Služi svom tijelu, da bi ono služilo tebi. Zvuči kao zamamni poziv da u nedjelju isključimo budilicu i s guštom nadoknadimo sve propuštene sate sna, a poslužila bi i kao zidna tapeta s motivacijskim porukama za kvartovsku teretanu. Doista, naša nam tijela vjerno služe u okvru svojih mogućnosti, s povremenim zahtjevima za održavanjem i popravcima. Međutim, u kojem razdoblju naših života postajemo svjesni vlastite trošnosti, zamora materijala od kojeg smo sazdani te ograničenog roka uporabe?
Kad imaš pet godina i učiš voziti bicikl bez pomoćnih kotačića, neko vrijeme ne krivudaš i postižeš gotovo savršenu ravnotežu. Dok u jednom blaženom trenutku starci pridržavaju sic uzvikujući „bravo“, „možeš ti to“ i „vidi, voziš“, već u idućem grliš kontejner, oko tebe vrište panični glasovi dok u nogi nastupa peckava bol. Ništa strašno, rekoše, samo si malo ogulila koljeno. Dok zuriš u crvenilo krvi koja prodire kroz kožu i plačeš u prašinu promenade svjesna si da ne plačeš zbog ozljede, nego od sramote pada, nesavladivog zadatka pred tobom i želje za dokazivanjem pred ostalim klincima u ulici. Tjelesna ozljeda samo dodatno dramatizira situaciju svojim vizualnim efektima, a tijelo ispunjava funkciju omogućavanja kretanja nemirnom duhu, barem do trenutka zagrljaja s kontejnerom.
Djeca rastu uz pregršt ogrebotina, opekotina, porezotina, modrica, uboda, iščašenja, uganuća i lomova. Izdužuju nam se kosti, ispadaju mliječni zubi i zamjenjuju ih trajni. Peremo ih ujutro i navečer, isprva uz mnogo nagovaranja, uvjeravanja i prijetnji, a kasnije zato jer su navike tu da ne zamaramo glavicu kritičkim propitkivanjem. Iz bunta ili lijenosti nekad ih peremo samo minutu ili ih ne peremo uopće. Dobijemo prvi karijes i s užasom shvaćamo što se nalazi iza bijelih vrata stomatološke ambulante. Zvukovi bušilice i brusilice progone nas u snovima, a mala siva pločica na zubu postaje dijelom našeg imidža. Imamo još zubiju, važni su oni naprijed, tješimo se.
Ljeto je i uštedjeli smo kune, pa kupujemo čunga-lunge i paketiće bombona koji puckaju u ustima. Za stolom pojedemo koliko se od nas traži ili manje, a zahtijevamo salamu i pecivo za doručak. Kad nas vode u goste nadamo se da ima soka, a coca-colu mahnito ispijamo na svakom rođendanu uživajući u njenom peckavom i pjenušavom okusu. Prvi put čujemo da u Zagrebu postoji nešto što se zove McDonald’s i, ako budemo dobri, ići ćemo tamo.
Srednjoškolski Nescaffe, fakultetska turska, pohani pileći i zelje salata iz menze, tjestenina sa šalšom ili bez šalše, jaja za doručak i pekara pod pauzom, Bake Rolls za vrijeme predavanja i kebab nakon cjelonoćnog izlaska, mamina kuhinja vikendom i povremene palačinke s frendicama – svašta u jedan život stane, ali malo toga stane u konfekcijski broj 36.
Od klinaca koji su cijeli život nabijali manje i veće lopte ručicama, nožicama i reketima, rolali se, plivali i penjali izrastamo u zbunjole s bolovima u leđima i ramenima. Čini se posve nevjerojatnim da smo nekoć mogli probaviti nezrele šljive i tijesto za rezance dok danas pijemo kapsule ribljeg ulja i B vitamin dok za doručak kuhamo zobenu kašu i razmišljamo o optimalnom omjeru proteina, ugljikohidrata i masnoća za razinu tjelesne aktivnosti kojom se bavimo. Kupujemo proteine na bazi sirutke online i razmišljamo koliko nam je isplativo nabaviti kreatin monohidrat u prahu od 634 grama, ako postoji pakiranje od kilograma. Uvodimo nešto što se zove cheat day ili cheat meal, ovisno o rezultatu međuigre samodiscipline i popustljivosti, a jedući pizzu s pršutom ili ćevape u masnoj lepinji razmišljamo o tome koga zapravo varamo kad smo svjesno uložili pola sata života u odabir nezdravog obroka koji će barem nakratko utažiti vječnu glad za ljubavlju, pripadanjem i sigurnosti.
Za mnoge od nas briga o tijelu javlja se u početku iz estetskih razloga. U dilemi smo treba li poslušati marketing krilatice poput „samo zdrava koža je lijepa koža“ i provesti veći dio dana mažući se njihovim faktorom 50 plus u debeloj hladovini borova ili poslušati kakvu Dalmatinku ugljene kose i bakrene puti koja nas na nudističkoj plaži pouči da je najzdravije mazati se maslinovim ili kantarionovim uljem dok se okrećeš kao na ražnju radi postizanja ravnomjerno preplanulog tena. Tješimo se da su ozonske rupe nešto o čemu se trubilo devedesetih, a sad im se poklanja pažnje koliko i Ivanu Pernaru dok govori o kemtrejlsima.
Dobro znamo da jabuka nije zamjena za nešto slatko dok čokolada od 75 posto kakaa to može biti, ako se zaista potrudimo u to vjerovati. Odbacili smo umjetna sladila jer znamo da podižu razinu inzulina u krvi i otkrili da postoje izvrsni čajni barovi u kojima se može jednako dobro zabaviti kao i na najluđim dječjim rođendanima. Intoleranciju na gluten smatramo preseravanjem osim kad osoba boluje od celijaklije, a kako ugljikohidrate izbjegavamo većinu vremena, redovito požurimo korak dok ujutro prolazimo pored mirisnih pekara s policama nakrcanim kiflama i slancima. Nutellu kupujemo samo na mjestima koja drže Nutellu za strana tržišta bogatih zapadnih zemalja i smatramo se odraslima, jer nam jedna teglica u špajzi potraje dulje od dva mjeseca. Dok parimo povrće i kupujemo filete lososa iz uzgoja razmišljamo koliko još dana ima do sljedeće plaće i tražimo recepte kako od ostataka celera i pola glavice luka smisliti hranjive obroke u ostatku tjedna. Iznad sudopera imamo popis aditiva i emulgatora koji zatim guglamo dok obavljamo tjednu kupovinu, a paštete se prisjećamo u kontekstu kampiranja ili u neobuzdanim snovima nakon lijeganja u 22.30 sati.
Kupaonica izgleda drugačije nakon što se omjer kozmetike na policama počeo povećavati u korist preparativne nad dekorativnom kozmetikom. Drečavi lakovi za nokte počinju ustupati mjesta hladno prešanim uljima lješnjaka i sezama, a bočice svjetlucavih losiona za tijelo nestaju pred micelarnim otopinama i maskama za lice. Šuška se, premda nije potvrđeno, da se negdje duboko u ladicama mogu pronaći elastični zavoji i krema za hemoroide kojoj je davno istekao rok uporabe. Iza vešmašine je prst prašine u koji je pala bočica Sinusan kapi, a u ormariću svoje mjesto pronalazi i pakiranje soda bikarbone, desno od dezodorana koji, dakako, ne sadržava aluminijske soli.
Krećemo se, premda uglavnom nakon dva koraka naprijed uslijedi korak natrag. Ne vozimo se liftom ni eskalatorom već hrabro tapkamo stepenicama. Imamo utege i bučice koje natežemo tijekom barem jedne epizode nedjeljnog Netflix maratona. Hodamo dvije stanice, a vozimo se četiri. Ponekad idemo biciklom na kojem su nam gume uvijek napumpane, a lanac podmazan svaka dva mjeseca. Penjemo se i spuštamo niz obronke brda te investiramo u obuću za trekking i donje rublje od materijala koji se brzo suši. Češće izvodimo psa u šetnje koje postaju sve dulje. Dišemo dublje, umaramo se lakše, ali se osjećamo bolje.
Služimo stoga svome tijelu. Nekad ćemo to činiti rado, ponekad uz markiranje, ispričnice, izgovore i obećanja, nekad ćemo psovati dok obuvamo tenisice i izlazimo u rosno jutro. Služimo svom tijelu najbolje što možemo i drž’mo fige da ono posluži nama, bar još neko vrijeme.
Rok trajanja tijela – dok ide ide.
