Imam četiri bratića, od kojih trojica rade u inozemstvu, kao i neki od mojih najbližih prijatelja. Da kojim slučajem idem na obljetnice mature, vjerojatno bih ustanovila da je dobar dio školskih kolega također odselio.
Odlazak stanovnika iz Hrvatske jedna je od omiljenih tema u medijima. Premda je pouzdanu njemačku mraku odavno zamijenio nestabilniji euro, čarobna privlačnost Zapada za stanovnike zemalja Balkana nije izblijedila. Ističu se dramatični podaci o velikom broju građana koji napuštaju zemlju, kamere TV ekipa snimaju autobuse koji s kolodvora kreću prema Zapadu, uzimaju se izjave uplakanih članova obitelji te spominju nesposobni i korumpirani političari kao glavni krivci za gospodarsku krizu koja je zadesila Hrvatsku. Ako su ljudi trbuhom za kruhom napustili zemlju u kojoj su pekare na svakom koraku, vjerojatno im je po guštu neki ukusniji, zdraviji, integralni kruh umjesto bijelog i spužvastog koji već uvečer postane gnjecav, a sutradan ujutro tvrd. A možda im uopće nije do kruha, nego do života u uređenijem, smislenijem, zdravijem okolišu od našeg. Gastarbajteri novog milenija naoružani su modernim tehnologijama koje brišu razdaljine i omogućuju svakodnevni HD video kontakt s ostavljenim tetkama, bakama i kućnim ljubimcima.
Moja je prijateljica Sandra prije dvije godine spakirala knjige i odjeću u kofere, zajedno s pokojom biljkom i stolnom lampom te par dragih fotografija. Potom je naručila i platila kombi koji je nju i njezina svjetovna bogatstva otpremio u Njemačku gdje je radno mjesto već čekalo na nju. Prijepodne bi pohađala tečaj njemačkog jezika, a poslijepodne radila. Integracija je tekla sporo i mjerila se u stupnjevima – be jedan, be dva, ce dva… Znanje jezika postajalo je bolje, a proširivao se i krug poznanika s kojima je mogla otići na kavu, izlete i izlaske. Ako se potrudiš, bilo gdje na svijetu možeš stvoriti dom. Solo život u stranoj zemlji dokazano jača karakter i potiče na savladavanje novih vještina. Naučila je tako sastavljati ormare, rastavljati police, mijenjati osigurače, popravljati vodokotlić; usavršila je pripremu zdravih obroka i u kinu pogledala desetke filmova sinkroniziranih na njemački. Simpatični hipi starčić herr Zimmerman s kata niže uvijek je zove na šalicu čaja dok mu ona nosi domaće kolače i čestita blagdane. Trči parkovima i uz Dunav dok trenira za utrku i sama nosi doma vrećice sa špecerajem. Nostalgiju za dragim ljudima umanjuju WhatsApp i Viber, a blagdani postaju vrijeme kad se veselo uskače u autobus na desetosatno drndanje autobahnom u smjeru jugoistoka.
Umjesto da nakon općenitog bakalaureata upiše jednako općeniti master na matičnom faksu, moja prijateljica Mateja upisala je environmental studies (znanost o okolišu, ajmoreć’) na Central European University u Budimpešti, nakon čega se zaposlila u multinacionalnoj korporaciji koja se bavi pitanjima energetske učinkovitosti. Dobra stvar kod korporacija je ta da su iste bilo gdje u svijetu, pa kad jednom savladate internu logiku po kojoj funkcioniraju, svejedno je radite li u Zagrebu, Tokiju ili Budimpešti. Službeni jezik je engleski, pa u razgovoru s kolegama postoji sve od besprijekornog britiš izgovora do ruskog engleskog kakvog se ne bi posramio ni lik Rade Šerbedžije u nekom od holivudskih filmova. Zaposlenici jedu i odmaraju hipsterski uređenim prostorijama a-la-Google, osim onih koji s neke ulazne junior pozicije žele skočiti u ligu više pa ispijaju energetske napitke i mrve gablec po vlastitim tipkovnicama. Na smart day svi se oblače u olovka suknje i ozbiljne kostime, a na casual day maltene dolaze u pidžamama i japankama. Nakon posla odlazi se na afterwork piće, a petak poslijepodne donosi opijen osjećaj buđenja iz mrtvih i bezgranične slobode koju ograničava samo ponedjeljak ujutro. Firma vam dio plaće isplati u vaučerima za kulturna događanja i sportske aktivnosti, pa za neke razumne novce možete igrati squash, uživati u sauni, otići na koncert ili pogledati dobru predstavu.
Domagoj i Đurđica već godinama putuju svijetom i, čini se, ne planiraju stati. Bave se programiranjem i dizajnom igrica i aplikacija te svakih nekoliko mjeseci mijenjaju grad u kojem žve. Danas je to Liverpool, sutra San Francisco, a dan nakon toga – tko zna. Ured im je uvijek na drugom mjestu, na prekrasnoj plaži Koh Mook, u co—working prostoru usred Berlina, u slatko uređenoj tapas zalogajnici u Barceloni… Đurđica ima jedan od najljepših Instagram profila kojeg sam vidjela, prepun fotografija lokaliteta koje oduzimaju dah, šarenih ulica, zanimljive hrane i mnogobrojnih ljudi koje upoznaju na svojim putovanjima. Posao koji rade nije vezan uz lokalitet i zadane meridijane, nema radnog vremena koje je strukturirao netko drugi i godišnjeg odmora za koji se moraš pribilježiti par mjeseci unaprijed, nervozno čekajući hoće li biti odobren. Umjesto toga, imaju privilegiju uživati u istraživanju novih zemalja, radeći odlično plaćen posao koji obožavaju i koji im omogućuje potpunu slobodu.
Prije dvije godine Hrvoje je izljubio starce, sestru i buraza, napravio desetak oproštajnih tuluma, obećao Skype izvještaje kad god to bude moguće i uputio se u životnu avanturu po Južnoj Americi. Godinama je štedio kako bi ostvario svoj naum, a kad je odlučio dati otkaz u osiguravajućem društvu gdje je dotad radio, nagovarali su ga da uzme godinu neplaćenog dopusta. „Nema šanse da bih na to pristao“, rekao mi je kad sam ga neposredno prije polaska upitala o planovima puta i povratka. „To bi mi cijelo vrijeme bio nekakav zicer u glavi, sigurnost povratka. Ovako je avantura i tko zna što će biti.“ Imao je pomno razrađen plan puta za godinu dana, no plan povratka je bio neodređeniji. „Vraćam se za Božić“, govorio je kad smo ga njegov brat Luka i ja zvali s WhatsAppa. „Ipak ne dolazim za Božić, karta je skupa i ne vraća mi se u zimu, doći ću na proljeće“, govorio je potom. Eno ga i dalje na južnoj polutki, bez naznaka o povratku, a osim u izravnoj komunikaciji čitamo ga na službenoj Facebook stranici njegovog putovanja Svrab na tabanu. Putuje autostopom, javnim prijevozom i pješice. Spava u straćarama, kućama, na rubovima prometnica, u hostelima, favelama, usred pustinje i na plažama, u šatoru, u hemoku, na sijenu i razbijenom staklu. Druži se s putnicima iz čitavog svijeta, vlasnicima hostela koji ga zatim zaposle za konak i hranu, kamiondžijama koji nekad ne izuste ni riječi, a nekad ga odvedu doma, nahrane i okupaju, drumskim razbojnicima, psima lutalicama i ostalim živopisnim spodobama na koje nalijeće. U jednom trenutku bilo mu je dosta života na cesti, a i platežna sposobnost se ponešto smanjila, pa je frajer našao posao turističkog vodiča u nacionalnom parku negdje u Čileu gdje sad vodi turiste po gejzirima, vodopadima i stijenama.
Svatko poznaje ljude čije su priče slične ovima, ili je i sam jedan od njih. To su ljudi kojima je jezičac na vagi pokazao u smjeru nepoznatog, ponukavši ih da ostave za sobom obitelji, rodne gradove, prijatelje iz djetinjstva, gore ili bolje poslove i svakodnevicu podneblja u kojem živimo. Za takav korak potrebna je impresivna količina hrabrosti, no prečesto i nužde zbog otežanih životnih prilika. Odluka o odlasku iziskuje i nemalu količina radoznalosti, iskricu entuzijazma, te želju za otkrivanjem nekih novih situacija, krajeva i ljudi, za upoznavanjem sebe i vlastitih sposobnosti izvan konteksta kulture u koje smo socijalizirani, a koja u velikoj mjeri određuju na koji način mislimo, govorimo i osjećamo. Otrgnuti iz tog posesivnog zagrljaja sposobni smo na drugačiji način poimati sebe i mjesto odakle smo potekli, kao i donijeti odluku hoćemo li se ondje vratiti kao turisti, penzioneri, ili nećemo uopće.
