Gradonačelnik Damir Jelić je honorirajući doprinos na unapređenju građanske i političke kulture, nedavno 46-godišnjoj predsjednici Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka Ani Matan, docentici na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, dodijelio Medalju Grada Karlovca, što je lijepi povod za još jedan razgovor u serijalu SpiKA.
Smatrate li da su Karlovčani pasivni građani?
- Bila sam i ja pasivna. U Karlovac sam doselila 1997. godine, dakle imala sam tu dosta građanski neaktivnih godina. Na aktivizam me potaknuo problem Zvijezde. U taj dio grada sam doselila 2008. godine, mada sam odmah po dolasku u Karlovac htjela živjeti u gradskoj jezgri, jer mi je bila prekrasna. Moj krug prijatelja uključuje i aktivne i neaktivne građane. Razumijem i jedne i druge i ne bih kazala da su Karlovčani posebno neaktivni. Možda nisu pronašli motiv za aktivaciju.
Kako građane jače uključiti u javni život?
- Može ih motivirati neki konkretan problem. Dakle, građani se mogu aktivirati tematski, ne nužno uopćeno. Drugo je što se mora pokazati da aktivizam može doprinijeti zajednici, da ima učinak.
Radi li vlast dovoljno na tome da se građani više angažiraju u životu lokalne zajednice?
- Da, ako govorimo o procesu donošenja Urbanističkog plana uređenja “Zvijezda”, koji je nedavno usvojen na Gradskom vijeću, primjerice. Doduše, nisu imali izbora, jer zakon nalaže da se raspišu javne rasprave. Postoje različiti mehanizmi aktivacije građana, no vjerujem da većina njih smatra da to neće uroditi plodovima. Mehanizme niti vlast niti građani ne koriste. Velik napor je trebalo uložit da se motivira građane na sudjelovanje u projektu Star Voice kojeg u Karlovcu provode, a i kraju upravo privode, Udruga za društveni razvoj KA-MATRIX, Grad Karlovac, Udruga Polka, Veleučilište u Karlovcu i Fakultet političkih znanosti. Grad ima kapaciteta da uradi mnogo više na motivaciji građana da se uključe u promišljanje i rješavanje različitih problema. Svatko živi svoj život i ima niz privatnih aktivnosti, pa se oglušuje na javne pozive na rasprave koji se objavljuju u tiskovinama. To nije dovoljno da ih se potakne na sudjelovanje.
Smatrate li da se građani plaše posljedica po vlastitu egzistenciju, ako se uključe kao nezavisni subjekti u javni život?
- Da, ali to nije samo karlovački problem. Ne strahuju za vlastiti život, no da od neugodnosti, posljedica na poslu i slično. Postoji i skepticizam prema angažmanu i aktivizmu – prosječna osoba se pita što aktivist želi. Aktivizam se često shvaća kao način promicanja osobnih interesa i nije ugodno, ako te netko etiketira kao osobu koja aktivizmom želi osobno prosperirati. Smatraš li da su aktivni građani aktivni iz osobnog interesa?
Osobni interes aktivista je legitiman, no pitanje je koliko se poklapa s općim. Drugi je problem profesionalnih aktivista kojima je pozicija profesionalnošću kompromitirana – gube vjerodostojnost kao aktivisti, jer im je to posao. Po logici stvari, građanin kao aktivist ulazi iz privatne u javnu sferu nekim povodom, da se bavi nekom konkretnom temom, a zatim se povlači natrag u privatnu. U istinski demokratskim društvima to građani rade bez posljedica po egzistenciju?
- Tako bi trebalo biti.
Kako je u Karlovcu?
- Pretpostavljam da postoje oni koji snose posljedice svog angažmana.
Ima ih dosta.
- Slažem se da se zbog konstruktivnog i kritičnog javnog angažmana pojedinca ne treba kažnjavati.
Građani se plaše posljedica, ako javno djeluju – taj strah je očigledan?
- Može se tako kazati.
Ako postoji takva atmosfera, kako ste doživjeli dodjelu Medalje Grada Karlovca – simboličnim iskorakom ka demokratičnijem društvu ili cinizmom?
- Na jednoj razini je moj aktivizam prepoznat kao nešto što je dobro za grad. To jest ili bi trebao biti poticaj svima da se više angažiraju. S druge strane, na pragu smo lokalnih izbora, pa se možda želi poslati poruka da vlast podržava taj tip građanskih aktivnosti, što je također legitimno, jer u političkoj borbi političari skupljaju političke bodove. Nisam medalju primila laka srca, jer vlast još mora raditi na promociji građanskog sudjelovanja u donošenju odluka, ali i na promociji fer političke borbe. Ali na kraju svega, sretna sam i zahvalna zbog priznanja, to je velika čast.
Jeste li zadovoljni provedbom projekta Star Voice kojeg ste u najvećoj mjeri osmislili?
- Dijelom jesam, jer smo dobili kvalitetne podatke o tome što građani misle da su prioriteti za obnovu u sklopu revitalizacije Zvijezde i ti podaci će ostati kao putokaz za daljnja odlučivanja o tom pitanju. Dobili smo vrijedne podatke i provedbom intervjua. Mnogi su nas usmjerili na razne dokumente i zakonsku regulativu. Grad Karlovac se mnogo angažirao, posebno je Upravni odjel za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša učinio mnogo na tome da prikupi svu dosadašnju dokumentaciju na tu temu, što je vrijedno. Nisam sigurna da sam doprinijela koliko sam mogla. Pitanja su složena i nisam sigurna da sam ih uspjela više približiti građanima, što je ipak bio glavni cilj – učiniti problematiku Zvijezde bližu Karlovčanima, a revitalizaciju učiniti transparentnijom. Ponovljena javna rasprava u sklopu donošenja UPU “Zvijezda” je bila održana u prosincu.
Nazočilo je šest posjetitelja?
- Tako je. To nas ne može učiniti zadovoljnima.
Pohvalili ste Grad da uključuje građane u rasprave, no na raspravi o UPU “Zvijezda” je bilo šest posjetitelja, unatoč tome što je prije toga provedena vrlo uspješna rasprava u sklopu projekta Star Voice, čime je dan pozitivan primjer motiviranja građanstva za različite rasprave i različite oblike rasprava. Ipak, kao što se vidi iz rasprave koju je nakon toga organizirao Grad, nije prihvaćena metoda iz Star Voica i nije učinjen napor više da se motivira građane na raspravu, da se uradi više od onoga što forma zahtijeva?
- Slažem se. Grad i gradske tvrtke imaju profesionalce koji se bave odnosima s javnošću i marketingom i nadala sam se da će biti angažirani na tome da promoviraju rasprave. Dio UPU “Zvijezda” je i odluka o načinu rekonstrukcije komunalne infrastrukture u Zvijezdi. To su uistinu važna pitanja. Gradska tvrtka Vodovod i kanalizacija je također trebala potaknuti građanstvo da sudjeluje u ponovljenoj raspravi o UPU Zvijezda. Tu ipak treba biti fer i reći da ta tvrtka jest organizirala predstavljanje koncepcijskog rješenja vodoopskrbe i odvodnje Zvijezde u veljači prošle godine, ali se nitko nije toga „uhvatio“. Nije to koncepcijsko rješenje postalo tema u medijima, nije se ništa javno problematiziralo. Ne znam kako bih to objasnila – smatraju li građani da su rasprave beskorisne, nemaju što za kazati ili smatraju da će rasprava prolongirati rješenje.
Jeste li dobili dojam za provedbe Star Voice projekata da su umorni od rasprava o Zvijezdi?
- Definitivno su umorni, kao i od rasprava uopće. Ne smatra se to korisnim za javni život i dobrobit zajednice. Žarko Puhovski ističe kako je u južnoslavenskim jezicima filozofiranje uvreda. Imala sam prilike to vidjeti i na sjednici Gradskog vijeća Grada Karlovca kada smo predstavljali preporuke za dobro upravljanje Zvijezdom koje smo iznjedrili za projekta, jer niti vijećnicima nije bilo do rasprave. Možda su u pravu. U razgovorima, intervjuuima i anketi se provlači stav da neće biti napretka dok jedna osoba ne udari šakom o stol i ne odluči što će se i kako raditi.
Što građani mogu uraditi na revitalizaciji Zvijezde, osim da raspravljaju?
- Može se spriječiti donošenje neke odluke. Primjerice, građani su uspješno spriječili sječu platana u Nazorovoj ulici. Drugi je primjer sprečavanje izgradnje crkve u parku na Savici u Zagrebu. Lakše je angažirati građane na zaustavljanju neke odluke nego ih organizirati za konstruktivan angažman.
Zašto je bitno da građani budu uključeni?
- Ako su uključeni u donošenje neke odluke, ima veći legitimitet i lakše se provodi. Rasprava koju smo kao metodu primijenili u projektu Star Voice je smišljena za teme o kojima postoji neslaganje koje nerijetko blokira donošenje odluka. Dakle, angažiranje na postizanju konsenzusa je važno za napredak. S blokadom se ne može napredovati.
Mogu li građani legitimirati loše odluke?
- Naravno.
Ne možemo tvrditi da je svaka odluka donesena uz sudjelovanje građana dobra?
- Ne možemo, naravno. Ne želim gnjaviti s različitim teorijama odlučivanja.
Slobodno ugnjavite.
- Teorijski, kada više osoba sudjeluje u donošenju odluke, mogućnost da se donese pogrešna je manja. To se istraživalo tako da su se grupi postavljala pitanja s objektivnim odgovorima, primjerice, da procijene veličinu nekog grada i slično. Pokazalo se da veći broj osoba donosi točnije odgovore od manjeg broja. Preduvjet da to funkcionira, da postoji “mudrost u brojevima”, je da sudionici stvaraju stavove neovisno jedni o drugima, da se svatko oslanja na neovisne informacije i da nisu svi pod dojmom istih informacija. Ako su ideologizirani ili jednako misle, nema razlike sudjeluje li u odlukama jedna osoba ili stotinu.
Kako možemo znati što je dobra, a što loša politička odluka?
- Iz perspektive vječnosti, ovog trenutka ne možemo znati. Je li neka politička odluka dobra ili loša ovisit će o posljedicama te odluke, a one se u trenutku donošenja ne mogu do kraja predvidjeti.
To se ne može objektivizirati?
- Ne vjerujem da može, teško. Zato Max Weber kaže da je politika savez sa diaboličkim silama. U politici dobra volja i dobre namjere nisu dovoljne. Povijesno iskustvo je pokazalo da političko odlučivanje u kojemu sudjeluje više ljudi u propisanim procedurama uspješnije od onoga u kojemu je manje ljudi uključeno.
Zašto imamo predstavničku demokraciju?
- Nemamo izravnu, istina.
Što su Karlovčani rekli da žele sa Zvijezdom?
- Učinkovitiji model upravljanja. Po sadašnjem, odluke se donose na različitim adresama – u različitim gradskim odjelima, konzervatorskom zavodu i slično. Sve se to čini neefikasnim. Ne bih htjela više otkrivati, jer imamo 29. travnja službeno predstavljanje rezultata.
Razotkrijete sve…
- Neću. Uglavnom, žele učinkovitiji model upravljanja.
Žele da ih se ne pita previše, nego da netko napokon počne nešto raditi?
- Otprilike je tako. To želim i ja, da se postavi neka cigla, zabije neki čavao…
“Pustite nas na miru i počnite nešto raditi”, poručuju građani?
- Istina, mada i unutar toga postoje različiti stavovi koje treba uskladiti. Postoje mišljenja da Zvijezda treba biti prostor u kojemu treba ostvarivati ekonomsku dobit – da se razvije turizam, da se otvaraju tvrtke… Postoje stavovi da je najvažnije osigurati uvjete za normalno stanovanje u gradskoj jezgri, da se uloži u obnovu i održavanje objekata i infrastrukture. To je nefunkcionalan dio grada sa sigurnosnim problemima. Postoje dva tipa problema koja se žele riješiti, ali su različita – normalan život u Zvijezdi i korištenje Zvijezde kao razvojni resurs. Koncepcijski treba razlučiti te probleme i adresirati ih. Gledala sam na televiziji nedavno dokumentarni film o Zvijezdi u kojem je naglasak stavljen na njezino kulturno i urbanističko značenje, na bastionski sustav i slično. To je posebno pitanje koje nije povezano s problemima stanovnika kojima nedostaje mjesta za parkiranje i kojima padaju crijepovi na glavu.
Nemaju krov nad glavom, nego na glavi?
- Da. Dakle, građani traže konkretne radove, ali nisu suglasni koji su potrebni, odnosno prioritetni.
Pola stoljeća se raspravlja o Zvijezdi, a u sklopu Star Voice projekta je organizirana najveća rasprava o njezinoj revitalizaciji ikada. Postoje li nerealna očekivanja od tog projekta? Očekuju li građani da se nakon ovoga počne nešto konkretno raditi, odnosno plašite li se da, u slučaju izostanka revitalizacije, građani odustanu od bavljenja tom temom?
- Naravno da se plašim.
Je li to realna bojazan?
- Jest. No, realan je i problem. Ne može nas nitko optužiti za interes da kažemo nešto na tu temu. Svaki naraštaj bi trebao dati svoj doprinos revitalizaciji. Iz neuspjeha se također može učiti. Ne vidim da bi se ikoga tko hoće o tome razgovarati i sudjelovati u odlučivanju o tome trebalo osuđivati kao nekoga tko sprečava “izravnu akciju”. To ne bi bilo fer.
U svom javnom angažmanu ste od zvijezdomana postali zvijezdolog. Što ste naučili o Zvijezdi i o odnosu Grada i građana prema njoj?
- Naučila sam da je uvijek bilo sukoba oko koncepcija revitalizacije i da se od 1979. godine, pa i ranije, proteže sukob koncepcije Zvijezde kao kulturne baštine i koncepcije Zvijezde kao “živog” dijela grada.
Zašto je izostao učinak?
- Svih ovih godina?
Da.
- Problem je složen i planove se nastojalo formulirati kao cjelovito rješenje. Zvijezda je i prije pola stoljeća bila u teškom stanju. Kada je 1979. pisana analitička studija o Zvijezdi, problem s tim dijelom grada je bila prenapučenost, što nam danas može biti nevjerojatno. Mnogo je stanovnika Zvijezde živjelo u neprikladnim prostorima koje je trebalo staviti u nove i prikladnije funkcije. Okolnosti su se promijenile i danas je problem premali broj stanovnika. Kada radiš velike, sveobuhvatne, planove okolnosti se promijene i više dokument ne odgovara stvarnosti. Prije tridesetak godina parkiranje nije bio problem, a stanovnicima je jedan od najvećih danas. I današnji pristup problemu nudi zahtjevno i skupo cjelovito rješenje. Dok se skupe novac i energija da se ostvari promijenit će se okolnosti, pa će se morati raditi novo. Slažem se s Borisom Morsanom da treba i dalje raditi na koncepciji prostornog razvoja. Međutim, različite razine rješavanja problema Zvijezde treba razdvojiti i podijeliti na manje zadatke koji bi se mogli odraditi u predvidivom roku, na način da ponuđeno rješenje bude prikladno i nakon proteka roka potrebnog da se ostvari. Oružana je prije deset godina bila zamišljena kao trgovački centar. To je doba vladavine Ive Sanadera i velike iluzije napretka temeljem potrošnje. No, uskoro je došla ekonomska kriza koja je takva rješenja za Oružanu obesmislila. Presporo se donose i provode odluke i početne zamisli gube na smislu.
Vrlo dobro ste upoznati s UPU “Zvijezda”, koji uključuje i Konzervatorsku podlogu, koju gradonačelnik ističe kao izuzetno važnu za revitalizaciju. Kakva je Vaša ocjena UPU-a i slažete li se sa značenjem Konzervatorske podloge?
- Ključna je, ali ne samo u obliku dokumenta koji će poslužiti kao uputa za obnovu zgrada. Ključna je transparentnost konzervatorskih smjernica. Građani uglavnom smatraju da su konzervatori nekonzinstentni i da njihove smjernice nemaju smisla. Daju mišljenje o objektu i postavljaju zahtjeve kada se trebaju obnoviti. Nikakva konzervatorska mišljenja ne mogu zaustaviti propast nekog objekta. Stvara se paradoks suočavanja ulagača u neku zgradu s bezbroj prepreka, kako se voli isticati, dok ti isti objekti propadaju kao da nikoga nije briga. Možda su Oružana i Velika vojarna najbolji primjer za to – godinama propadaju, no kada bi netko te objekte krenuo obnavljati, naišao bi na mnogo konzervatorskih pravila koja bi valjao poštovati. Ne vidi se konzistentnost u primjeni konzervatorskih pravila. Primjer za to je Žitna kuća. Godinama je propadala, a kada je započela njezina obnova, konzervatori su dali niz uvjeta za to koji nisu ispoštovani – kuća je srušena i nikome ništa. To demotivira i demoralizira svakoga tko želi uložiti u Zvijezdu. Slažem se da je Konzervatorska podloga važna, no iz nje treba proizaći niz dokumenata, smjernica i uputstva primjerenih općoj javnosti koji će biti konzistentni. Nisam protivnik konzervatora, mada spram njih postoji opći odium. Nedavno sam razgovarala s kolegicom koja se bavi ruralnim razvojem i koja mi je rekla da u Švicarskoj postoje kriteriji za izgled staje, jer se vide sa ceste i željeznice te određuju pejsaž. Konzervatorska pravila, dakle, moraju biti konzistentna, oko njih mora postojati suglasnost i trebaju postojati fondovi kojima će se konzervatorskim zahtjevima moći udovoljiti.
Najavljuje se izrada Plana upravljanja “Zvijezda”. U čemu je razlika između plana uređenja i plana upravljanja?
- Urbanistički plan uređenja kaže što se gdje smije graditi, a plan upravljanja tko je za što odgovoran i kako će se ostvariti projekti. Planovi upravljanja su obvezni za gradove pod zaštitom UNESCO-a. Njihova svrha je spriječiti degradaciju baštine. Ako je, primjerice, Dubrovnik grad pod zaštitom UNESCO-a, treba organizirati turizam na način da ne ugrožava baštinu, a podloga za to je plan upravljanja. Nismo u situaciji u kakvoj su taj grad ili Split, koji također ima problema s planom upravljanja, jer je turistifikacija potpuno izmijenila život Dioklecijanove palače. Zahtijeva se održivi turizam. U plan upravljanja ulaze i rizici od poplava, zagađenja i drugih nepogoda, donosi mjere koje valja provesti za zaštitu nekog prostora. Najveći neprijatelj Zvijezde je zub vremena, odnosno zanemarivanje. To nije slično problemima priobalnih kulturnih i turističkih središta. No, imamo priliku prevenirati takav tip razvoja. Zamah turizma u Karlovcu će se dogoditi zasigurno, a prije toga možemo odrediti pravila koja će osigurati ravnotežu između stambenog i poslovnog korištenja Zvijezde, privatnog i javnog i tako dalje. Ako želimo da Zvijezda bude centar grada kojeg možemo uživati, takva pravila treba donijeti. Nedavno sam boravila u Tkalčićevoj u Zagrebu. Bila je kultna ulica u koju se izlazilo na kavu i u provod, a bila sam nedavno razočarana, jer nema tamo više nekadašnje atmosfere s obzirom da terase kafića zahvaćaju ogroman prostor, a drugih sadržaja nema. Ne bih voljela da se to dogodi Radićevoj u Karlovcu, nego da bude uravnoteženog sadržaja. Kolega s fakulteta me kritizira da gajim ljevičarske političke stavove, ali i desničarsku težnju za harmonijom. Voljela bih da se postigne harmonija u sadržaju. No, to i jest trend u upravljanju turističkim destinacijama – da turističke destinacije imaju i svoj svakodnevni građanski život. Postoje i drugi rizici koje treba riješiti planom upravljanja, ne samo turistički. Kafići su odgovorni za održavanje svog prostora i neće obnavljati krovišta. No, netko treba. Iseliti sve iz središta Karlovca bi bila šteta. Zato je potrebna ravnoteža sadržaja.
Da Vam je, poput Đuri Utješanoviću, pet minuta vlasti, što biste učinili sa Zvijezdom?
- Prvo bih uvela poticaje za stanare, da popunimo prazne prostore i omogućimo normalno stanovanje. Iz sveg srca podržavam zamisli ravnateljice Glazbene škole Karlovac Snježane Mrljak da razvija sadržaje povezane s glazbom u zgradi Oružane. Podržavam i napore Veleučilišta i Studentskog centra Karlovac da stave u funkciju druge zgrade u Zvijezdi. Radila bih s kolegama da se osmisle kvalitetni događaji, koji ne bi bili previše napasni, ali koji bi privlačili Karlovčane i ostale u Zvijezdu. Možda bih se najradije povezala s umjetnicima. Znam da je slikar Alfred Freddy Krupa imao zamisao da se u Zvijezdi otvore ateljei. Njegov kolega Mladen Bolfek to i planira. Osigurala bih kulturne sadržaje prije poslovnih, no ne bih da Zvijezdu s užarima i opančarima pretvorimo u etno selo.
U kojim okolnostima ste došli u Karlovac?
- Udala sam se 1997. godine za Karlovčanina. Bila sam tada makedonski državljanin, a uvjet za dobivanje hrvatskog državljanstva je bio da prijavim prebivalište u Hrvatskoj. Tada sam živjela u Budimpešti, a moj suprug Mladen je radio u Karlovcu. Tipičan je Karlovčanin. Postoji tip Karlovčana vezanih uz Karlovac. Mladen nije pokazivao spremnost da se odseli, pa je odluka da se za njega udam bila ujedno i odluka da živim u Karlovcu. Prvo smo živjeli kod njegovog brata Darka, iznajmili stan, pa je zatim Mladen ušao u pečalbu, kako bi se izrazili moji Makedonci, pa smo se zadužili, prodali prvi stan i kupili drugi. Nisam uopće shvatila kakav je ovo grad kada sam se doselila. Htjela sam kupiti stan u Frankopanskoj, a tek sam baveći se Zvijezdom shvatila kakva bi to fatalna pogreška bila – to je stan u pravnim i svakim drugim problemima. Zapela sam bila za taj stan, a, srećom, prijatelji su me odgovorili, pa smo odustali od kupnje zbog čega nas je agencija za posredovanju u prometu nekretninama prijetila tužiti. Kupili smo nakon toga stan na Luščiću, no Vrag mi nije dao mira i htjela sam pošto-poto živjeti u Zvijezdi. Stoga smo se preselili u gradsku jezgru, u zgradu preko puta Vojne bašte, gdje i danas živimo. Odličan je stan s odličnim pogledom na šanac. Problema, naravno, ima s održavanjem zgrade, no volim svoj kvart i svoje susjede. Nije mi, uglavnom, pri dolasku bilo jasno zašto je tako prelijepi grad tako zanemaren. To mi niti danas nije jasno. Jel’ tebi jasno?
Nije.
- Upoznala sam u Karlovcu prekrasne i prepametne osobe, a i dalje ih upoznajem. Potencijala i energije ima u izobilju, no očigledno nije postignut pravilan miks kvaliteta.
Karlovac nije jasan?
- Nije, neshvatljiv je. Ali sada mi je neshvatljiv na drugi način nego kad sam se tek doselila. Tada sam znala samo ono što sam mogla vidjeti „golim okom“. Parkove, rijeke, arhitekturu izvana, drage ljude koje sam upoznavala. U međuvremenu mi je gospodin Radovan Radovinović podario ili me uputio na puno literature o Karlovcu na čemu sam neizmjerno zahvalna. A zahvalna sam i tebi što si me s njim upoznao. Bez njega bih bila u još većem mraku, a toga ne bih ni bila svjesna. Čitala sam zbornike publicirane povodom godišnjica osnutka grada, povijesne knjige – Dušana Lopašića, Rudolfa Strohala, Milana Kruheka, Mariju Macu Vrbetić-Macu, memoare Imbre Tkalca, Mije Krešića i Dragojle Jarnević, pa Stjepana Mihalića, Ivana Otta, Danka Plevnika i još mnoge druge tekstove i monografije. Naravno i sve tekstove, intervjue i knjige gospodina Radovinovića – “Karlovac – ulice, kuće, ljudi” i “Zelenilo u Karlovcu”, koju je napisao s Antunom Alegrom mlađi. Rade me uputio u povijesne lomove koje su utjecale na Karlovac. Možda se i u nezaliječenim ranama nastalima uslijed tih lomova krije ključ razumijevanja grada. Približno mi je Karlovac objasnio i tekst Draženke Polović koja je, citirajući nekoga, kazala da se svi luđaci naposlijetku vrate u Karlovac. Srodila sam se s time, imam sklonost potrganome. Ima to svog šarma.
Vaše rodno Skopje uživa revitalizaciju?
- Ono što se tamo događa je užasno. Skopje mi se nikada nije sviđalo, a sada mi se sviđa još manje. Niti taj grad mi nikad nije bio jasan. Voljela sam neka mjesta i prijatelje, ali taj grad nisam uspjela pojmiti do kraja.
Vaša obitelj je akademska?
- Djed Gorgi Filipovski je akademik i uistinu posebna osoba. Navršit će u svibnju 98 godina života. Posjeduje ogromnu volju. Znadeš da i gripa u tim godinama može biti fatalna, no željezne je discipline i volje za životom, pa se i nakon teških bolesti poput legionele vrati „na noge“. Posjeduje poseban pogled na svijet koji mu omogućuje da živi sve te godine normalnim životom. Završio je agronomiju i odmah se zaposlio na fakultetu. Najviše se bavio melioracijom tla. Makedonija ima dosta površina koje se navodnjavaju. Jedini je živući osnivač makedonske akademije znanosti i umjetnosti, no i njegova žena, moja baka Aleksandra, je specifična. Porijeklom je iz jednog sela, zbjega na vrhu planine, odakle su muškarci odlazili raditi u Grčku ili drugdje, dok bi žene ostajale s liječnikom i svećenikom. Sva su djeca rađana u isto vrijeme – kada su se muževi vraćali doma.
Živa je?
- Jest, ima 94 godine života. Studirala je medicinu, no prekinula je studij zbog rata i nakon udaje. Završila je potom višu pedagošku školu, pa je radila kao nastavnica – predavala je makedonski i francuski jezik, no ono što ja pamtim je da se najviše bavila djecom i unucima.
Liječnica i makedonska nacionalistica Ljuba Volčeva je bila prijateljica Vaše obitelji?
- Jest. Bila je pedijatrica i liječila je moju majku Biljanu. Kako je bila sama, dolazila je k mojoj obitelji na ručak.
Živjela je i radila u Karlovcu svojedobno.
- To nisam znala dok me nisi povezao s Radom, karlovačkim sveznadarom.
Bila je supruga hrvatskog revolucionara Ante Cilige.
- Jest.
Vaša majka je arhitektica. Karlovački arhitekt Vladimir Petrović upoznao je nju u na jednom međunarodnom susretu prije nego Vas u Karlovcu.
- Odlična je žena. Studirala je u Ljubljani i ima veliku strast za tu svoju profesiju. Voli arhitekturu, dosta je radila i u Skopju i u inozemstvu, u Iraku, primjerice. Nakon što je propala njezina matična tvrtka osnovala je svoju s 50 godina života. Dakle, borbena je. Bračni par Petrović, Vlado i Brankica, arhitekti su mi, ne samo zbog mame, posebno dragi. Mogla bih satima s njima pričati o svemu. Tata Nikola Todorčevski je u Zagrebu studirao politologiju, pa sam krenula njegovim stopama, jer mi je to djelovalo kao nešto strašno prestižno. Bio je u Zagrebu za maspoka, radio na Trećem programu Radio Skopja, pa sam romantično vezana za sve treće programe radija, a zatim u makedonskom republičkom sekretarijatu za odnose za inozemstvom, a nakon osamostaljenja u ministarstvu vanjskih poslova. Bio je veleposlanik u Albaniji i Bugarskoj.
To su važna diplomatska mjesta.
- Jesu, posebno za Makedoniju. Od njega sam naslijedila sklonost potrganome – sakupljao je kojekakve predmete kao što su automobili, radio prijemnici i slično. Njegova strana obitelji je također zanimljiva. Njegov otac je napustio obitelj prije no što se rodio, a njegova pokojna majka Blagorodna je bila učiteljica. Imam dvije sestre. Najstarija sam kćer – srednja živi u Trstu otkako se udala za Talijana, a najmlađa će uskoro diplomirati arhitekturu. Moja druga obitelj je velik krug prijatelja s kojima sam odrasla i s kojima sam i dalje u kontaktu.
Koliko pratite politička zbivanja u Makedoniji?
- Nimalo.
Deprimiraju?
- Itekako. Teško mi je to pratiti, jer ne vidim smislenog rješenja. Grozno je što u Makedoniji žive u neprestanoj neizvjesnosti, no svi se dobro nose s time, čini mi se.
Što ste rekli premijeru Nikoli Gruevskom na Ohridu?
- Da ima dobar parfem. Srela sam ga na štandu s knjigama. Srela sam ga na štandu sa starim knjigama. Smatram da su svi koji razgledavaju i kupuju stare knjige super ljudi. Nisam uopće skužila da Gruevski stoji pored mene, no moja inicijalna reakcija na one koji razgledavaju stare knjige je pozitivna, pa sam bila slobodna obratiti se osobi pored mene koju sam naknadno prepoznala kao premijera.
Što Vam je rekao?
- Ne sjećam se. Pokušavam racionalnije gledati na stvari i ne povoditi se trenutnim dojmovima.
Može imati dobar parfem, ali ne i dobru politiku?
- Definitivno.
Nakon završetka studija u Zagrebu ste upisali Centralnoeuropski univerzitet u Budimpešti?
- Studirala sam tamo politologiju na postdiplomskom studiju. Fakultet političkih znanosti shvaćam kao svoj dom. Jako sam vezana za tu instituciju koja je bila i partner na projektu Star Voice. Obožavam sve svoje kolege. Imala sam sreću biti student svih tih sjajnih profesora s našeg fakulteta. Živjela sam kod Vanje Sutlića kao i moj otac, koji je bio kum Vanji Sutliću mlađem. Za sve to je zaslužna pokojna Elza Sutlić, supruga Vanje starijeg, koja mi je mnogo pomogla u životu.
Što ste naučili od Stulića starijeg?
- Posjeo bi mene i unuku Koranu pa pričao svoje životne uvide. “Kaže mi sada da skinem cipele, obujem šlape, ne hodam ovako, nego onako… Je li to ljubav? Ako jest, neka se umre za ljubav”, kazao nam je jednom. Njegov omiljen film je bio “Žena francuskog poručnika” redatelja Karela Reisza. Vanju nisam slušala kao profesora, jer je već bio bolestan, ali sam živjela u njegovoj kući jedan semestar.
Jeste li se služili njegovom bibliotekom?
- Jesam. Nalazi se na Institutu za filozofiju u Zagrebu. Imao je u posjedu svoje, ali i fakultetske knjige koje je pribavio na stipendijama i studijskim boravcima koji su uključivali i fondove za nabavku knjiga. Dakle, te knjige je donio na fakultet, ali se i služio s njima. Vanjina biblioteka je bila ogromna, prekrasna, kao i njegova radna soba uopće. Moj otac, koji ima sklonost starim stvarima, je pronašao snimljeno Vanjino predavanje. Odslušala sam to i dodatno osvijestila da je bio sjajan predavač i profesor. Tema tog predavanja su marksizam i filozofija. Sprdao se s korištenjem marksizma u to vrijeme.
Vrednuje li se prikladno njegovo naslijeđe u akademskoj zajednici i u rodnom Karlovcu?
- Ne, no nije prekasno.
Matica hrvatska je organizirala skup povodom Sutlićeve 90. obljetnice rođenja 2015. godine.
- Smatram da će i Fakultet političkih znanosti vrednovati njegovo djelo.
U Budimpešti ste upoznali Sandu Kočevar, kustosicu u Gradskom muzeju Karlovac koja je tada također studirala u Mađarskoj?
- Jesam. Filozofkinju i karlovačku gimnazijsku profesoricu Mojcu Rapo sam upoznala na jednoj ljetnoj školi u Krakovu. Dakle, kada sam doselila u Karlovac imala sam već neka poznanstva, dakako i ona koja sam stekla preko Mladena. CEU me odredio u akademskom i osobnom smislu. Volim sredine u koje dolaze pojedinci iz različitih zemalja. Samim druženjem s njima učiš o svijetu, a i profesori su kvalitetni. Odlična je to akademska institucija koja je sada pod političkim pritiskom, no vjerujem da će se tome othrvati.