Gradonačelnik Karlovca Damir Jelić mirno se zaputio na Koranu s vrećicom punom starog kruha ne bi li nahranio labudove, no tek što je došao u Ulicu Rakovac i spremao se prijeći cestu na pješačkom prijelazu, naglo je zakočio crni kombi zatamnjenih stakala iz kojeg su iskočila dva maskirana i naoružana snagatora, strpala ga u vozilo i svom snagom pridržavala dok ga nisu otetog i kloroformom omamljenog – ipak je to Mrga, pa za svaki slučaj – dovela na MV trend u Mačekovoj. Nakon što se pribrao i osvijestio, postavili su ga na stolicu, u njegovo lice uperili reflektor, jer stolnu lampu nisu imali, upalili kamere i započeli s vrlo neugodnim ispitivanjem – te kako objašnjava uspjehe u karlovačkom turizmu, te kako, unatoč silnim postignućima, objašnjava sporadične znakove nezadovoljstva stanjem grada, te kako tumači pad nezaposlenosti u odnosu na tkoznakad i čitav niz škakljivih pitanja je isljediteljica Ivana Marić postavila Jeliću koji se vrpoljio na stolcu, preznojavao, molio vode i Boga da se izvuče živ.
Možda je ovaj prikaz naručenog preduskršnjeg intervjua odlazećeg gradonačelnika Karlovca, najdugovječnijeg u modernoj povijesti, pomalo karikiran i netočan, ali je to i Jelićev pokušaj prikaza stvarnosti. Kada uspijeva ispravno pokazati stanje stvari s ovim našim gradom, to radi nehotice i/ili nesvjesno. Primjerice, taj je intervju sjajan prikaz stanja u Karlovcu – piar uradak naručen od piar gurua i sproveden od piar hostese koja se predstavlja novinarom.
Opsjena je vjerni pratilac gradonačelnika do samog kraja njegova mandata kada, kako sam kaže, “bježi iz Grada”, pa tako gledajući televizijski intervju u biti gledamo promidžbeni video, misliš da pratiš dijalog, a u biti pratiš monolog, pomisliš da Jelić zbori s novinarom, a skužiš da zbori s vlastitom glasnogovornicom koja mu nabacuje lopte na volej, da, poput njega, posegnemo za sportskom metaforom, naivan si i misliš da su oni zvali njega, a on je zvao njih jer je on domaćin u njihovoj kući.
Nabrojao je gradonačelnik mnogo lijepih postignuća za tog intervjua. Jedna od ljepših vijesti za njegova vakta stiže upravo ovih dana kada indijska multinacionalka otvara u Karlovcu radna mjesta za velik broj inženjera. No, većina tih postignuća postignuta je upravo unatoč ovakvoj vlasti, odnosno zamislimo samo što bi sve bilo postignuto da nije bilo ovako neambiciozne, inertne i štetne vlasti kada je dosta toga postignuto i za nje. Neće nam brojka ulaganja ili suma uloženog prikazati uspjeh neke vlasti, nego jaz između postignutog i onoga što se moglo postići, a taj jaz je u Karlovcu prilično velik.
Na svaki u tom naručenom intervjuu nabrojani uspjeh vlasti može se navesti neuspjeh, a kamo bi nas to dovelo osim do skora koji gotovo ništa ne predstavlja? Strukturni problemi Karlovca ostaju i dalje neriješeni, a to nije uvijek niti slučajno, nego je riječ o smišljenoj politici. Jedna od takvih smišljenih politika je i nepotistička jer je ključna za opstanak stranke na vlasti, no o tome, naravno, nije bilo niti riječi na DJ trendu. Nisu ovi izbori za gradonačelnika hendikep utakmica između kandidata Hrvatske demokratske zajednice Damira Mandića, predsjednika Gradskog vijeća, i njegovih protukandidata samo ili prvenstveno zbog toga što zlorabi gradske resurse radi vlastite promocije, nego zbog toga što se sustavno i uporno stvara mreža ovisnih i pokornih, time i kastinsko umjesto građanskog društva, a time i razaranje prije svega ljudskog kapitala, dok je prostorni već uvelike razoren.
Eto, po tuk-na-utuk pristupu bismo mogli na Jelićevu pohvalu obnovljenim krovištima u gradskoj jezgri spomenuti da je 700.000 kuna prikupljenih spomeničkom rentom Grad utrošio na izgradnju dizala u zgradi gradske uprave, umjesto u pročelja i krovišta. Novac za lift u zgradi gradske uprave mogao se zasigurno financirati iz drugih izvora, ne nužno spomeničkom rentom.
Gradonačelnik se u intervjuu kojeg je vodio sam sa sobom posredstvom svoje piar službe nije upitao što je učinio da privuče što veći broj kapitala izvana, kamo je u tu svrhu putovao, pa da grad ne ovisi o nekolicini tvrtki, odnosno da se suzbi samovolja par tajkuna, nije se upitao zašto je više od polovice svoje vlasti utrošio na politikanstvo, strančarenje – dok je HDZ bio na vlasti, bio je krajnje suzdržan u javnom izražavanju nezadovoljstva odnosa države prema Karlovcu. Je li tada forsirao financiranje izgradnje i izgradnju sustava obrane od poplava? Dobar primjer njegova odnosa prema državnoj vlasti i karlovačkim zahtjevima bila je izgradnja željezničke postaje u Novom centru. Kasnila je godinama, ali Jelić nije negodovao dok se nije promijenila državna vlast – tek je tada počeo insistirati na njezinom dovršetku. Protraćio je svoje mandate, eto, na takva partijašenja.
Borba za moć u vlastitoj stranci mu je bila preča od borbe za bolji grad – angažman na razvoju zamijenio je angažman u borbi s Brankom Vukelićem za prevlast. Ako ga je ovaj kočio, mogao je komotno istupiti iz stranke i kao nezavisan kandidat biti opet izabran za gradonačelnika, jer bi vrlo vjerojatno velika većina birača podržala njegov razlaz s Vukelićem. No, Jelić, prvi i za sada jedini izravno izabrani gradonačelnik, nije imao petlje niti motivacije za to i jedna od njegovih većih grešaka je i ta što je dozvolio da grad godinama bude taoc odnosa u HDZ-u i njegove ambicije da se gotovo isključivo unutarstranačkim igrama dočepa viših političkih sfera.
Izgradnja slatkovodnog akvarija i muzeja rijeka je velik uspjeh, no u ocjeni Jelićeve vladavine ipak treba gledati širu sliku koju nismo dobili u njegovom autointervjuu – pričao je, ali se nije raspričao o suštini svoje vlasti, pjevao je, ali nije propjevao, a sad već “bježi iz Grada”.
