – možda bi zaista bilo u redu da dođe netko novi, ali što mogu jadnici koji na tržnici dijele penkale u srazu sa svim ovim bagerima, obećanjima koja stižu u kovertama sa računima, jumbo i ostalim plakatima koji se šepure na plaćenim lokacijama i projektima koji se vrte po medijima gdje se spominje i naša ulica ili neka tzv. sekundarna kanalizacija?

Možda je ovo malo previše subjektivno i zlurado gunđanje nekoga tko se nije mogao naći u toj glavnoj sretnoj struji koja pobjeđuje gotovo na svakim izborim.? Možda je za ovo društvo i ovu lokalnu zajednicu zaista bolje da ima kontinuitet u upravljanju javnim poslovima od strane jedne političke grupacije koja se pokazala odgovornijom i sposobnijom od ostalih i zato im i dalje treba dati podršku jer bi sve drugo bilo veća gnjavaža. Uostalom, oni to već tako dugo rade da znaju što treba činiti, koga gdje postaviti, koga premjestiti, kad prestati obnašati dužnost gradonačelnika pa postati župan i slično.

Ali nije li onda malo glupo praviti svu tu paradu od izbora u kojima se kao natječu ravnopravni kad su politički takmaci takozvane pozicije i opozicije u startu toliko neujednačeni u mogućnostima i sredstvima da je degutantno promatrati njihov sraz koji izgleda otprilike kao da bi se u ringu susreli profesionalac teške ili poluteške kategorije s brojnim sponzorima za koga navijaju suci, mediji i službena tijela, s amaterom perolake iz predgrađa bez prebijene pare.

Ako bi pak svemu tome pokušali dati neku mitsku dimenziju, što je u našem gradu popularno, i pretendente na vlast nazvali Davidom, a one koje je brane Golijatom, morali bismo zaključiti da je David na lokalnim izborima u puno težem položaju nego onaj u biblijskim vremenima kada je trebao samo dobro rukovati praćkom, a naš David na izborima bi morao imati puno više vještina i sredstava da fascinira racionalne birače koji ga kao alternativu zaobilaze iz vrlo praktičnih razloga.

Sad bi trebalo nastaviti s pitanjima kako nazvati takvu vrstu višestranačja u kojoj oporba uglavnom statira, ali to ne bi doprinijelo nekoj kvalitativnoj promjeni ravnoteže između suvremenog Davida i Golijata na lokanim izborima koji slijede pa ćemo razmišljanja na tu temu ostaviti za neki drugi put.