Loncu poklopac: Damir Mandić – treš ili trešofil?

Kakva je moć rasuđivanja pretedenta na mjesto gradonačelnika, ako smatra legitimnom vrstu diskursa kakvu gaje Domazet-Lošo, Pavuna i slični? No, postavlja se i mnogo važnije pitanje – kako ravnatelj Gimnazije Karlovac rasuđuje koje događaje podržati, odnosno kako selektira događaje koje posjećuje? Ne bi li trebao djelovati kao uzor mladima, prije svega gimnazijalcima, i na taj način im ukazivati na razliku između kvalitetnog sadržaja i totalnog treša, odnosno ne bi li ih trebao upućivati na prvo? Ima li Mandić kriterije ili, da postavimo lošovsko pitanje – Tko je tu lud?

Autor: Marin Bakić

Damir Mandić (skrinšot: Trend)

“Tko je tu lud”, omiljeno je pitanje Davora Domazeta-Loše, umirovljenog hrvatskog časnika. Nedavno ga je u Ilirskoj dvorani Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” postavio desetak puta predstavljajući svoju novu knjigu “Hrvatska geopolitička strategija u 21. stoljeću ili ‘Hrvatsko njihalo’”, odnosno svoje viđenje Hrvatske u svijetu.

Po njemu je naša zemlja na jednoj od najvažnijih geostrateških točki, “gospodar Jadrana”, mada nije jedina zemlja u tom sredozemnom bazenu, ali, naravno, nitko od zaslijepljenog hrvatskog vrha ne uvažava admiralove sugestije kako tu činjenicu iskoristiti. “Tko je tu lud?” Slovenci sukladno svojoj geostrateškoj poziciji proglašavaju teran isključivo svojim pićem, a Hrvatska zbog toga nije na granicu s njima poslala 1. i 7. gardijsku brigadu. “Tko je tu lud?” Od velikog analitičara i geostratega saznajemo da nitko od “top deset ljudi” u Hrvatskoj narodnoj banci nije Hrvat. “Tko je tu lud?” Ne koristi se činjenica, kako je vidi Lošo po nazivima najučestalijih mađarskih prezimena, da su Mađari “etnički Hrvati koji su samo prihvatili jezik Huna”, kako bi se sa sjevernim susjedom izgradili bolji odnosi. “Tko je tu lud?”

Niže Lošo tako kojekakve ludosti, a iz prvoga reda ga prati predsjednik Gradskog vijeća Karlovca, ravnatelj Gimnazije Karlovac i kandidat Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnika Karlovca Damir Mandić i časti  aplauzom. Nije Mandiću prvi puta da se susreće s onima kojima je sve jasno, pa se iščuđavaju neobrazovanosti masa i nadri-elita. Ugostio je tako u Gimnaziji Karlovac fizičara Davora Pavunu koji je javnosti tom prilikom razotkrio kako svijetom vladaju bankaroidi sa sjedištem u jednoj zgradi u Baselu, Pavuna zna i adresu na kojoj se ta zgrada nalazi, dakle sve ostale priče i rasprave su manje-više besmislene ili im je smisao zamagliti stvarnost. Eto, čime se bavi favorit na izborima za gradonačelnika Karlovca – posjećuje i organizira treš predavanja pripadnika desničarskog parapolitičkog/ideološkog podzemlja.

Je li sjedeći u prvom redu za predavanja Domazeta-Loše i sam pomislio tko je tu lud, tko mu je uvalio posjet ovom trešovanju. Možda je na trenutak pomislio da je u biti i sam poludio, možda se slaže sa svim izrečenim nebulozama, a možda je, poput par pojedinaca u publici, jednostavno jedan od uživatelja u kvalitetnom trešu.

Publika, inače, nije smjela postavljati pitanja ili komentirati jer je neobrazovana pigra masa koja nije upoznata s glavnim geopolitičkim odnosima i silnicama pa je kao takva nedostojna postaviti pitanje jednom takvom geostrateškom misliocu kao što je Domazet-Lošo. Možemo razgovarati nakon što pročitamo njegovu knjigu, poručuje, a u međuvremenu predavanje drži bahato poput učitelja koji djecu uči zbrajanju, kroz formu pitanja publici – “Da vidim tko zna”. Prema odraslima, pa i umirovljenima, uglavnom zrelim osobama u publici, obraća se s visine do koje se stiže čitanjem njegovih ukoričenih budalaština, a prvi korak ka tom vrhu je zavlačenje ruke u džep ne bi li se iskeširalo stotinjak kuna ili kolikoveć. Upravo to što mu je sve jasno čini nejasnim njegov kasni odlazak iz vojne službe u Beogradu i priključenje obrani Hrvatske, što je u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2” na Hrvatskoj radioteleviziji opravdao čekanjem da mu se izradi zubalo po mjeri na Vojno-medicinskoj akademiji. Ne bi li tako velik geostrateg na vrijeme trebao naručiti i izraditi zubalo predviđajući sudbinu Strmoglavije, kako je, po svjedočenju novinara i publicista Danka Plevnika, Jugoslaviju nazivao ugledan karlovački komentator Karlo Hrsan?

Kakva je moć rasuđivanja pretendenta na mjesto gradonačelnika, ako smatra legitimnom vrstu diskursa kakvu gaje Domazet-Lošo, Pavuna i slični? No, postavlja se i mnogo važnije pitanje – kako ravnatelj Gimnazije Karlovac rasuđuje koje događaje podržati, odnosno kako selektira događaje koje posjećuje? Ne bi li trebao djelovati kao uzor mladima, prije svega gimnazijalcima, i na taj način im ukazivati na razliku između kvalitetnog sadržaja i totalnog treša, odnosno ne bi li ih trebao upućivati na prvo?

Ima li Mandić kriterije ili, da postavimo lošovsko pitanje – tko je tu lud?